Sejo Sexon - povjesničar

08 Septembar 2015

Sejo Sexon, za prijatelje Davor Sučić, za intimuse – Sula. A za profesora Hrvoja Klasića – bivši student. Seju smo sreli na Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku, a posjeli smo na razgovor pola sata prije nego što će istrčati na pozornicu FALIŠ-a, ne u ulozi rock frontmana, već kao povjesničar, koji će imati zadatak javno porazgovarati sa svojim nekadašnjim mentorom Hrvojem Klasićem.

Da utvrdimo gradivo: Sejo Sexon tekstovima i gitarom stoji iza najvećih hitova Zabranjenog pušenja, naslavnijeg sarajevskog novoprimitivnog benda, čiji je najistureniji igrač bio dr. Nele Karajlić. Izvorna postava grupe pukla je otprilike kad i bivša država, članovi su se raštrkali svatko u drugu ex-republiku i mit o jednoj neponovljivoj prijeratnoj generaciji u Sarajevu mogao se početi stvarati. Sejo je s Pušenjem nastavio u Hrvatskoj, a diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (Odsjek za povijest) prije šest godina.

Prvo da razjasnimo razloge tvog upisivanja fakulteta u maniri Zvone Bobana, nakon duge i uspješne neke sasvim druge karijere…

A ne znam… Vidim da se u ovoj državi povjesničari jako na cijeni, možeš postat i predsjednik. Pa rek’o, da zaradim sebi kakvu finu penziju. Ma imao sam ja neku mladalačku ambiciju da studiram arheologiju, ali u Sarajevu tada nije bilo tog fakulteta. Pa sam upisao medicinu jer mi je bila najbliža kući.

I kako je to završilo?

Došao sam do apsloventskog statusa, onda je izbio rat i putevi gospodnji su učinili svoje.

Bi li znao izvesti neki medicinski zahvat? Ipak si apsolvirao…

Neki lakši bih mogao.

Na primjer…

Pa mog’o bih te, recimo, obrezat. Uz prigodni fališevski popust. To ti se, inače, stručno zove cirkumcizija.

Neka, hvala… Mada bih vjerojatno bio u sigurnim rukama. Štreberskim. Povijest si na zagrebačkoj Filozofiji, naime, završio u roku.

 

Kad u tim godinama studiraš, glupo ti je da dolaziš nespreman na ispite. Klinci to sebi mogu dopustiti, a ja nisam imao obraza da prepisujem s ceduljica, da pišem po rukama odgovore…

Naslov diplomskog rada bio je onaj mitski usklik ‘Crk’o Marshall’ s podnaslovom… kako ono…

…sukob omladinske supkulture i službene politike.

I… koji ti je bio zaključak? Koliko je tu uopće bilo sukoba kad je, reći će mnogi, rock and roll cvjetao u Jugoslaviji?

Cvjetao je zato jer je bio subvencioniran od države. Mjesne zajednice su počele kupovati instrumente za klince… Svaki grad je imao nekakav dom omladine ili dom kulture. Međutim, u jednom trenutku sadržaj, kojim se ta supkultura počela baviti, nije više bio benigan i postavilo se pitanje – što mi to financiramo? U međuvremenu se i omladinska štampa otela kontroli, kao i klubovi. Početkom osamdesetih onda i počinju te velike afere s Laibachom, Azrom… Azra je dugo vremena na radijima bila zabranjena, barem u Bosni. Puno radijskih urednika bilo je pod suspenzijama zbog puštanja nepodobne muzike, poput Bore Kontića, čovjeka koji je otkrio Pušenje i Nadrealiste. Ljevičarska omladina je pretvorena u protivnike. Ali, iz današnje perspektive, taj bivši režim je stvorio sjajnu omladinu. Nenamjerno. Nacija najviše dobije kad se ulaže u mlade.

Za razliku od danas…?

Danas u Hrvatskoj postoje problemi s navijačima, s narko-scenom, huliganima, uličnim tučama… U suštini je jako malo organiziranog rada s tim ljudima, zato su i rezultati takvi kakvi jesu. Čak i u rock and rollu. U Zagrebu sam promijenio deset kvartova, nijedan nije imao nikakvu instituciju koja bi se bavila mladima. A nekadašnja rock scena je veliki dio svoje snage dugovala režimu, što je bilo nepojmljivo za istočni blok.

Otelo se i Zabranjeno pušenje kontroli kad je 1989. u “Kanjonu Drine” detaljno i zastrašujuće točno opisalo dolazak rata. Jeste li slučajno ‘uboli’ taj tekst ili ste bili vidoviti?

Cijela je ta priča, u koju ulaze i skečevi Nadrealista u “Sarajevskom zidu” i onaj o povlačenju granica u stanu, ustvari bila jedan nadrealni scenarij za koji smo vjerovali da se nikada neće ostvariti. Pokušali smo ljudima prezentirati svu grotesku tadašnjeg načina razmišljanja, međutim malo smo, čini mi se, precijenili svoj background. Družili smo se s Haustorom, Azrom i ostalim istomišljenicima, proveli smo deset godina ispod staklenog zvona, nismo nikada znali za ono drugo lice Jugoslavije, ono primitivno, fašizoidno, patrijahalno, retrogradno… Vjerovali smo da smo blizu Europi, 21. stoljeću, ali se ispostavilo da je to bila fatamorgana. Nadrealisti su bili gledani, Pušenje su ljudi masovno slušali, ali izgleda da je teško u tvrdo uho ubaciti lijepu riječ. Kao što je Mira Furlan jednom rekla, fascinantna je brzina kojom je nacionalizam promijenio ljude. Iznenadilo me koliki je bio odaziv za taj “projekt” razgrađivanja, cijepanja, odvajanja.

Osim što se rascijepala država, rascijepao se i tvoj bend. U jednom trenutku bilo je dva benda istog imena, Zabranjeno pušenje postojalo je i u Zagrebu i u Beogradu. Jedinstven slučaj…

Ma nije baš… možda… ustvari…

Kako nije? Ti si sa svojim Pušenjem objavio krajem devedesetih “Fildžan viška”, a Nele Karajlić istovremeno izbacuje “Ja nisam odavle” pod imenom Zabranjeno pušenje…

Zabranjeno pušenje je prestalo postojati 1990. godine, prije izbora, prije podjela, prije nekih ozbiljnih svrstavanja. Naš bend se raspao iz nekih etičkih razloga. Upali smo u estradu, gotovo svi bendovi koji su gravitirali “Top listi nadrealista” završili su na estradnom teritoriju, gdje nikada nismo pripadali. Ali to je bio prostor u kojemu su se zarađivale najveće i najlakše pare.

Želiš reći, ustvari, da nije bilo rata, Pušenje bi se svejedno raspalo baš tada kada se i raspalo?

Da, mi smo prestali postojati u kolovozu ’90., nekoliko mjeseci prije izbora u BiH. Jedan dio ekipe nije podnosio menadžment koji je vodio te projekte, drugi dio nije podnosio duete s Lepom Brenom i slične estradne strategije. Zadnji koncert bio nam je u Dubrovniku, negdje u sedmom mjesecu 1990. i to je bio kraj. Ali ljudi vole tu priču o dva benda…

Pa kad su postojala…

To je bilo vrlo kratko. Neletova priča s Pušenjem u Beogradu je trajala godinu dana, poslije toga je Emir Kusturica preuzeo taj projekt, pretvorio ga u etno…

Zamjeraš li Neletu išta? U Sarajevo danas, kaže glasina, nije dobrodošao?

Ovo danas više nije onaj čovjek, neprepoznatljiv je. Funkcionira i živi na nekim sasvim drugim kolosijecima. On se sam ogradio od svoje prošlosti, od svog grada, od nas…

Imate li kontakta?

Ne. Kažem, to je čovjek kojeg većina nas više ne prepoznaje. Postoji teorija da je, odlazeći iz Sarajeva, stradao na bosansko-srpskoj granici, i da je sad njegov identitet preuzeo dvojnik.

Tvoje Zabranjeno pušenje je tih devedesetih doživjelo neugodnosti u zagrebačkom Bestu, kada se dijelu publike nije baš svidjela izvedba makedonske “Fato mori dušmanke”. Misliš li da danas živiš u sigurnijem društvu?

Ovaj posao je poput rudarskog, nikad ne znaš kad će metan eksplodirati. Mi smo svi na streljani kada odlazimo na radno mjesto koje se zove pozornica. U opisu tog posla postoje raznorazni luđaci, psihopate i bolesnici koji će se proslaviti na način da Vladi Gotovcu razbiju glavu ili da upucaju Johna Lennona. Ljudi koji žele biti sigurni, rade nešto drugo.

Hoćeš li se osjećati sigurnije na pozornici FALIŠ-a? Tamo za pola sata imaš javni razgovor sa svojim mentorom Hrvojem Klasićem…

FALIŠ se naziva alternativnim festivalom, što je tužno. Žao mi je što su ljudi poput Alema Ćurina ili Hrvoja Klasića – alternativni. Njihova poruka, ideja i svjetonazor su hrvatske poruke, ideje i svjetonazori. Žao mi je što danas nešto što bi trebalo biti na ponos i diku, a to je antifašizam, postalounderground. Ispada da je onih 1300 šibenskih boraca na Sutjesci – teška alternativa. Kako je do toga došlo, to se svi ljudi u ovoj zemlji moraju zapitati. Kako je došlo do toga da se danas stidimo jedne generacije koja nam je donijela Istru, koja nam je vratila otoke, vratila Dalmaciju, zbog koje ja i ti sada sjedimo u Šibeniku, hrvatskom gradu.

Imaš li kakav plan s tom diplomom profesora povijesti?

Pa evo, dovela me na FALIŠ. Došao sam na taj fakultet dijelom i zbog toga da se malo doradim, da napravim generalku na svojoj mašini. Jer posao kojim se bavim je beskonačan teren i, kako je rekao Pimpek iz Indexa, da me po okuci plaćaju, bio bih najbogatiji čovjek na svijetu. Puno sam vremena proveo na cesti, prošla su desetljeća, i trebalo mi je malo škole, a trebalo mi je i da se upoznam s tehnologijama koje su se u međuvremenu pojavile. Na fakultet sam otišao nepismen po pitanju WordaPower Pointa i sličnih stvari, bio sam zapušten slučaj. Sretan sam zbog tog razdoblja, konačno sam mlađu generaciju upoznao oči u oči, a ne samo da ih gledam s bine.

Sad kad znaš povijest, možeš je početi prekrajati, to je ovdje popularno…

 

Pravi povjesničar barata s nekom građom koju ima, ali nažalost sredstva koja se ulažu u istraživanja takve vrste dolaze preko politike i ona determinira koji će projekt financirati i kakvu će poruku neko povijesno djelo donijeti javnosti. Povijest je tako postala jedna klijentelistička znanost, koja ne služi nikome, osim da se obogati nekoliko kupljenih znanstvenika. Danas je teško biti nezavisan u bilo kojem poslu; bio to rock and roll, bila to povijest. Zato izuzetno cijenim profesora Klasića, koji djeluje, kao i moj bend, bez ružnih kompriomisa. To je danas jako teško postići u ovoj zemlji. Ako želiš napisati knjigu o Bleiburgu na tendenciozan način, vrlo ćeš lako naći pokrovitelje. Ali ako želiš ući u suštinu problema i sagledati sve činjenice, teško… Baš radim na jednoj temi o polumjesecu i zvijezdi na prvom hrvatskom grbu, koji se nalazi i na prvim hrvatskim novčanicama iz 1204., kao i dan danas na grbu grada Zagreba.

Zanimljivo, pričekat ću tvoju knjigu…

Nećeš je dočekati.

Tko zna. Dobro, hvala ti…

Ali nismo spomenuli da radimo na filmu o Pišonji i Žugi…

Evo, sad jesmo.

Tekst preuzet sa: ravnododna.com

 

 

 

Top