F. J. Nanić: ISTOČNO OD ISTANBULA - Istanbul

01 Avgust 2015

Kad sam iskočio iz minibusa i zakoračio vrelim asfaltom, shvatio sam da sam već davno dobio što sam tražio. Istanbul. Da se utopim u moru vrelog asfalta, dok se pravo more plavi i vjetrić pirka, krvavo-crvene zastave vijore, galebovi histerično kriče klizeći na vjetru, a bubašvabe trčkaraju po toplim drvenim podovima.


Moj dajdža kaže za njih da su mirne životinje i da nikog ne diraju. Na neki način stvarno su bile kulturne. Kad god bih upalio svjetlo, one bi se uklonile iza radijatora, ili šmugnule ispod stola. Malo je bilo neugodno kad se ugasi svjetlo, jer bih se onda sjetio one što mi se jednom u Sydneyu zavukla za vrat i ja je onda u snu zdrobio leđima. Kad sam se probudio i počešao se, u isto vrijeme sam se i naježio. Noktom sam bio odvalio komad nečega. Pomislio sam da je to bio komad moje kože. Ličilo je na zgnječenu hurmu.

Ne znam kako bi mi bilo da sam se ovdje rodio i išao u školu. Možda bih osjećao netrpeljivost prema nekoj ubuđaloj učiteljici ili nekom brkatom nastavniku, ili što me ezan budi na rani sabah.

U mom slučaju je to bilo malo drugačije, nešto kao free-lance personality. Tu sam se izgubio već sa dvije-tri godine, pa sam onda izgubio nevinost sa 16, sa pravom kurvom, a ne nekom što se folira, pa sam se onda poslije toga gubio u tišini džamija i zamršenih vrelih sokaka.

Završio sam tu neku vrstu nenametljive životne škole. Dolazio i odlazio slobodno, svaki put na novo usavršavanje čula i okusa. A to je u stvari bio tune-up onih istih starih. Jednom kad pojedeš najbolji döner na svijetu, pa onda pohovane školjke i zaliješ ih ayranom ili pivom, nigdje drugo više na svijetu nećeš naići na isti osjećaj. Osim, možda, na nekim mjestima u Australiji, gdje žive Turci. Ali i to su većinom Kurdi, a i da nisu, ili je meso drugačije, ili način na koji ga pripremaju.

Zato kad letiš Unitedom i servivraju ti sivu kokoš i gumeni brokoli, ti mirno odustaneš, jer znaš da je torba puna majkine pite, a da onda u Londonu čeka Turkish Hava Yolari. Nijedna druga avio kompanija na svijetu nema takvu hranu. Kad ulaziš u avion, kao da si u Istanbulskoj aščinici. A vino džabe. Jebo ti Ameriku i njihove mrtve kokoši. Jebo ti njihove stjuardese sa neinteligentim očima preblizu jedni drugih. One se smiju, misle ufatile boga za jaja, a ti se opet smiješ u sebi nemoćno, a nekad ti se otme i naglas, pa se pretvaraš da si vidio nešto smiješno na ekranu, neku sjedeću komediju za ispiranje mozga.

To mi je oca ubilo najviše poslije rata i rakova. Nikako da shvati šta im je toliko smiješno. Bio je glavni šaldžija u svojoj kafani, a u Americi je prn’o u fenjer (k’o Ramiz povrćar kad mu je šećer skočio do neba, pa više nije mog’o pit’.) Pa još kad su mu ugradili feeding tube, više mu ni zalogaj nije ulazio na usta. Ko ga je prokleo, k’o da mu je misli čit’o, znao je kojim jadom da ga zabavi. Svojim najviše. Dan prije nego što je umro ponovio je k’o u transu: “ma rek’o mi jedan čo’ek u kafani da bog da jorgan pojeo.”

Bio je povelik, bo’me, taj zamišljeni jorgan, jer je babo bukvalno dis’o na škrge. Nisam mogao vjerovati šta bi od onak’og junaka. Kažu Bog prvo uzima izgled, pa onda snagu. Ali ovo ti je dibidus, uzme ti sve što ti je dao. Čak i onaj zadnji gutljaj zraka.

To mi je, eto, jedan od zadataka ovog puta u Stambolu. Otac mi je maštao doći ovamo da još jednom oteferići, da ode dole u Kadikoy na pivu i školjke, i da se zeza sa brkatim Turcima, da se dovikuju, a da se ne razumiju. A opet, nema tu šta da se razumije. Šega, šala, isto je to svugdje nakon par piva, pohovanih školjki i ostalih pinđiviša.

Sad mi to sve dolazi, k’o da sam se juče izgubio sa tri godine, a sad jos tri pa će pedestka da legne, dajidža, u papir, ili u tanjir. Proleti vrime kroz uši ka’ konac kroz iglu. Jednom kad ga uvučes, uš’o je na jednu, a izaš’o na drugu stranu. Moreš ti njega onda i izvući, ako hoćeš, napravit’ se lud, ili, eto, dokaz’o si da ga još možeš, jel’ ovaj, uvući, ali kakva je svrha onda igle i konca, u životu i inače? Skroje ti ga po mjeri, pa se onda raspadaš po šavovima.

Shvatio sam da sam već bio dobio što sam tražio još od onih prvih dana kada sam zamišljao druga mjesta, kad umalo nisam uskočio u jedan od onih Bedforda što su išli za Indiju. Sad mi je drago što nisam. Šta bih ja po crnoj Indiji, crni Mitre? Ima Cigana i u nas kol’ko ti Bog hoće. Nije to da Cigani nisu ljudi, ali brate truju kokoši po selima noću, pa onda k’o fol tek nailaze sutradan da ih pokupe kad ih ljude izbace na sokak. Sad, što jes’, jes’, opet su bolje mrtve bosanske kokoši od američkih, ali ja ti nikad nisam bio baš velik ljubitelj. Ja sam ti više za janjetinu mladu, što kažu it takes away the sin of the world. Topi se, brate, u ustima.

Još od malih nogu pratili smo Neretvu do mora i sad mi je jasno što su Nijemci bili navalili sa svojim krvavim ofanzivama. Hoće svi na janjetinu kod Čapljine, ali nema, jarane, za sve. Za četiri miliona Bosanaca i nekako, ali za pedeset miliona Njemaca i deset miliona Holanđana i još metar onih drugih nebesko plavih očiju i providnih ušiju, to je malo previše za jedan narod što nikud nije mak’o dok ga nisu potjerali.

Mi jednom okrenuli janje u Americi, pokraj jedne zelene rijeke, a ljudi stali pa gledaju. Prvi put vidili glavušu da se vrti zajedno sa ostalim tijelom. Pa zar može ovca blejat’ i past’ travu bez glave? Ali za njih ti je to necivilizovano. Treba ovcu ubiti strujom negdje da ne vide djeca, pa je onda zamotati k’o čokoladu i praviti se kao da onaj clown McDonald to donosi odnekle, tamo gdje se prave bombone i ostali keksovi.

Amerikanci i nisu baš veliki ljubitelji ovaca. Njima to smrdi. Oni više vole ćurku, i zovu je turkey, k’o da su sve iz Turske došle. Njih jedu vruće, ili podgrijane, a kad prestanu da se drogiraju onda prelaze na cold turkey.

Sad nam se evo parkira kamion pun voća pred kućom. Žao mi je što ga ne uslikah. Juče, u Kadiköyu, kupih dva kila trešanja i kilo kajsija za 17 lira, a ovde kila trešanja 3.5 lire. Za 37 lira natovario sam kajsija, breskvi, buranije, trešanja, lubenicu, dinju, odmah tu ispred vrata. 18 lira je 10 dolara, pa ti računaj. Lubenice su tako slatke da se čovjek njima bukvalno davi. I nisu seedless. Puna škola đaka, a niotkuda vrata.

Uslik’o sam zato drugoga, kasnije kad smo bili u čaršiji. Svaki put kad idemo u grad to podrazumjeva prelazak iz Azije u Evropu na jednom od trajekata, gdje obavezno popijemo po čaj i gledamo kako nas jata galebova prate kao neki vjerni leteći psi. Ništa ne traže, samo klikću i klize na vjetru. Ponekad se poneki sunovrati u more i zakači kljunom komad hljeba ili neki otpadak i onda se ponovo vine u plave visine. Ispod modro, a iznad kao da je neki Navajo duh rastopio džinovski plavi opal as far as the east is from the west.

Nebo je sad tako plavo kao neko sinje more, vjetrić piri, podsjeća me na rano djetinjstvo kad smo dolazili ovdje svakog ljeta, vozili se preko brda i dolova, pa onda preko Bugarske ravne, dok nas naizmjenični sudari pospanih vozača ne bi prećutno nagovorili da odkunjamo par sati. Ujutro bi nas crveno tursko sunce probudilo i onda bi nastavili još nekoliko sati kroz spaljena žitna polja. Zemlja gori, nebo se kupa u plavom moru, a mi šibamo prema Stambolu da pređemo iz Evrope u Aziju i tu stanemo odmah iza vrata Orijenta.

Neku noć smo prešli Bosforsku ćupriju. Sjećam se kad su je tek pravili. Sad su dodali još dvije. A nekad smo i autom morali na trajekt. Za dječaka od 3-4 godine to su vodeni žigovi koji se oprati ne mogu...

Top