AmaNet mreža - Enes Topalović

07 Juli 2015

Pise: Đana Glibanović

Enes Topalović jedan je od onih vrijednih i predanih stvaraoca i čuvatelja akademske slobodne misli koji u vihoru razora svih društvenih vrijednosti bori bitku kroz djela koja piše. Njegova ćemo djela i kritike objavljivati u budućnosti da bi smo vam što bliže približili modernu bosansku književnu misao.

Enes Topalović je rođen 10. 3. 1963. godine u selu Bare, opština Goražde. Diplomirao je jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu i struku nadogradio studiranjem u Norveškoj.

Član je norveškog Centra pisaca Forfattersentrum. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja od kojih su najznačajnije književna nagrada Srebrenica 2006. godine za priču Mrtva trka, književna nagrada Zija Dizdarević 2006. godine za priču Smijeh u sebi, književna nagrada CC Behar (USA) 2008. godine za priču Hafiz. Njegov roman Na kraju svega je, na natječaju VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2009. godine, izabran među pet najboljih rukopisa. Trenutno živi i radi kao prosvjetni radnik u norveškom gradu Bergenu.

Objavljena književna djela: Let kroz snove, roman, Bosnia ars, Tuzla, 2003.; Šapat predaka, zbirka pripovjedaka, Graforad, Zenica, 2004.; Mrtva trka, zbirka pripovjedaka, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.; Govor iz bešike, zbirka pjesama, Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2009.; Bankingen fra graven (Kucanje iz kabura), izbor pripovjedaka, prevod na norveškom jeziku, Commentum forlag, Norway, 2011.; AMANet MREŽA, roman, TDK Šahinpašić Sarajevo, 2011.; Na kraju svega, roman, VBZ Zagreb, 2011.; Preko granice, roman, TDK Šahinpašić.

Zajednički radovi: Pod istim nebom, knjiga poezije, koautor, Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2008.; Priče, zbirka priča pisaca bh. dijaspore, Brisel, Gratiartis, 2010.

Prenosimo dio prikaza i kritike Mirsada Bećirbašića o Topalovićevom djelu

Enes Topalović: «AMANet MREŽA», roman, TDK Šahinpašić, Sarajevo 2011.

Piše: Mirsad Bećirbašić

Roman “AmaNet mreža“ Enesa Topalovića pripada onoj rijetko vrijednoj literaturi kojoj se znatiželjno vraćamo. Poslije svakog čitanja učini nam se da je u polifoniji značenja propuštena dionica koja traži izdvajanje, kako bi se kontekst sagledao iz nekog drugog rakursa. U grafici naslova funkcionalna je igra slova, riječi, vizualni nagovještaj ondašnjeg i ovovremenog. Glavni junak je narator Aras Bahto koji se sa porodicom uspijeva prebaciti, zbog atavističkih prijetnji četničkih kama u Norvešku, sa ženom Verom i dvoje djece, sinom Amarom i kćerkom Nejrom. Iako doškolovavanjem stiče certifikat koji odgovara njegovom zvanju u domovini (profesor književnosti) radi kao takstista. Žena ga napušta i odvodi djecu koju joj je dodijelio pravni sistem Norveške na nepoznatu adresu. Pronaći svoju djecu postaje bitni smisao Arasove egzistencije. Zbližava se sa profesoricom antropologije Sofie Bakke, koja je boravila u Bosni, problematski izučavajući evropske muslimane. Njihove sudbine se prepliću u jedinstvenu priču o ljubavi, o roditeljstvu, o Bosni. Unutar osnovne radnje su Arasove pripovijetke. Daje ih na čitanje Sofie. Svaka od tih priča ima analogna značenja sa Arasovom svakodnevnicom, odnosno osvjetljava svu složenost karaktera našeg čovjeka formiranog kako poviješću, tako i agresijom.” I prije rođenja izvjesnom i neizvjesnom dramaturgijom gena i povijesnih krivulja, sudbina se uplete u kojekakve mreže. A i poslije, čim prvi put zaplače, život bez njih manje-više ne može, čak se vremenom ta čvornata drmusanja, ukrštanja i krivuljanja još razgranaju i namnože, isplete ih se još veći broj, te nas ogrnu kao komadi odjeće. Pa često imamo više na sebi nego u duši i u glavi. (...) Često se ne zna šta je pogubnije, biti u mreži ili van nje...” (str. 137).

U priči “Dženet” iskazana je oda zavičaju, jedna od najekspresivnijih u novijoj literaturi: “Bosna je prelijepa zemlja. Puna šumovitih brda, brzih rijeka, travnatih livada i ravnica. Tu svakakva hrana uspijeva. Žitarice, povrće, voće i sve što ljudima treba. U mom selu svi su imali kokoši, ovce, krave, konje... Koliko je kome šta trebalo. Ja sam imao krasan voćnjak, pun trešanja, jabuka, krušaka, šljiva, oraha i svakojakog drugog voća. Između stabala tekao je potok pun najukusnije ribe na svijetu koja se zove pastrmka. Tu je najljepše baš pored potoka, u hladovini, ispod jabuke senabije koja se svake godine od teška ploda savijala do zemlje. Ja sam često ležao pod njom na travi, u merakli hladovni, slušao kako potok žubori, i ležeći brao mirisne jabuke...”. Ali izgon iz dženeta, ima povode u institucionalno sistematskom odgajanju zaborava (izgoni 1905. g., 1914. g., 1941. g., 1992. g.) prije svega kroz sadržaje obrazovnih programa i svojstvene (a pokazuje se, nedopustive) lakovjernosti bošnjačkog naroda. Islam je osnovna koheziona snaga postojanja i opstanka Bošnjaka. A, znano je, u vjeri i ljubavi prisile nema. U priči “Okan” Bogumili odbijaju da se odreknu vjere i pokore volji križarske “Svetosti”. No, istinsko prosvjetljenje donosi Okan, dijete kao briljantna reminiscencija na najmlađu monoteističku vjeru. “Niko nije tjerao Bogumile, da se njegovoj uzvišenoj poruci poklone, oni su samo slušali glas svoga hafiza od četiri godine... i Muhamedove a.s. upute” (str. 34). Sublimat djelotvornosti vjere personificiran je u hafizu Ademu Demirliću s kojim je Arasa upoznala Sofie i sa čijom se suprugom Nafija-hanumom zbližila dok je radila na istraživanju bosanskog naroda, Bošnjaka. Poslije tragične sudbine svoje žene, kakvu su doživjele mnoge Bošnjakinje, predaje se vjeri. Hafiz je dostojanstvenik amanita (emaneta) jer amanet je i dar koji čuva vrijednost ako je dijelimo sa onima kojima je utjeha i sveta riječ potrebna. Sveta riječ, kad je potrebno i melem-dodir, djelotvornost je amaneta za sve ljude i za sve prilike, jer bolest i patnja samu sebe održavaju sve dok ne ustuknu pred Dobrotom, uzdanjem u Dobro i činjenjem Dobra.

Primjer institucionalizirane marginalizacije i negiranja Bošnjaka nalazimo u priči “Očev nauk“. Uslov ostanka najboljeg đaka Vojne akademije u armiji ex-Jugoslavije bilo je nacionalno opredjeljenje. Mustafa Bahto odbija, po cijenu da izgubi oficirsku karijeru, da se izjasni kao Srbin odnosno Hrvat. “Vi muslimani ste poturčeni Srbi, ili Hrvati, i nema tu diskusije. Potpiši to i da završimo. -Ne mogu, druže pukovniče!... Ne mogu potpisati da sam nešto što nisam.... -Sačekaćeš našu odluku vani, Mustafa. I ja poslušno izađoh na hodnik. Najbolji Titov pitomac koji je trebao dobiti zlatni sat i poklon pištolj od samog maršala je izašao praznih ruku... -Bi li potpisao da si ‘neopredijeljen’, da završimo sa ovim, Mustafa? – upita me profesor Barić, dok me je pukovnik Janković strijeljao očima. Bih! – odgovorih, zamolivši Allaha za oprost...”

Duhovna sloboda Arasu nije data, ona je osvojena prekoračenjem najtanje niti koja dijeli život i smrt. Zadrhte koraci kada se prelaze mostovi preko Drine, preko kojih vode putevi ka mezarjima. Mostovi kojima je Andrić izrekao hvalospjev, skratit će put krstašima. A izmicanje smrti obavezuje, prije svega iznalaženjem vitalnog produžetka života, vlastitog života, prije svega, kroz egzistenciju djece. Prividi i zablude efektno su dočarani izdajstvom supruge čije ime cinizmom oslobađa okove brižljivo odgajanih zabluda: psi pušteni sa lanca. Kada nam nošenje zavičaja sa sobom i u sebi prestane biti svjetlonosna sjenka, postaje čežnja, čije je ispunjenje neodgodivo kao potreba za vodom. Da bi se putovalo (nastavilo živjeti) mora se dotaći, opipati uspomena i izgovoriti zavjet pripadanja. Morao je Aras kroz sudbinu imenjaka da proživi vlastiti mogući scenarij povratka kroz priču “Mjesto”.

Povratnika administracija obavještava da dokumenti o rođenju, boravku i sl. više ne vrijede, jer je Foča preimenovana u Srbinje, a to znači da povratnik više i ne postoji. No, ta presuda osuđeniku na nestanak daje samo dodatnu snagu da se nađe u prostoru u kojem je prohodao, izgovorio maternje riječi, u dvorištu u kojem je odrastao, u kojem postavlja šator pred očima uljeza, koji zatečeni njegovom hrabrošću i upornošću dopuštaju da iz šatora gleda svoju kuću.

“...Gubi se iz ovog dvorišta, ako oćeš da ti je glava živa! – prodera se brkalija. Aras je mirno sjedio i kao da se smješkao. Stara kresnu očima i stade ispred cijevi. -Skloni se, ženo stara! – izdera se brkalija.

-Preko mene mrtve, Stojane! Dosta je bilo ubijanja – odreza stara... Bogati, koliko misliš ođe ostati? – ne izdrža da ga ne upita. On je samo pogleda sa osmjehom. Ovo je moje mjesto, moja kuća i moja zemlja – reče i zašuta. Isto uradi i stara.” ( str. 96).

Topalovićevo pripovjedačko umijeće je najreprezentativnije kada ključne poruke izražava lapidarno. Iza lapidarnosti ostaju prostori fundamentalnih čovjekovih postupaka i osobina. Navedeni dijalog izkazuje kosmičku istinu o domu, o pripadnju, o izvoru čiji je žubor (govor) rječit upravo zovom (u bilo kojem dijelu svijeta se zaticao) onog što je kušao izvor. Onu istinu o domu u kojoj nema mjesta spokojstvu i harmoniji za ukućane koji su to postali na prisilama izgnanstva. Uostalom, u umreženom svijetu i pravda ima svoje niti pa će mučitelj (Radosav, u priči “San”, str. 62) okončati u patnjama koje je namijenio logorašima čijim je životima gospodario. Dakle, osvojena sloboda se izkazuje odnosom prema sebi. Arasovi monolozi obiluju ironijom. (“...Nejma tih konjskih snaga koje bi mogle svako jutro, u četiri, prije svakog normalnog pijetla, ustati, umiti se ili ne umiti, nešto u zobnicu staviti, u papir par kriški zamotati, upaliti mašinu i cijeli dan jahati. Tako to rade bosanski vitezovi u Skandinaviji”, str. 9, ili: “To zagledanje u ogledalo bilo je moje jedino svjesno sujevjerje koje sam naivno ili ne, umjesto jutarnje molitve prakticirao. Prororčki ili ne, s nadom ili bez nje... Sudeći po silnicama iz zjenica ovaj dan bi trebao biti povijesni, kao i svaki drugi, samo što se većina drugih brzo zaboravi, a ovaj bi se trebao tom truhlom zaboravu ipak oteti, i negdje zapisati” (str. 162). No, nema ironije u odnosu prema djeci ili Sophi. Ironiju zamjenjuju lirski pasaži. Iz priče u priču (kroz koje Aras – narator upoznaje sam sebe, kao što ga upoznaje i Sophie) iz susreta u susret, Sophi i Aras postaju bliski, elementarno i duhovno. I Sophi traži načina da vrati dijete samo što ta izgubljenost, naravno, ima sasvim drugačiji uzrok (droga). Od očuha do očuha, vremenom, rasla je potreba Arasove djece, sina Amara i kćerke Nejre za ocem. Metafora Arasove bolesti ima završetak u simbolici budućnosti: susret sa djecom i očuvanje imena.

“...Meni su javili iz centrale da je neko, pod prezimenom Bahto, sa ove adrese naručio taksi – bio je uporan moj tvrdi norveški, ni blizu tečan. – Mora da je neka greška – unervozi se glas iz interfona. – A možda i nije – rekoh isprekidano. – I moje prezime je Bahto. Dugo se ništa nije čulo. Neko gluho doba, svemirsko. Bezgriješno. Potom je nešto zatutnjalo, otprilike na petom spratu. Nešto se odronulo u nečijem srcu... Moje bolesno srce je jedva klipsalo stepenicama. Na već otvorenim vratima je stajao momak sa crnim kovrdžama....” ( str. 211). Sudbina je u imenu. Amar je dugovječni i ljubav, Neira ja svjetlost. Izvan korica knjige, a njenim povodom, šta nam obavještava Amanet? Žmirka li njegova svjetlost, je li se umorila odbdijenja, objedinjuje li antropologiju drugačijeg u samosvijest, u opsta- nak, u mudrosti preživljavanja? Prvi bljesak će osvijetliti da u programima osnovnih škola, u nastavnom predmetu književnosti, nema Bosne i Hercegovine. Drugi bljesak će naći dokaze o ulaganju dvoglave aždahe u turbo kulturu. Treći bljesak... četvrti bljesak... Opravdanja i izgovora nema. Ima načina, valjda i samosvijesti, samopoštovanja, da se ne ponovi 1992 .godina. A ako se ponovi, antropolozi neće imati prilike da upoznaju žive uzorke, ma kakvu ljubav gajili prema njima.

“AmaNet mreža” Enesa Topalovića djelo je epske širine koja ponire kroz osobnosti likova u povijesno tkivo i zbilju. A svako vrijedno književno djelo izmiče svim “izmima” koji i inače nisu ništa drugo nego akademske poštapalice. U novijoj bh. književnosti “AmaNet mrežu” treba ubrojiti među najznačajnija prozna ostvarenja s obzirom na psihološko socijalnu dramatiku romana.

Top