Albert Einstein: Zašto socijalizam?

30 Juni 2015

Godine 1949. u časopisu Monthly Review, jedan od najvećih fizičara i znanstvenika u povijesti, Albert Einstein objavio je članak pod nazivom Why Socialism? Članak je sam po sebi vrijedan materijal sa stajališta povijesti znanosti i razumijevanja biografije ovog velikog znanstvenika. Zašto je Einstein, kao fizičar i “laik” za društvena pitanja, pisao o društvenom problematici, i koje je bilo njegovo viđenje po pitanju društvenih uređenja, kapitala, slobode i obrazovanja, saznajte u samome tekstu kojeg je sa engleskog preveo dr. Antonio Šiber.

 

Je li uputno nekome tko nije ekspert za ekonomska i društvena pitanja izraziti nazore u vezi sa socijalizmom? Zbog brojnih razloga vjerujem da jest.

Promotrimo prvo to pitanje s gledišta znanstvenog znanja. Moglo bi se učiniti da ne postoje bitne metodološke razlike između astronomije i ekonomije: znanstvenici u oba polja pokušavaju otkriti zakone opće prihvatljive za ograničenu skupinu fenomena zato da učine povezanost tih fenomena što je moguće jasnije razumljivom. Ali u stvarnosti ove metodološke razlike postoje. Otkrivanje općih zakonitosti u području ekonomije otežano je zbog toga što su opaženi ekonomski fenomeni često utjecani mnoštvom čimbenika koje je vrlo teško odvojeno vrednovati. Dodatno, iskustvo koje se skupilo od početaka takozvanog civiliziranog perioda ljudske povijesti bilo je – kao što je dobro poznato – umnogome utjecano i ograničeno uzrocima koji nipošto nisu isključivo ekonomski po svojoj prirodi. Na primjer, većina je najznačajnijih država u povijesti postojala zbog osvajanja. Osvajački narodi su se uspostavili, pravno i ekonomski, kao privilegirana klasa osvojene zemlje. Za sebe su prigrabili monopol nad vlasništvom zemlje i imenovali svećenstvo iz svojih redova. Svećenici, pod čijim je nadzorom bilo obrazovanje, učinili su klasnu podjelu društva trajnom institucijom i stvorili sustav vrijednosti kojim su ljudi otada, u velikoj mjeri nesvjesno, bili vođeni u svom društvenom ponašanju.

Ali povijesna tradicija je, takoreći, jučerašnja; danas smo zaista nadišli ono što je Thorstein Veblen zvao “predatorskom fazom” razvoja čovječanstva. Ekonomske činjenice koje opažamo pripadaju toj fazi, a zakoni koje iz njih možemo izvući nisu primjenjivi na druge faze. Kako je stvarna svrha socijalizma upravo nadilaženje i napredovanje iza predatorske faze razvoja čovječanstva, ekonomska znanost u svom trenutnom stanju može vrlo malo reći o socijalističkom društvu budućnosti.

Drugo, socijalizam je usmjeren prema društveno-etičkom cilju. Znanost, međutim, ne može stvarati ciljeve niti ih, još manje, usaditi u ljudska bića; znanost, u najboljem slučaju, može stvoriti sredstva kojima se određeni ciljevi mogu postići. Ali sami ciljevi smišljeni su od osoba s visokim etičkim idealima koji su – ako nisu mrtvorođeni, nego vitalni i snažni – prihvaćeni i prenošeni dalje od onog mnoštva ljudskih bića koje, napola nesvjesno, određuje sporu evoluciju društva.

Zbog tih razloga moramo biti oprezni da ne precijenimo znanost i znanstvene metode kad se radi o pitanjima ljudskih problema; i ne bismo trebali pretpostavljati da su eksperti jedini koji imaju pravo da se izraze o pitanjima koji se tiču organizacije društva.

Bezbrojni glasovi već neko vrijeme tvrde da ljudsko društvo prolazi kroz krizu, da je njegova stabilnost temeljito narušena. Za takvu je situaciju svojstveno da su pojedinci indiferentni ili čak neprijateljski raspoloženi prema skupini, maloj ili velikoj, kojoj pripadaju. Da ilustriram što mislim, dopustite da ovdje iznesem osobno iskustvo. Nedavno sam raspravljao s inteligentnim i prijateljskim čovjekom o prijetnji još jednog rata, koji bi po mom mišljenju ozbiljno ugrozio opstanak čovječanstva, i primijetio sam da bi samo nad-nacionalna organizacija mogla ponuditi zaštitu od takve opasnosti. Na to mi je moj posjetitelj, vrlo mirno i hladno rekao: “Zašto ste Vi tako duboko protivite nestanku ljudske rase?”

Siguran sam da svega stoljeće ranije nitko ne bi tako olako izjavio takvo što. To je izjava čovjeka koji je uzalud stremio da postigne ravnotežu u sebi i koji je manje-više izgubio nadu da će uspjeti. To je izraz bolne samoće i izolacije od koje tako mnogo ljudi danas pati. Što je uzrok tome?

Postoji li izlaz?

Jednostavno je postaviti takva pitanja, ali je teško na njih odgovoriti imalo uvjerljivo. Ja moram pokušati, međutim, najbolje što mogu, premda sam vrlo svjestan činjenice da su naši osjećaji i stremljenja često kontradiktorni i nejasni i da se ne mogu izraziti laganim i jednostavnim formulama.

Čovjek je, istovremeno, i pojedinačno i društveno biće. Kao pojedinačno biće, pokušava zaštititi svoje postojanje i postojanje onih koji su mu najbliži, da bi zadovoljio osobne želje i razvio prirođene sposobnosti. Kao društveno biće, pokušava zadobiti priznanje i naklonost drugih ljudskih bića, da sudjeluje u njihovim zadovoljstvima, da ih utješi u njihovoj tuzi i da poboljša njihove životne uvjete. Samo postojanje ovih različitih, često konfliktnih, stremljenja objašnjava posebnu narav čovjeka, a njihova specifična kombinacija određuje u kojoj mjeri pojedinac može postići unutarnju ravnotežu i doprinijeti dobrobiti društva. Sasvim je moguće da je relativna snaga ova dva poriva uglavnom određena naslijeđem. Ali osobnost koja konačno nastaje uvelike je oblikovana okolišem u kojem se čovjek nađe tijekom svog razvoja, strukturom društva u kojem odrasta, tradicijom tog društva i društvenim vrednovanjem određenih oblika ponašanja. Apstraktni pojam “društva” za pojedinačno ljudsko biće znači zbroj svih njegovih izravnih i neizravnih odnosa sa svojim suvremenicima i ljudima iz prošlih generacija. Pojedinac može misliti, osjećati, težiti i raditi samostalno; ali ovisi o društvu – u svom fizičkom, intelektualnom i emocionalnom postojanju – toliko da je nemoguće razmišljati o njemu, ili ga razumjeti, izvan okvira društva. “Društvo” je to koje omogućuje čovjeku hranu, odjeću, dom, sredstva za rad, jezik, oblike mišljenja i većinu sadržaja mišljenja; njegov je život omogućen radom i postignućima mnogih milijuna iz prošlosti i sadašnjosti koji su svi skriveni iza male riječi “društvo”.

Očigledno je, prema tome, da je ovisnost pojedinca o društvu prirodna činjenica koja se ne može ukinuti – upravo kao u slučaju mravi i pčela. Međutim, dok je cijeli životni proces mravi i pčela određen do najmanjeg detalja krutim, nasljednim instinktima, društveni uzorak i međupovezanosti ljudskih bića su vrlo promjenjljivi i podložni promjeni. Pamćenje, sposobnost stvaranja novih kombinacija, dar usmene komunikacije učinili su mogućim razvoj ljudskih bića koji nije određen biološkim nužnostima. Takav razvoj ogleda se u tradiciji, institucijama i organizacijama; u književnosti; u znanstvenim i inženjerskim postignućima; u umjetničkim djelima. Ovo objašnjava kako je moguće da, na određen način, čovjek može utjecati na vlastiti život svojim djelovanjem i da u tom procesu svjesno mišljenje i želja mogu igrati ulogu.

Čovjek rođenjem stječe, kroz nasljednost, biološki ustroj koji moramo smatrati fiksnim i nepromjenjljivim, uključujući i prirodne porive svojstvene ljudskoj vrsti. Dodatno, tijekom svog života, on stječe kulturnu konstituciju koju usvaja iz društva kroz komunikaciju i kroz mnogo drugih tipova utjecaja. Upravo je ova kulturna konstitucija ona koja je, s protokom vremena, podložna promjeni i koja u velikoj mjeri određuje odnos između pojedinca i društva. Moderna antropologija naučila nas je, kroz komparativna istraživanja takozvanih primitivnih kultura, da se društvena ponašanja ljudskih bića mogu jako razlikovati, ovisno o postojećim kulturnim uzorcima i tipovima organizacije koji prevladavaju u društvu. Oni koji streme da poboljšaju izglede čovjeka mogu na ovome temeljiti svoje nade: ljudska bića nisu zbog svog biološkog ustroja osuđena na međusobno uništenje ili na milost okrutne sudbine koju su sami sebi nametnuli.

Ako se upitamo kako bi se strukture društva i kulturni stavovi čovjeka trebali izmijeniti da bi ljudski život bio što je moguće više zadovoljavajući, morali bismo stalno biti svjesni činjenice da postoje određeni uvjeti koje ne možemo izmijeniti. Kao što je ranije spomenuto, biološka narav čovjeka je praktično nepromjenjljiva. Nadalje, tehnološka i demografska zbivanja iz nekoliko prošlih stoljeća stvorila su uvjete koji su tu da ostanu. U relativno gusto naseljenim populacijama, s dobrima koja su nužna za njihovu egzistenciju, ekstremna podjela rada i visoko-centraliziran proizvodni sustav su apsolutno nužni. Zauvijek je prošlo vrijeme – koje se gledajući unatrag čini tako idiličnim – u kojem su pojedinci ili relativno male skupine mogli biti potpuno samodostatni. Samo je malo preuveličavanje reći da je čovječanstvo čak i danas planetarna zajednica proizvodnje i potrošnje.

Sad sam stigao do točke na kojoj mogu ukratko ukazati na ono što po meni sačinjava suštinu krize našeg vremena. Tiče se to odnosa pojedinca i društva. Pojedinac je više nego ikad postao svjestan svoje ovisnosti o društvu. Ali on ne osjeća ovu ovisnost kao pozitivnu tekovinu, kao organsku vezu, kao zaštitnu silu, neko kao prijetnju svojim prirodnim pravima ili čak svom ekonomskom opstanku. Štoviše, njegov položaj u društvu je takav da su egoistični porivi njegovog ustroja stalno naglašavani, dok njegovi društveni porivi, po prirodi slabiji, sve više propadaju. Sva ljudska bića, kakav god da je njihov položaj u društvu, pate od ovog procesa propadanja. Nesvjesni zatvorenici vlastitog egoizma osjećaju se nesigurno, usamljeno i uskraćeno za naivno i jednostavno uživanje u životu. Čovjek može pronaći smisao svog kratkog i opasnog života samo u posvećivanju društvu.

Ekonomska anarhija kapitalističkog društva kakvo danas postoji po mom je mišljenju pravi izvor zla. Pred sobom vidimo ogromnu zajednicu proizvođača čiji se članovi neumorno trude da uskrate jedni drugima plodove njihovog zajedničkog rada – ne nasilno, nego uglavnom u vjernom skladu sa zakonski uspostavljenim pravilima. U tom je smislu važno shvatiti da sredstva proizvodnje – znači, ukupni proizvodni kapaciteti koji su potrebni za proizvodnju potrošačkih dobara kao i dodatna kapitalna dobra – mogu zakonski biti, a većinom i jesu, privatno vlasništvo pojedinaca.
Zbog jednostavnosti, u diskusiji koja slijedi nazvat ću “radnicima” sve one koji ne sudjeluju u vlasništvu nad sredstvima proizvodnje, premda ovo ne odgovara u potpunosti uobičajenoj uporabi termina. Vlasnik sredstava proizvodnje je u položaju da zakupi radnu snagu radnika. Koristeći sredstva proizvodnje, radnik proizvodi nova dobra koja postaju vlasništvo kapitalista. Suštinska točka ovog procesa je odnos između onoga što radnik proizvodi i njegove plaće, oboje mjereno u stvarnoj vrijednosti. Kako je ugovor o radu “slobodan”, ono što radnik dobije nije određeno stvarnom vrijednošću dobara koje je proizveo, nego njegovim minimalnim potrebama i odnosom potreba kapitalista za radnom snagom i broja radnika koji se natječu za posao. Važno je shvatiti da čak ni teoretski plaća radnika nije određena vrijednošću njegovog proizvoda.

Privatni kapital sklon je koncentriranju u malom broju ruku, djelomično zbog natjecanja među kapitalistima, a djelomično zbog toga što tehnološki razvoj i sve veća podjela rada potiču stvaranje većih proizvodnih jedinica na račun manjih. Rezultat takvih procesa je oligarhija privatnog kapitala čija se ogromna moć ne može efikasno kontrolirati čak ni u demokratski organiziranom političkom društvu. To je tako jer članove zakonodavnih tijela biraju stranke, koje su uvelike financirane ili na drugi način utjecane od strane privatnih kapitalista i koje, praktično, razdvajaju izborni proces od zakonodavstva. Posljedica toga je da zastupnici naroda zapravo nedovoljno štite interese neprivilegiranih dijelova populacije. Nadalje, u postojećim uvjetima, privatni kapitalisti neizbježno kontroliraju, izravno ili neizravno, glavne izvore informiranja (tisak, radio, obrazovanje). Stoga je iznimno teško, a u mnogim slučajevima i nemoguće, da pojedinačni građanin stekne objektivne zaključke i na inteligentan način iskoristi svoja politička prava.

Situacija koja prevladava u ekonomiji temeljenoj na privatnom vlasništvu nad kapitalom je prema tome karakterizirana dvama glavnim principima: prvo, sredstva proizvodnje (kapital) su privatno vlasništvo, a vlasnici njima upravljaju kako oni misle da treba; drugo, ugovor o radu je slobodan. Naravno, ne postoji čisto kapitalističko društvo u ovom smislu. Trebalo bi u tom smislu naglasiti da su radnici, kroz duge i ogorčene političke borbe, uspjeli u osiguravanju malo unaprijeđenog oblika “slobodnog ugovora o radu” za određene kategorije radnika. Ali gledano u cijelosti, današnja ekonomija ne razlikuje se mnogo od “čistog” kapitalizma.

Proizvodnja se obavlja zbog profita, ne zbog korištenja. Nema garancije da će svi oni sposobni i voljni da rade uvijek biti u poziciji da nađu zaposlenje; “vojska nezaposlenih” gotovo uvijek postoji. Radnik je u stalnom strahu od gubitka posla. Kako nezaposleni i slabo plaćeni radnici ne omogućuju profitabilno tržište, proizvodnja potrošačkih dobara je ograničena što dovodi do velikih poteškoća. Tehnološki napredak često stvara još više nezaposlenosti umjesto da svima olakša teret rada. Motiv profita je, zajedno s natjecanjem među kapitalistima, odgovoran za nestabilnosti u stvaranju i korištenju kapitala što dovodi do sve ozbiljnijih ekonomskih depresija. Neograničena kompeticija vodi do ogromnog gubitka rada i do okljaštrenja društvene svijesti pojedinaca koju sam ranije spomenuo.

Ovo okljaštrenje pojedinaca smatram najgorim zlom kapitalizma. Sav naš obrazovni sustav pati od ovog zla. Pretjerano natjecateljski stavovi utuvljuju se studentima koje se uči da obožavaju uspjeh u stjecanju, radi pripreme za njihove buduće karijere.
Uvjeren sam da postoji samo jedan način da se uklone ova velika zla, i to kroz uspostavu socijalističke ekonomije, popraćene obrazovnim sustavom koji bi bio usmjeren prema društvenim ciljevima. U takvoj ekonomiji, sredstva za proizvodnju u vlasti su društva i koriste se na planski način. Planska ekonomija, koja prilagođava proizvodnju potrebama zajednice, raspodjeljivala bi posao koji treba obaviti među svima onima sposobnim za rad i garantirala bi sredstva za življenje svakom muškarcu, ženi i djetetu. Obrazovanje pojedinca, uz to što bi promicalo njegove prirođene sposobnosti, pokušalo bi ga unaprijediti u smislu odgovornosti za druge ljude, umjesto veličanja moći i uspjeha u našem današnjem društvu.

Ipak, važno je zapamtiti da planska ekonomija još nije socijalizam. Planska ekonomija kao takva može biti popraćena potpunim porobljavanjem pojedinca. Postizanje socijalizma zahtijeva rješenje nekih iznimno teških socio-političkih problema: kako je moguće, s obzirom na dalekosežnu centralizaciju političke i ekonomske moći, spriječiti da birokracija postane svemoćna i arogantna? Kako se prava pojedinca mogu zaštititi tako da se osigura demokratska protuteža moći birokracije?

Jasnoća u vezi s ciljevima i problemima socijalizma ima najveći značaj u naše vrijeme tranzicije. Budući da je, u sadašnjim okolnostima, slobodna i neometana rasprava o ovim problemima postala jaki tabu, smatram osnivanje ovog magazina važnim javnim servisom.

 

 

Albert Einstein, Monthly Review, May 1949.

 

viva-fizika

 

 

Povezani članci (by tag)

Top