F. J. Nanić: ISTOČNO OD ISTANBULA - Istok, II dio

21 Juli 2015

Kad ti, brale, uzjašeš United negdje u Americi, pa valja do Čikaga se klackat’, a oni ti donesu plastičnu kokoš sa gumenim krompirima, sve to fino zaliveno sa neki smrdljivi gravy, a ti k’o hadžija izvališ materinu pink torbu iz onog overhead compartment-a. Pri tom si zakačio i neku jaknu i ona je pala dole ispod jednoj crnoj ženi na glavu, ali ti se samo nedužno osmjehni, mani onaj glupi ponos što nas je rasturio k’o bugarsku skupštinu.

Reci sorry, i ti onda fino torbu otvori i izvadi pitu, pa kad ona zamiriše onako oznojena od one plastike i pomiješa se sa germom, ili ti germs što ih klima raznosi po avionu ravnomjerno, njima će svima pljuvačka na usta. Mada ih je strah, jer oni bi rađe govno pojeli samo nek’ je lijepo zapakovano.

Nego haj’mo dalje, mani se pite sada. Pređi na bademe... To sam ih ja ponio da zamezim, u slučaju da nas počaste pićem. Ali i to je davno prošlo vrijeme, prijatelju moj. Sad ti je čaša vina u avionu $7. Nisam ih pit’o pošto je napolju s pogledom, ako sjediš na krilu. Hajde, jednu bi čovjek i prebolio, ali ti kažu da nisi čovjek ako ne drmneš još jednu, jer si na dvije noge doš’o. Kažu slaba ekonomija. Pa jes’ za ove bez nogu. E, nećeš zato sada vala nijedno, nego se strpi do Londona! Ali i to ti je muka, brate. Valja nam preko Grenlanda, Islanda, Irske... Nije to više ono: valja nama preko rijeke, Tito dragi, pa u Čapljinu na janjetinu. Ono iš’o bi čovjek i preko pontona na Neretvi kad bi znao da ga neće zveknut’ metak u glavu. I tako se fino prekonataš i skontaš i onda ufatiš se kisele, jer znaš da all good things come to those who wait. To zlatno pravilo si nabub’o u Americi, onako fino glavom u zid prikov’o, da se zna gdje je spomen-ploča.

Sve bi to i nekako čovjek pretrpio k’o i sve ostalo, kao i onaj jedan duran što je bio pa sve izdur’o, ali, jebo te, pun avion! Da je bar autobus. Bilo bi ti bolje, gluho bilo, opet, da si bez nogu, pa da se fino uglaviš u sjedalo, ali kad vidiš one u prvoj klasi, uzdurisali im čaršafe nove, Mara, kći starog krčmara, ih služi, a oni k’o da se ne znaju hljeba najest’. Pa to ti je, nije više hljeb u fazonu. Namaže Mujo štrucu paštete i osmjeh od hau do hau. Ovi mažu neke druge stvari. Ne bi se ni Tito tu snaš’o, kao mašin-bravar, jer ovo ti je tehnika digitalna, mada i to zvuči ono kao nešto s prstima, ali nema tu kopanja nosa i čačkanja ušiju ni guzice, ni češkanja muda. Sad ti je to kao neka igra svijesti i podsvijesti, sad je vidiš, sad je ne vidiš. Nešto k’o televizija. Pritisneš dugme, izađe spiker i kaže kako je poskupio benzin i to, pa ga ti onda ugasiš. Eh, tako možeš i ovo, pali gasi do kurca, ali neki znaju šta rade. Upale, pa ugase, kad treba. I tako ti završe u prvoj klasi. A ti, pošto si drk’o kurac, palio i gasio i kad treba i kad ne treba, e ti si ost’o u radničkoj klasi, braco, pa ti fino, dok razmišljaš, mazni sad jednu zeljanicu da se smiriš.

Onda ti oni fino objasne—duša im je da pragmatično usmjeravaju ljude u određenim pravcima—jednostavno, radi se o uštedi vremena i prostora, što su, je li, ovaj, duge gaće, o dugu štapu, nasuprot od skraćeno, znači oduženo kad je lova u pitanju. Pare su ti za njih i vrijeme i prostor. A za tebe su, konju, mislena imenica. Dok ih ti zamišljaš, oni ih prave.

Triangular trunks ti tako izađe, po bosanski, da gdje god ideš, ne ideš prazan. Isto k’o na sijelo, kad poneseš kilo kocke i deset deka kafe. Natovariš kamion u Sisku, istovariš ga u Doboju, istovariš se i ti, ako moraš, pa onda utovar i onda sljedeći istovar, recimo, u Zenici. I onda ga tu ponovo napuniš za Sisak. Tako si bio na sva tri mjesta pun. Ko šibica. Ili šipak. K’o ovaj avion naš, nabijen k’o limenka sardina raznih vrsta, neke nauljene, neke onako, na suho, raznih boja, crnih, bijelih, žutih, i svaka hoće svoj priključak, hoće da jede, da sere, valja sve to uhavizat’.

Taman dođeš na red u WC, kad frajer otvori vrata i zapahne te smrad koji nikad ni sanj’o nisi. Ništa, on ti fino izađe, k’o dingospo, nasmiješi se kulturno i ode, i sad ti treba da uđeš. Unutra. Svi te gledaju, čekaju i oni da pišaju. Da seru. Mene pravo natjeralo, ali tuđi smrad je jači. Ja samo mahnuh rukom čovjeku iza mene da uđe. Gledam hoće li i on reagovat’, napravit’ ikakvu facu. Vidim stariji je, ali ništa, on uđe k’o da je slatko ćoše. Pustio sam ih sve na kraju da se dave u tuđem smradu. Njima ne smeta zato što su navikli da jedu plastične kokoši i gumene krompire. Kad se izredala cijela vojska i kad je i ona dogonoga kukastog nosa ušla i ostala živa, onda se i ja odvažih da se ne bih slučajno upiš’o u gaće. To mi nikako ne bi pomoglo u mojoj skromnoj biografiji.

....

Sjedili smo u repu, moja majka i ja, čekali da svi izađu i odnesu svoje torbe da bi mi mogli uzeti naše, jer smo ih morali zagurati negdje na sredini aviona, pošto su vamo, u repu, sva mjesta bila zauzeta. Svaki put kad sam iš’o po bademe, mor’o sam proći kroz kabinu gdje stjuardese pričaju o nečemu i smiju se, staklenih očiju odmjeravajući jedna drugu: šta koja nosi, jel’ joj oprana kosa, smrdi li joj iz usta, i te stvari.
Jedna je bila sijeda Engleskinja, kratko potšišana k’o muško, a druga mlađa Amerikanka sa navijenom kosom i svjetlucavim očima neinteligentno preblizu jedno drugom. Ima nešto u većini njih da izgledaju slično poput vrste modernih majmuna odgojenih na kompjuterima, zobenim pahuljicama i podgrijanim makaronima sa sirom. Engleska stjuardesa je opet izgledala staromodno engleski, stiff upper lip, k’o da je izašla iz Zida, The Wall, gdje učitelji riktaju djecu hladnim pragmatizmom, a sveštenici ih siluju potajno.

Ovaj put umalo ne ostadosmo u Londonu.

Kad je konačno čitav avion izaš’o napolje, a mi, iz repa, bili došli na red da vadimo pink torbu s pitom, ona je i dalje bila zaglavljena. Morali smo požuriti radi imigracije da bi ufatili vezu, to jest da nam ne bi utek’o avion za Stambol, i onda ti je ja potegnuh na ho-ruk tako da umalo ne izvalih čitav štok od overhead compartmenta. Toliko smo dahnuli dušom da smo k’o svi sretni istrčali iz aviona.

Hodnici su bili dugi, a majka se zapuhala sa onim slamnatim šeširom što kupismo na sniženju pa ga onda morala nositi na glavi cijelo vrijeme, jer bi se u koferu slomio. Pomislio sam bio da ću i nju morat’ nosit’ na kraju. Parkirali nas bili na drugom kraju aerodroma. Da je sarajevski, prošlo bi s pjesmom, al’ ovo sad je bila interkontinentalna procedura, ulazili smo u Evropu, a sav svijet navalio preko Londona haman k’o da kuhanu halvu dijele na kapiji.

Tek kad smo se nekako dovukli do suđenog nam terminala, majka skonta da joj nema jakne. Ostala u avionu. Ona iz Australije, što joj je u životu bila najtoplija i najdraža.

Morao sam se probiti do Unitedovog šaltera da ih upitam za zdravlje i tako mi je ljubazna Engleskinja pomogla kroz obruč, ali mi je dalje samo Bog dragi mog’o pomoć’. Mada je i ona na šalteru bila iz Novog Zelanda, fina na engleski način, ni to nije mnogo vrijedilo. Prećutno su odobravali što sam se brinuo za majčinu jaknu, ali su se oni više brinuli da ne izgubimo vezu za Tursku.

Počelo je bilo i mene to da sekira, ne daj bože da nas stave na neku drugu liniju gdje su samo kafa i sokovi džabe! Zajebi jaknu, hajmo mi u Stambol!

Zapisa žena tamo nešto i reče možete je potražiti u povratku! Ma, jašta radi, čekaće nas garant!

Sve je bilo OK, dok nas nisu mogli naći u kompjuteru. Nema te u sistemu, burazeru, ne postojiš! Džaba ti što si preletio preko bijela svijeta, mo’š se sad slikat’! Naravno, nije on to tako rekao, bio je on zahmetli fin i ljubazan, nego je to meni zvonilo u glavi od svega.

Sad je on mor’o da zove United i da nas traže u njihovom sistemu. Oni više nisu bili partneri. Nekad su bili Star Alliance, a sad United Airlines i Turkish Hava Yolari, razvedeni k’o muž i žena.

Sve ti je on to nama fino objasnio, al’ ode naš avion, a otišla i jakna. Mog’o sam možda opet kroz obruč da je tražim, sad je bilo vremena napretek, ali izgubi čovjek volju, a i snagu, pa onda i vjeru. U tuđem si svijetu, nema te u sistemu. Mogli bi završit’ i u nekom od mutnih kanala kako je krenulo.

Sreća bila, ostala jedna cijela pita, sira i paradajza, a i oni bademi što sam ih bio zaštek’o. Poslije nam javi čovjek da su nam kupili i nove karte do Stambola. Trebalo je sad samo provesti još nekoliko sati na aerodromu do sljedeće veze umorni k’o psi, ali ne i gladni.

Eto vidiš, šta bi mi sad bez ove hrane? Majka je uvijek u pravu!

Onaj slamni šešir ju je sad bio pokrio po glavi k’o neki ogromni mokri cvijet. Preko puta sjedili su putnici za Afriku i zjevali u nas k’o da nikad prije nisu čuli bosanski dijalekat. A vjerovatno ni poslije. Do njih pita još nije stigla.

Naravno, naravno, mati mila! Vazda!

Još nam je samo bio falio onaj mali krezavi s reklame da vikne: moja mama najbo’je ku’a!

Top