HARUKI MURAKAMI: ŠEHERZADA, II dio

25 Juli 2015

„Ja sam bila paklara-jegulja u prošlom životu,” rekla je Šeherzada jednom, dok su ležali u krevetu. Bila je to jednostavna i direktna misao, kao da je upravo izjavila da je Sjeverni pol daleko na sjeveru. Habara nije imao pojma kakva je u stvari kreatura ta paklara, još manje kako izgleda. Naravno, nije imao nikakvo mišljenje o subjektu.

 

„Znaš li ti kako paklare jedu pastrmku?” pitala ga je.

Nije znao. Štaviše, bio je to prvi put da čuje kako paklara jede pastrmku.

„Paklare nemaju čeljusti. Zato se razlikuju od drugih jegulja.”

„Ha? Jegulje imaju čeljusti?”

„Nisi nikad posmatrao jegulju?” rekla je, iznenađena.

„Pojedem ponekad jegulju, ali nisam baš imao prilike da vidim imaju li čeljusti.”

„E, pa trebao bi provjeriti jednom. Otiđi u akvarijum ili tako nešto. Regularne jegulje imaju čeljusti i zube. Paklare imaju samo ljepljive pipke, kojim se zakače za kamen na dnu jezera ili rijeke. I tako onda stoje tu i lelujaju, kao trava.”

Habara je zamislio mnoštvo paklara kako se njišu na dnu jezera. Scena mu se činila nekako nestvarna, iako je njegova realnost ponekad i sama izgledala strašno nestvarna.

„Paklare žive tako, skriveni u rastinju. I čekaju. Kad mu pastrmka prođe iznad glave, on se hitro protegne i ščepa je svojim ljepljivim pipcima. A u tim pipcima je nešto slično jeziku sa zubima, kojim trljaju ribu po trbuhu dok je ne načnu. Čim je malo otvore ‒ mogu početi jesti, polako.”

„Ne bih volio da sam pastrmka,” zaključio je Habara.

„Ljudi su u doba Rimljana uzgajali paklare u ribnjacima. Buntovni robovi bi bili bačeni unutra i paklare bi ih žive pojele.”

Habara je pomislio kako mu ne bi bilo drago ni to da je rob u doba Rimljana.

„Ja sam prvu paklaru vidjela u osnovnoj školi, išli smo u posjetu akvarijumu,” pričala je Šeherzada. „Onog momenta kad sam pročitala kako žive, znala sam da sam bila paklara u prošlom životu. U stvari, ja sam se sjećala: kako sam bila zalijepljena za kamen, kako se njišem s travom, kako bacam oko na pastrmku poviš glave.”

„Sjećaš se kako si ih jela?”

„Ne sjećam.”

„To me tješi,” rekao je Habara. „Je li to sve čega se sjećaš ‒ kako se njišeš lijevo-desno na dnu rijeke?"

„Ne ide to baš tako sa prošlim životima,” rekla je. „Sretan si ako dobiješ i samo blic. To je kao kad proviriš malo kroz rupicu u zidu. Sjećaš li se ti nekih svojih prošlih života?”

„Ne, nijednog,” odgovorio je Habara. Istinu govoreći, on nikad nije ni osjetio neki nagon da preispituje svoje prošle živote. Imao je pune ruke i sa ovim koji živi.

„Bilo je skroz fino biti na dnu jezera. Ustima zakačena za kamen, naopačke, gledam kako mi ribe plivaju iznad glave. Jednom sam vidjela snap-kornjaču, ogromni crni oblik kako prolazi, kao zli svemirski brod u ‘Ratu zvijezda’. I velike bijele ptice sa dugim, oštrim kljunovima; izgledale su odozdo kao bijeli oblaci što lebde na nebu.”

„I sve to možeš vidjeti sad?”

„Jasno kao dan,” rekla je Šeherzada. „Svjetlost, struju kako nosi, sve. Nekad čak mogu i da odem tamo, u mislima.”

„Misliš da znaš šta si tada mislila?”

„Da.”

„O čemu to paklare misle?”

„Paklare misle kao paklare. O paklare-temama na paklara-način. Nema riječi da se to opiše. To je isto kao kad smo bili u majčinoj utrobi. I tamo smo nešto mislili, ali ne možemo izraziti te misli na jeziku koji sad koristimo. Razumiješ?”

„Čekaj sekundu! Ti se sjećaš kako je bilo u majčinoj utrobi?”

„Naravno,” rekla je Šeherzada, dižući glavu da bi vidjela preko njegovih grudi. „Ti se ne sjećaš?”

Ne, potvrdio je. On to ne može.

„Ispričaću ti onda ja jednom. O životu u majčinoj utrobi.”

„Šeherzada, paklare, prošli životi” upisao je Habara tog dana u dnevnik. Sumnjao je da bi iko ko bi otvorio bilježnicu mogao razumjeti šta te riječi znače.

 

Nastavlja se...

Prevod s engleskog: Elvis Hadžić

Top