Hemon: Američki nacionalizam jednako je priglup kao i svaki drugi
Istaknuto

23 Decembar 2015

"Kako su nastali Ratovi zombija", naslov je novog romana bosansko-američkog pisca ukrajinskih korijena, globalno najuspješnijeg i najpoznatijeg suvremenog autora sa, kako se to kaže, ovih prostora. Aleksandra Hemona. Iako pisana prije nego što će se Europa šokirati činjenicom da stotine tisuća Sirijaca, Iračana, Libijaca i svih drugih građana uništenih država radije bira izbjeglištvo nego smrt i patnju, Hemonova knjiga govori i o tome: o strahu onih kojima je udobno od pridošlica i njihove navodne želje da tu udobnost pretvore u pakao. O knjizi i spomenutim strahovima, o vlastitu iskustvu egzila, novoj, Trumpovoj Americi, relativizaciji zločina poput pariškoga...

Kako izbjeglica koji to više i odavno nije, doživljava izbjegličku dramu na Balkanu i Europi? Emotivno ili racionalno? I je li uopće normalno pokušavati tuđu muku sebi racionalizirati, odnosno i ako jest, umanjuje li to suosjećanje s patnjom?

Emotivno i racionalno nisu međusobno isključivi, niti su razumijevanje i suosjećanje. Ali ova epidemija ksenofobija i u bešćutnosti prema tim nesretnim zbjegovima je aktivirala duboke zalihe emocije koje se nakupljaju još od početka devedesetih. Neki dan sam u svom komšiluku naletio na grupu građana s parolama protiv izbjeglica, očito trumpiste, i tu sam skoro potpuno izgubio kontrolu. Vikao sam na njih, govorio im da su fašisti, a jedna se starija žena i malo uplašila. U mom kraju grada Chicaga govori se 120 jezika i tu su dolazili izbjeglice iz Bosne, Etiopije i Eritreje, Somalije, Sudana, Burundija i tko zna odakle. To što su trumpisti došli ovdje da harangiraju protiv izbjeglica samo pokazuje koliko su agresivni i patološki lišeni ljudskog razumijevanja. Ovaj se put s njima nisam pobio, ali nisam siguran da im sljedeći put neću poderati te transparente. Moram, međutim, naglasiti da se ja nikad nisam osjećao kao izbjeglica - nikad nisam bio u zbjegu, nitko na mene nije pucao, život mi nije bio u opasnosti. Izbjeglica ima dramatično umanjenu mogućnost izbora, ide gdje mora, a ne gdje hoće, spašava glavu. Meni se potrefilo da budem u Americi kad je rat počeo, ali sve nakon toga bila je stvar mog izbora, zbog čega mi se bilo mnogo lakše prilagoditi, jer nisam proživljavao ratnu traumu budući da nikad nisam bio u ratu.

Junak tvog novog romana, scenarist po zanimanju, piše o tome kako američka vlada izbjeglice pretvara u zombije. U intervjuu The Guardianu rekao si: "Zombiji se pojavljuju u masama, oni su spori i 'kabasti', i nemaju neku specijalnu moć osim što ih ima mnogo i – ne umiru". Nisu li izbjeglice već globalno pretvoreni u zombije: pojavljuju se u masama, kabasti su, zapravo nemoćni ili moćni tek toliko da probiju poneku barikadu i, uvjetno rečeno, ne umiru? Umiru, točnije, kao ljudska bića, ali kao pojava više ne, a izgleda i da neće.

Svoj roman "Kako su nastali Ratovi zombija" pisao sam prije nego što je došlo do krize zbog velikog priljeva izbjeglica. Ali sam i tada bio svjestan da zombiji mogu biti utjelovljenje strahova privilegiranog (dijela) Zapada od masa imigranata koji, u njihovim noćnim morama, pristižu lišeni ljudskosti i pojedinačnosti, naoružani neutaživom željom da konzumiraju sve što im je važno i vrijedno. Predstavljanje izbjeglica u mnogim zapadnim medijima svodi ih na bezlične posude koje u sebi sadrže samo tu neutaživu želju da unište taj privilegirani način života, što se (navodno) začas pretvori u terorizam. Jedna britanska desničarska kolumnistica je izbjeglice zvala žoharima (cockroaches), što je igrom slučaja (ili možda ne) nadimak koji su genocidni Hutui dali Tutsijima prije nego što su se upustili u konačno rješenje. Početak svakog masovnog zločina je obezljuđenje grupe ljudi.

U što su pretvoreni američki građani: prema informacijama koje do nas dopiru, a bojim se da su točne, onaj mahniti Trump nije politička budala, nego ozbiljan sudionik utrke za predsjednika?

Trump predstavlja manjinu Amerikanaca i vrlo je vjerojatno da neće biti republikanski predsjednički kandidat. Ali on je formulirao novi oblik američkog fašizma i dao mu glas i energiju. Taj američki fašizam oduvijek postoji, a transformacija koja je dovela do Trumpa počela je 11. rujna 2001. Iza Trumpa sada stoji neofašistički front, koji neće nestati kad on ispadne iz utrke. Dobar dio toga će apsorbirati drugi republikanski kandidati, a ostatak bijesa i mržnje koji motiviraju trumpiste preformulirat će se kao neofašističko nasilje. Problem je, kao što je to bio i kod nas, što ta relativno mala grupa ekstremista teži nasilju i konfrontaciji jer to omogućava eliminaciju onih umjerenih. Besramna logika Republikanske stranke, na čelu s Trumpom, jest da su im sukob i nasilna retorika jedina politička šansa i oni će to pojačavati kako se približavaju izbori. Tako će radikalizirati dio stanovništva. Ako izgube izbore, ta se radikalizacija neće razgraditi, nego će nastaviti metastazirati i kružiti američkim krvotokom.

Šta je, zapravo, američki nacionalizam i tko su američki nacionalisti? Odnosno, kako su mogući ako je to zemlja koja, navodno, poštuje sve identitete svih svojih građana? Ili mi ovdje stvarno nemamo pojma o Americi?

Američki nacionalizam je jednako priglup - i zbog toga opasan - kao i svaki drugi. S tim što, za razliku od uzaludnih balkanskih nacionalizama koji uvijek samo vode u noviju propast, Amerika ima infrastrukturu koja hrani i ovisi o tom nacionalizmu - vojska, država - ali i strukturu čiji interesi nadilaze nacionalne, što je brutalni kapitalizam, koji je jedino vrijedan kapitalu i profitu. Kao i kod nas, nacionalizam je tako krvavo zamajavanje - eksploatacija i pljačka se pravdaju mutnom nacionalnom mitologijom.

Jednom si rekao meni, a ja zapamtio, da kada počneš pisanje ne znaš što pišeš: priču, novelu, roman... Je li fakat tako ili ipak, kada počinješ, znaš ne samo što želiš ispričati, nego i, hajde da tako kažem, koliko ti riječi treba?

Nije da ne znam, nego mi nije važno. Ako i imam neku metu, nije mi je teško promijeniti. "Ratovi zombija" je roman koji je počeo kao priča.

U skoro objavljenom autorskom tekstu na portalu Radio Sarajeva priznao si osjećaj straha da bi mogao prestati pisati na bosanskom jeziku, da slutiš kako gubiš snagu za komuniciranje sa zavičajem. Odakle taj strah?

Taj strah se probudio samo zato što sam, zbog prevelikih obaveza, na nekoliko mjeseci bio prestao pisati na bosanskom. Dok god pišem, nemam straha. Ne samo da se pisanjem jezik obnavlja, nego je ono što pišem na bosanskom - dakle, kolumna - uvijek na neki način pismo kući.

Kako objašnjavaš tako puno unutarbosanskog, ma unutarbošnjačkog razumijevanja za teroristički napad u Parizu, za famozno "ali", kojim se svaka osuda masakra relativizira i nakon kojeg slijedi površno razbacivanje ponekom činjenicom o neokolonijalizmu?

Kada se nacionalizmom uđe u začarani diskurs žrtve, svaki zločin ("naš" ili "njihov") samo potvrđuje da je nama dragi Bog dao da budemo žrtve sve do kraja vremena, ili sve dok nemamo svoju državu u kojoj nema nitko tko nije kao mi, što će onda reći da se takvih moramo genocidno kutarisati. Nacionalizam, sa ili bez religije, bolest je uma, stanje svijesti koje konstantno šteluje stvarnost tako da su oni drugi uvijek manje stvarni i postoje samo kao suprotni koncept "nama", tko god da smo mi. Otud su ti drugi nevažni i bezvrijedni. Šta nas boli kurac za neke Francuze, kad svi znaju da je nama najteže.

Günter Grass je pred smrt napisao kako je Treći svjetski rat počeo, samo nije objavljen. Je li fakat?

Ne bih ja vjerovao Grassu po pitanjima svjetskih ratova. Kako god da je loše u ovom trenutku, distribucija nasilja nije ravnomjerna po zemaljskoj kugli, niti je u toku opća mobilizacija bilo gdje (osim možda u Islamskoj državi). Nasilje i rat su fragmentirani i rasuti tako da se čini da ih ima svugdje, ali to je optičko-politička iluzija.

Last but not least, što bi rekli u Semizovcu. Prati li se Liverpool i je li rano reći da je Kloop – king of the kop?

Klopp i Kop se tako fino rimuju da je lako povjerovati da su stvoreni jedno za drugo. Klopp je veliki trener i mislim da će s Liverpoolom daleko otići.

Zašto, kako si jednom napisao, "Fudbalski klub Željezničar jednostavno jeste i uvijek će biti"?

Dok je Sarajeva, bit će i Željezničara, a Sarajeva će vazda biti.

http://www.forum.tm/

Top