Miljenko Jergović: ĆAMIL

04 Juli 2015

Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Bože da se ikad u razredu pojavio novi učenik – seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, što je ipak vjerojatnije, bio linčovan riječima, a to se u tim godinama činilo strašnijom sudbinom nego da te netko zatuče na licu mjesta.

Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga među deset hiljada navijača; kada bi ušao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izviđačkom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slučaju, bilo je krajnje nepreporučljivo u Sarajevu ili u društvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zašto je bilo tako i šta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuće nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su građani bolji od seljaka. Bit će da nas je u našoj nesnošljivosti odgajala ulica, a zašto je ona to činila, nema više odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuće i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u školi za lektiru dobili neku seljačku knjigu. Oni koji knjige nisu čitali, ne bi pročitali ni nju, a oni koji su čitali, pljuvali bi iz dubine duše i urbanog uvjerenja koje je kod čovjeka strašno jako kad mu je šesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da učenik barem pročita knjigu. Eto, recimo, ”Priče” od Ćamila Sijarića.

Te Priče bile su sasvim seljačke, seljački su bili svi likovi, seljački je bio ambijent i seljačke su bile sve piščeve literarne i životne fascinacije. Bila je, recimo, neka rečenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u međeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i međedu. A što je najgore, tih dana se Ćamil Sijarić pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove priče i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga što su seljaci.

Da, mi koji smo i inače čitali, pročitali smo sve te seljačke knjige i u njima seljačke priče, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrošili vrijeme i da smo pustili da prođu godine i da nas prođe huja na seljake, da smo sačekali smrt naših ulica i vrijeme kada ćemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono što smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme došlo je za šesnaestogodišnjake iz 1982. već nakon tri-četiri godine.

Baš tada u Jugoslaviji je u najširu modu ušla latinoamerička književnost i magični realizam. Čitali smo Sto godina samoće i priče nekih čudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napuštene rudnike dijamanata, o ružnim maćehama i krčmaricama u krčmama usred prašume, pa bi nam sve nešto bivalo čudno. Kao da smo o svemu tome već nešto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nešto što nam je puno bliskije nego što su nam kreatori latinoameričke mode govorili.

A onda se Ćamil Sijarić opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao što je govorio prošli put, ali to više nije bio govor seljaka, nego je bio govor književnoga junaka koji je greškom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I šta ćeš nego da opet pročitaš one priče, a za njima i sve Ćamilovo, i pročitaš iste one rečenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko možda sjeća onoga što si govorio školske jeseni 1982.

Ćamil Sijarić tako je postao i ostao pisac sa iste stalaže kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi književni teoretičari i praktičari ovoga svijeta, urlati da Ćamilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se šakama u glavi, ali ostat će tako. Ćamil je prvi Gaucho bosanske književnosti, vitez sandžačkih pampasa i eglen efendija iz predgrađa Buenos Airesa, ali odreći se sjećanja na vlastitu mržnju prema seljacima i svemu onome što je u pubertetskoj viziji bilo seljačko značilo bi izdajstvo vlastite prošlosti. Uostalom, što znaći pucati u međeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Ćamil Sijarić je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj književnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu živjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Ćamil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova naša, historije koja se dogodila i prošla, a koju je on spasavao vještinom čuđenja. Vjerovao je da samo čuđenje spašava njegov svijet, što je vrlo poučno. Puno je bolje čuditi se svome životu nego žaliti za njim.

 

 

Miljenko Jergović, Historijska čitanka

Top