Mario Bošnjak: Dežulovićeve balade o govnima na kiši

23 Juni 2015

Knjiga Borisa Dežulovića 'Rat & mir' s podnaslovom 'Pravci razvoja hrvatsko-slovenskih odnosa' (perifrastična posveta Kardelju), u biblioteci Ambrozija nakladnika VBZ, zbirka je kolumni objavljivanih u subotnjem izdanju ljubljanskoga Dnevnika od ljeta 2006, a autor u bilješci o piscu tvrdi da u tih šest i pol godina, po strogim pravilima Europske unije i slovenske kulture rada, do ovoga ukoričenja nije propustio nijedan jedini tjedan.

Autor autoironijski dodaje da čitatelj, na sreću, hoće. S obzirom da isti autor sve to vrijeme ispisuje i u tjedniku Globus kolumnu Ugovor sa đavlom te da je surađivao na još nekoliko portala u ostalim zemljama ex-Jugoslavije i da je usto autor knjiga koje nisu zbirke članaka nego romani ('Chiristkind' i 'Jebo sad hiljadu dinara' te knjige pjesama 'Lora'), onda se zbilja može reći da je vjerojatno jedan od najproduktivnijih pisaca u nečemu što se naziva i postjugoslavenskim književnim arealom.

Od Dežulovićeve produkcije na sve četiri strane bivše Juge najmanje je poznato bilo upravo štivo o kojem je ovdje riječ, što zbog relativno malog emitivnoga područja, što zbog slovenskoga jezika koji mlađe generacije iz spomenuta areala sve manje znaju.

Stoga Dežulovićeva tolstojevski naslovljena knjiga 'Rat & mir', objavljena na izvornom hrvatskom jeziku, u širokome spektru tema razalaže već dugo i predugo vruću temu hrvatsko-slovenskih ili slovensko-hrvatskih odnosa, kako se nekada u ovom dijelu svijeta pisalo takve dubletne složenice. Vjerojatno najčitaniji hrvatski satiričar, velemajstor parafraze i paradoksa, prvo pero crno premazana humora u nas, na samo njemu svojstven način analizira i duhovito, ali uvijek dosljedno i zasluženo izrugivački, komentira prošle, sadašnje, a što je najsmješnije, i buduće zadjevice i prepucavanja na relaciji Hrvatska – Slovenija i obrnuto.

Njegov je satirički visok naboj obično iskazan već u naslovu njegovih 'izdeleka,' zbog kojih bi u neka vunenija vremena, već i zbog njih samih, bilo frke neviđene, ali to ne znači da je nerijetko nema i danas. Dakle, pod naslovom 'Hrvati, Slovenci, svinje i goveda' Dežulović introduktivno kazuje sljedeće: 'Teško da na čitavom svijetu postoje dvije manje zemlje s većim međusobnim razmiricama od Slovenije i Hrvatske. U razvijenim civilizacijama već je neki manji granični problem veličine cijele Hrvatske ili Slovenije, a otvorena pitanja kakva su se ispriječila između ove dvije puzzle-države – oko kojih se okupljaju diplomatski doajeni, europski menadžeri, nobelovci i najveći svjetski pravni autoriteti – drugdje u svijetu rješavaju komunalne službe i vodoinstalateri.'

Reklo bi se parodijski, što autor posebno voli – male zemlje za velika sranja ili, možda, za velike nužde. I mnogima će se to učiniti da je to, iako je i od satiričara, previše, te da je za obje zemlje podjednako uvredljivo, ali za pisca Dežulovićeva satiričkoga kalibra nijedan stilistički augmentativ nije pretjeran.

Izatkat će on u istome tekstu priču o hrvatskoj pčeli sivki i kranjskoj čbelici i u ekvidistanci nadahnuto se narugati se i jednima i drugima. Hrvati bi, naime, da se u pregovorima za pristup Europskoj uniji sivka zaštiti od uvoza tuđinskih pčela, a Slovenci pak istoga kukca smatraju autohtonim jer mu je kranjsko podrijetlo upisano i u latinskom nazivu Apis mellifera carnica. Autor pak predlaže princip pravednosti i podjelu pčela po rodu – Slovencima pčele radilice, a Hrvatima trutovi.

Ne treba, dakako, komentirati zašto je što komu pripalo, ali autor je do poante teksta riješio i problem kranjskih kobasica i njena naziva i recepta u Hrvatskoj. A siroti Olli Rehn mu je dobro došao da smjesti i svinje i goveda u naslov s Hrvatima i Slovencima. Tko umije, njemu dvije, kaže narodna poslovica, a Dežulović pritom misli na dvije nacije spremne za Rat & Mir. A Piranski zaljev glavni je razlog notornoga sporenja između Hrvatske i Slovenije pa je, dakako, i predmet autorovih dubokih spekulacija.

VBZ Zapisuje on tako da možda na dnu rečenoga zaljeva leži neki Titanic pun zlatnih poluga, neka zaboravljena gusarska lađa s blagom španjolskih konkvistadora. Ali brod, kaže on, tu ionako ne može potonuti nego se samo nasukati. Znanstvenici, piše dalje Dežulović, tvrde da je Piranski zaljev i nastao tako što je neki austrijski ratni brod prije stotinu godina promašio tršćansku luku i zabio se u obalu Istre.

I sve tako veze naš autor dokle mu zločesta, ali neporecivo darovita satirička mašta domaši. A domašaj mu je zavidan. Nema te opće zanimljive teme što će mu izmaknuti, a da je on ne dohvati s one prave strane, sa stajališta zdrava razuma, i onda nemilice to ne satirizira, ne uglavi u svaku opće zanimljivu temu neku do boli smiješnu parodiju, logičnu parafrazu, efektan neologizam ili pak neočekivan kalambur.

Ponekad su i sami naslovi, u stilu basta la parola, dovoljna zakačka autoru za pisanje, a čitatelju za čitanje, a to su tekstovi à la 'Mostovi okruga Schengen', 'Ima li života nakon Janice Kostelić', pa bez imalo straha od silesije potencijalnih tužbi naslovljuje on tako i jedan tekst 'Je li Janez Janša kreten?' Ili 'Hrvatska stoka i plementi Zmago' te 'Fakin kroejšn maderfakers'. I zbilja nikad ga ne ubi prejaka riječ. Aferim, junače, reklo bi se ponajčešće u BiH, gdje također objavljuje i gdje je čitan Boris Dežulović.

No na posebno sklizavu se terenu autor ipak našao pod naslovom u kolumni iz 2012. 'Balada o govnima na kiši'. Tu on zapravo citira danas već pomalo zaboravljenu misao svećenika don Ante Bakovića, koji je u travnju 1990. na predizbornom skupu Hrvatske demokratske zajednice u Pazinu rekao: 'Narod bez države je govno na kiši'! A, onda su, dobivši svoje države, za malo više od dva desetljeća i Hrvati i Slovenci požurili - tko prije, tko kasnije - u nove državne, ekonomske, političke i vojne alijanse.

Autor zato u svom najboljem stilu, u tonu posprdne nabrajačke rugalice kaže: 'Zato su meni ove naše velike državne ceremonije sa svečanim akademijama, prigodnim govorima, vatrometima, memorijalima, vijencima, paradama, smotrama, šampanjcem, kanape sendvičima i počasnim plotunima – užasno smiješne. To kada Hrvati i Slovenci slave Dan državnosti, to je, dame i gospodo, kao da Srbi slave Dan pobjede.'

Tako to Boro Dežulović, dežurni u lovu na opću glupost. Nitko kao on ne zna tako se zakačiti za neku maloumnu javnu izjavu ili pak neki vic s komikom apsurda pa iskoristiti to onda kao micelij iz kojega će, na humusu od zdrava razuma, buknuti gljiva od 'smija i suza', uvijek jestiva, ali ponekad samo jednom.

Dobar tek!

 

Tekst je preuzet sa T portala

Top