F. J. Nanić: ISTOČNO OD ISTANBULA - Istok, I dio

12 Juli 2015

Krajem 80-tih godina prošlog vijeka, doba za koje mnogi Bosanci danas kažu “prije rata,” znao sam tačno šta sam želio biti kad porastem. Zaputio sam se na taj put potpuno sam, dobro znanim pravcem prema istoku. Istanbul. Grad na sedam svetih brda.

Jedna legenda kaže da je Byzas po nahođenju delfskog Proroka tražio Zemlju slijepih da se tu nastani. Nakon što je preplovio Egejsko more i došao do Bosfora, obreo se je na Zlatnom rogu, odakle se pružao najbolji, a ujedno i najljepši geo-strateški pogled na čitav moreuz.

Pošto su preko, u azijskom dijelu zvanom Chalcedon, već živjeli ljudi, on ih je smatrao slijepima, jer nisu bili naseljeni i na evropskoj strani. Tako je tu 667. p.n.e. sagrađen grad, po njemu nazvan Byzantium.

Druga legenda kaže da su prije gradnje Topkapi palače zaklali ovcu na prvom svetom brdu i onda je ostavili tu nekoliko dana da vide hoće li se meso usmrditi. Strujanje zraka je bilo tako pogodno da se miris crkotine nije mogao ni naslutiti. Odlučiše da na tom mjestu podignu dvorac gdje će se preplesti najbogatije priče.

To ne bijahu razlozi zbog kojih moj rahmetli dedo otišao tamo.

Oduvijek je bio religiozan i, kad je u našoj zemlji nastupio komunizam, odlučio je bio da pod stare dane započne novi život tamo gdje još ima Boga. Nemajući povjerenja u evropsku stranu, otišao je pravo na azijsku, u Zemlju slijepih. Tamo je bilo jeftinije.

U međuvremenu, moja majka je ostala u Sarajevu tako da sam se ja rodio još dok se čekalo na vize u Skoplju. Sa nepune dvije godine obreo sam se po prvi put na Bosforu i od tada svake godine putovasmo tamo poput kakvog obanđijanog karavana na periodično spajanje s familijom. Od malih nogu postade mi to kao neka prirodna pojava.

Druga, još važnija pojava, bila je da sam sa svim svojim čulima tamo počeo mahinalno da upijam život koji i dan-danas vrvi kao zajednička košnica puna ljudi, galebova, riba, školjki, začina, auta, brodova, mostova i čega sve ne.

Kad sam se prvi put odvažio da tamo krenem sam, odlučio sam bio da to na neki način ovjekovječim. Prvi logički upotrebljiv naziv za to, tada meni poznat, bijaše reportaža.

Znači, odoh ja u novinare. Samo što mi to nije baš ležalo. Poznavao sam neke od njih i nekako su mi djelovali šturo i poslovno. Više sam volio opuštene pripovjedače, pogotovo one što prenose priče s koljena na koljeno, kao što je to moja nepismena rahmetli nana radila.

Uvijek bi se svi mi, njeni unuci, a često i njihovi roditelji, okupili oko nje da po ko zna koji put čujemo već ispričanu priču, jer je jedino ona znala da joj udahne život, diveći se pisanoj riječi koju nije mogla razumjeti. Pobožno bi govorila: “Bio jedan čovjek koji je tri dana samo pisao i čitao, a ništa nije jeo...”

Za mene je to postalo mjerodavno. Biti takav jedan čovjek. Kao da bi samo on znao razloge postanka svega što se nije dalo objasniti.

I tako, eto, počeh ja da se pentram po sedam svetih brda i škljocam primitivnim fotografskim aparatom okolo. Zavukao sam se bio u svaki vidljivi sokak i budžak.

Jednom mi je se sa jednog prozora osmjehnuo postariji čovjek. Ne sjećam se više kojim smo jezikom pričali, ali se dobro sjećam da je rekao da se nakon svih zemalja i godina vraća u rodno Sarajevo da tamo umre. Nikad neću zaboraviti njegov mirni osmjeh što i dan-danas zrači odnekud.

Helem, naškljocah ja tako blizu dvije stotine fotografija i vratih se nazad preko Beograda, tada našeg glavnog grada. Odvažno se obreh tamo u Politici da im ponudim reportažu o gradu na sedam svetih brda. Kao da oni već ne čuše dosta o tome. Puna im kapa.

Ali da im, metaforički, ja skinem kapu svoju, ponudili su mi bili par stranica u novinama bez novčane naknade. Kao i svi mladi ljudi, puni sebe i samo njima razumljivih ideala, ‘ladno odbih i odoh u svoj grad.

Tamo završih u Crvenoj galeriji, gdje mi njihovi ‘ladni pogledi dovoljno rekoše. Kakve, ba, slike i Istanbul, koga to zanima? Još mi njihovi pogledi paraju uši.

Sudbina je htjela da ponovo sjednem u trojku prema Ilidži i tamo upoznam holandsku plavojku i da me put, umjesto na istok, odvede na zapad. Tamo su mi, pored svega ostalog, u Belgiji, ukrali negative od dvije stotine nesuđenih fotografija. Tako je priča o Istoku zamrla na Zapadu.

Trebalo je da prođe više od dvadeset godina, i čitav jedan rat, da se i moj rahmetli babo preseli na ahiret, u Americi, i da tek onda nekako ispadne kao njegovim posthumnim posredstvom da se ponovo nakratko obremo u Stambolu na Bosforu, na putu prema dženazi u Sarajevu.

To nas je definitivno probudilo i vratilo na stranicu davno otvorene i zaboravljene knjige. Dvije godine kasnije, nakon Istanbula nastavili smo dalje, istočno, prema srcu Male Azije, gdje su ljudi nekad pod zemljom živjeli...

 

Istok

 

PREKO BIJELA SVIJETA

Ovaj put letjeli smo Unitedom, pa smo u Londonu prešli na tursku havu. Tu umalo i nas nisu prešli. A u stvari otkriješ da se to desilo već ranije. Prvo te pređu, pa te onda zaobiđu. Kad platiš, naravno.

Moram priznati da su Englezi ipak ljubazni. Provukli su me kroz security line na mala vrata, pa me je jedna od njih pratila do Unitedovog šaltera. Ona druga, valjda Ruskinja ili Poljakinja, ostala je tamo da strastveno nadgleda liniju obruča sastavljenu od elektronskih jednosmjernih kapija.

Ispostavilo se da je ova što me je pratila živjela u Turskoj tri godine i da joj se tamo pravo sviđelo. Ah, čarobna Turska! Svi tu dođu, zanesu se i prođu, nastavljajući dalje na svojim svetim pohodima ili poslovnim putovanjima, lutajući po svijetu.

I ona je, eto, bila tri godine, pa se vratila kod kraljice majke, gdje pričaju njen jezik, gdje se njihove tanke gornje usne razvlače na isti način, a oči kristalno plave žmirkaju umjereno. One iste što su ih u Turskoj prozvali zle još iz vremena krstaških pohoda, kad su ovi žarili i palili u potrazi za svetim gralom i ostalim mirođijama.

Razlog što me je pratila je vrlo jednostavan, a opet veoma složen. Moja stara majka, mada još izgleda dobro, ali se zapuhuje, kaže od cigara, iako ne puši već evo peta, a možda i deseta godina; eh, ona ti je prethodno morala bila razviti najmanje dvije pite, burek i zeljanicu, za puta, plus ostali zerzevati. Sve to je uzrokovalo da imamo jednu trudnu torbu više, koju sam ja onda junački zagurao u overhead prtljažnik k’o da je vreća graha.

Sjećam se nekad je čovjek mog’o komotno cijelu gitaru opružiti gore, pa još i manji ruksak dodati. Ali nema više toga. Sad su ogradili te slobodne prostore, isparcelisali ih proračunato da mogu stati samo one male 4WD torbe što te koštaju najmanje $50, a u njih se ne možeš, da izvineš, ni posrat’ pošteno. Oni to zovu carry-on, dok ne završiš carried away. Odnesu te, ili odneseš sam sebe u nepoznatom pravcu, pa se tamo ili probudiš, ili ne. Kako ti Bog da. Ili, što kažu, kako ti grah padne. Onaj čitav džak na glavu.

Eh, zbog te torbe, pune zeljanice i bureka, čovjek bukvalno izgubi i ono malo glave što zauzima suvišni prostor na ramenima. Ona, doduše, izgleda velika, ta glava. Vidi je čovjek ponekad iz aviona, ali unutra vjetar puše, burazeru, ne znaš ni odakle. Taman da je iz guzice, opet mu ništa ne možeš. On puše li puše, a muhe zuje u ušima, kažu pritisak. Pa jest, brate, pritislo sa svih strana. Sad samo gledaj kad pukneš da se se sakupiš na brzinu u kakav plastični kontejner. Najbolje onaj što na njemu piše Glad. Da budeš uvijek radostan, čak i kad si gladan. Nema da fali.

Odnio vrag šalu, da se mi vratimo na onaj hitri, Heathrow, aerodrom u našem lijepom, kraljevskom Londonu. Ono, što jes’, jes’, on nije naš, taj slavni London, što u magli svjetluca, a na ljeto se diči umjerenom klimom. Ali naš je, burazeru, dok god ga finansiramo. Fino platiš, pa se klatiš. Kad ne’š da uživaš u slobodi i šetaš zaljubljeno po zajedničkim parkovima svoje mladosti, onda ti, brate, sjedi na avion pa dođi u London, k’o gospodin, na aerodrom, prošetaj torbu, sad i ona ima sva četiri točka. Ali nemoj je, ako Boga znaš, natovarit’ pitama i paprikom, narandžama i jabukama i salatom zelenom. Onda možeš komotno stavit’ i jedno malo janje, ili prase, ako si s one druge strane preš’o vamo iz inata...

Mogu ja sad srat’ ovde do ujutru, kad sam ja sve to fino pojeo.

 

Istok, I dio

Nastavlja se...

Povezani članci (by tag)

Top