EKSKLUZIVNO ZA REPORTER ‒ KENAN TREBINČEVIĆ: Ne daju nam ni povoda ni razloga za oprost!

15 Juli 2015

Tvoja knjiga je doživjela fantastičan uspjeh u Americi. „Bosanska lista” se danas koristi kao gradivo na priznatim američkim koledžima i univerzitetima. Čini se da je knjiga probudila mnoge, uključujući i našu dijasporu; da je odjednom izvukla iz zaborava ono što su mnogi ignorisali ili pokušavali da zaborave.

Da li umiruje spoznaja da se istina o Brčkom i genocidu u Bosni još uvijek tiče ljudi koji i ne pamte ili ne znaju za strahote rata u BiH?

Moja glavna namjera je bila da se mlađa generacija suoči s prošlošću Bosne kroz moja osobna preživljavanja. Mislim da je ovo bio najbolji način da se memorija sačuva i najbolja osveta za zločine koji su naneseni nedužnim ljudima, neka vrsta pravde, ako već postoji. U svijetu ima još ljudi kojih se tiče istina i koji se zalažu za to da se ne zaboravi, ali između naših treba više saradnje i solidarnosti.

Koliki je uopšte interes Amerikanaca na panelima i forumima koje si držao diljem Amerike, i šta te pitaju?

Većina Amerikanaca tek sada saznaje za strahote kroz koje je naš narod prošao i uglavnom ne mogu vjerovati da se tako nešto moglo ponoviti u srcu Evrope, pred očima predstavnika drugih država. Najviše nas razumiju Jevreji, svakako, jer su i oni prošli kroz slično. Ono što moju publiku posebno pogođa su monstruozni izlijevi mržnje dojučerašnjih komšija. Najčešća pitanja su upravo oko toga.

Kako je sve počelo, odnosno, kako si došao do „Penguina”, jedne od najvećih izdavačkih kuća u Americi?

Poznata spisateljica, Susan Shapiro, je u stvari bila moja pacijentkinja na fizio-terapiji za kičmu. Posavjetovala me je i preporučila mi da napišem nešto o svom iskustvu u ratu i o mojoj prvoj posjeti Brčkom. To je izašlo u New York Timesu. Susan inače podučava novinarstvo u New Yorku, pa sam poslije tog članka uzeo njen kurs i nastavio pisati. Nakon nekoliko izdanih tekstova, upoznao sam agenta koji me je odveo u Pinguin, izdavačima, na sastanak. Tu sam upoznao urednicu koja se zainteresovala za ovaj projekat. I tako je sve krenulo.

Reci nam nešto o samom procesu stvaranja, ugovor sa Penguinom si imao prije nego što je knjiga bila gotova?

Čitav proces je trajao godinu i po. Svaku slobodnu minutu sam koristio za skupljanje stranica, sastavljanje poglavlja, sa Susan i urednicom sam se redovno sastajao da me uče procesu. Ispravljale su me i pomagale u strukturi knjige. Ugovor je bio sklopljen nakon 70 gotovih stranica. Bio je to veoma težak i naporan proces ali itekako zanimljiv i uzbudljiv.

A Oprah? Izabrala je „Bosansku listu” za knjigu sedmice. Da li je pokušala i osobno uspostaviti neki kontakt?

Znam da ju je izabrala za knjigu sedmice i na tom se završilo. Ipak, bila mi je to velika čast, jer ljudi posebno prate njene preporuke knjiga.

Kakav je odziv naših ljudi na tvojim putovanjima i forumima?

Naši ljudi su mi itekako izašli u susret. Puno je ponuda i događaja bilo, zahvaljujući organizatorima koji su odlučili da me ugoste širom Amerike. Najviše je naše mlađe raje bilo u Salt Lake City-ju, New Yorku i Los Angelesu. Kroz ovaj proces sam upoznao mnogo ljudi koje sada smatram svojim prijateljima. Što se tiče foruma, uglavnom je Facebook bio “pokretačka snaga” promocije moje knjige. Dobijao sam na hiljade e-mailova i poruka, na koje sam svaku pojedinačno odgovorio.

Postoje li neke naše organizacije na nivou SAD koje učestvuju u organizaciji foruma i panela sa našom rajom i drugim bosanskohercegovačkim piscima u dijaspori?

BAPA je bosansko-američka organizacija koju vodi Kanita Lipjankić i koja je napravila forum u Salt Lake City-ju prošle jeseni, gdje su sudjelovala još tri naša pisca, Jasmina Dervišević, Ajla Terzić i Elvis Hadžić. Isto tako, Nidžara Pečenković, koja podučava engleski na koledžu u Californiji, organizovala je seriju posjeta naših pisaca sa Balkana, kao što su Ismet Prcić i Aleksandar Hemon. Da, naši ljudi u dijaspori su veoma aktivni!

Kakvi su utisci nakon svega? Da li nakon ovakvog književnog uspjeha možda slijedi nešto drugo, fikcija, ili se definitivno vraćaš svom načinu života?

Sada se moram malo više posvetiti svojoj prvoj profesiji, fizio tarapiji, jer zadnje tri godine sam radio na knjizi. Još uvijek pišem manje artikle, pratim vijesti, i to mi je način da ostanem u toku dešavanja u Bosni. Jedan dan će vjerovatno biti druga knjiga, ali na tome još nisam počeo raditi.

I za kraj, jesi li pratio ovu pozorišnu predstavu oko Rezolucije o Srebrenici i dramu u Potočarima? Da li se uistinu može oprostiti onima koji za oproštaj ne traže?

Naravno, žalosno je u kakve se političke svrhe i za kakve se sve marifetluke koriste žrtve Srebrenice... A što se tiče oproštaja, naš narod se vijekovima sistematski likvidira od jednih te istih. Nije to od juče. Ipak, pravda je u našim rukama i trebamo da prestanemo čekati da siđe s neba. Post-daytonski problem nisu oni koji nastavljaju voditi politiku Velike Srbije, nego naši foteljaši kojih se samo njihov lični interes tiče. U Brčkom ratni zločinci još uvijek slobodno šetaju ulicama. Kako je moguće da bivši ratni gradonačelnik Brčkog, koji se slikao u logoru Luka sa četnicima, sada obavlja funkciju predsjednika Olimpijskog komiteta BIH? Njega je rukovodioc SDA u Brčkom postavio na tu poziciju! Zašto naši političari dopuštaju da se u takozvanoj Republici Srpskoj uči lažna, iskrivljena istorija? Djeca tamo sada odrastaju kao veći nacionalisti nego njihovi roditelji... Sve dok se negira genocid i dalje širi mržnja, bez reparacije u bilo kakvom smislu i poštenog izvinjenja, po meni: jednostavno nema ni povoda ni razloga za oprost.

kultur-reporter.com

Top