ABDULAH SIDRAN: U njegovoj duši nikad nije prestao posmrtni plač
Istaknuto

15 Januar 2016

Avdo je odmah po očevoj smrti preuzeo sve njegove stvari i krenuo da po gradskim ulicama, kafanama i klubovima demonstrira svoj novi ‘vizuelni identitet’.

Ako se tih godina i moglo smatrati evropskom periferijom, Sarajevo je bilo daleko od balkanske provincijske kasabe i šešir je bio normalan odjevni predmet priličnoga broja njegovih stanovnika. Ali ! Šešir na glavi balavca visokog ‘metar i žilet’, i uz to još balavca koji sebe smatra pjesnikom i po gradu gazi u nečemu nalik ribarskim čizmama, ipak bijaše atrakcija kadra da izazove mnogi ljubopitljiv pogled i, još više, poneki neskriveno prezriv ili posprdan osmijeh. Snazi ukupnoga vizuelnog dojma znatno su doprinosili i takozvani ‘meksikanski’ brkovi na njegovom dječačkom licu: ispod prćastoga nosa razvijala se smeđa dlakava potkovica čiji kraci, uokvirivši mala usta pravilno izvajanih usana, silaze ukoso, pa zamiču lijevo i desno u nevidljivim predjelima vrata...da bi se, na čeljustima ispod ušiju, sastavili sa riđim ružnim solufima ! E, stvarno se imalo šta vidjeti ! Bilo je to – da se upišaš od šege ! A na njemu, uz njega i niz njega nešto, od debele tkanine, ciglrot boje. To nešto mora biti da je kod svoga prethodnog vlasnika bilo sako i služilo kao sako, ali je na ovoj pjesničkoj pojavi više ličilo na nekakav ogrtač, ili mnogo star, ali golem, očuvan i dobar – zimski kaput. U četiri povelika džepa toga ni sakoa-ni zimskog kaputa, pjesnik je čuvao preuzeto naslijeđe: plavi kožni novčanik, nalivpero pelikan i kratku muštiklu od trešnjeva drveta. Oko članka lijeve ruke pohaban kožni kaiš i na njemu UMF, nelijep, težak poput utega, ali solidan sat istočnonjemačke pouzdane serijske proizvodnje. Za nevolju, mogao je poslužiti i kao hladno oružje.

Još se nije bila slegla Mehmedova humka na Partizanskome groblju, niže Kamenoga Lava, još se majka Behija, u kasnim večernjim satima, s olovkom u ruci borila da na papiru sklopi financijsku konstrukciju koja bi omogućila da nadgrobnu drvenu tablu zamijeni priličnijom, od bijeloga jablaničkog kamena, kakve su bile sve uokolo, pa i dvije susjedne: advokata i komuniste Zaima Šarca kod koga je, djevojkom, stažirala nekoliko mjeseci i pamtila ga po dobru, i slikara Petra Šaina, minhenskog studenta, i vrsnog pejsažiste, koji je umro tri mjeseca poslije Mehe, ali – kako porodica nije dozvolila da mu jeftini i privremeni grobljanski bašluk od jelovine stoji više glave ni tri dana – na njegovom se grobu već zabijeljela kamena ploča sa uklesanom crvenom petokrakom zvijezdom. U stanu na Bjelavama, prema Behijinoj želji, televizija i radio gledali su se i slušali kriomice i s prigušenim tonom i nakon što se odbrojalo poslijepokopnih četrdeset dana. Tako joj bivala mirnija duša. Običajni dolasci na žalost, kućne posjete ožalošćenoj porodici, prvih dana naporne i guste – Behiji se činilo da joj je pola Sarajeva kroz kuću prošlo – uskoro se sasvim prorijedile. Tako to biva kad se nečija smrt dugo očekuje i kad njen dolazak biva olakšanje, i donese kraj svih muka, bolova i patnji, i njegovih i svih onih što oko njega i njegove bolesti uspomažu i briže. Nije se još rodilo pero koje će opisati šta to znači i kako je onome koji je osuđen da tri stotine dana i tri stotine noći bespomoćan stoji pokraj bolesnika.

A da Meho nije umro, nego se spasio, znao je svako ko je tih mjeseci makar i pola minute zavirio u stan Sidrana na Bjelavama 45. Svi su se u kući bili izvještili da pripreme pribor i u maloj metalnoj šerpi na električnom šporetu prokuhaju šprice iz kojih su bolesniku osuđenom na smrt injekcije morfijuma davale blage i nepričljive časne sestre iz komšijske, visokim zidom opasane zgrade Provincijata Sestara Služavki Malog Isusa. Na Mehinom tijelu više nigdje nije postojalo mjesto sposobno da primi omamljujući sadržaj šprice, niti je na njegovoj koži bilo i jednog milimetra koji, ma i na ovlašan dodir, nije proizvodio bol. Kad naročitim pokretima očiju – klatno na zidnome satu ! – dadne znak da želi promijeniti položaj tijela, sa leđa na bok, sa boka na leđa – a leđa, od predugog ležanja, puna gnojnih rana – sinovi su se penjali na kauč, opkoračivali mu tijelo i pomjerali ga onako kako vojnici na frontu u šatorskome krilu prenose ranjenog ili poginulog suborca. Tijelo nisu smjeli doticati i šakama su zahvatali samo ugužvanu tkaninu pidžame. Pod tim tijelom, počivala je patka, plitka limena kahlica čiji su tečni sadržaj, teškog, oštrog i neugodnog mirisa, ukućani naučili u klozetsku šolju izlijevati šutke i bez grimasa neugode i gađenja. Ona se, ta kahlica, tuta, noša, patka, pominje u jednoj od nekoliko porodičnih priča koje je, po svojoj književnoj vokaciji, njegovao i često prepričavao Avdo, htijući svakome zorno predočiti, kako je on to imenovao – junaštvo očevoga umiranja. Kazivanje je neizostavno započinjao, ili završavao, ako se naracija drukčije namjestila, patetičnim usklikom: Kad bih znao da bih se tako herojski držao, ne bi mi bilo žao ovoga časa umrijeti ! Što ti je blentava mladost ! A o čemu se tu radilo ?

Ekrem je, kao najstariji Mehmedov sin, imao pisanu punomoć s kojom je na blagajni centralnog Zavoda za socijalno osiguranje, onoga u Novom Sarajevu, svakoga prvog u mjesecu podizao očevu plaću. Netaknut, smeđi duguljasti koverat spuštao je na nahtkasnu pokraj očevoga uzglavlja i time je njegov zadatak bio završen. Sadržaj koverta Meho bi u samoći pregledao kasnije, i premjestio novac u svoj kožni novčanik. Jedared se, međutim, dogodilo da je, zbog neke Behijine prijeke potrebe, Ekrem koverat najprije odnio njoj, u kancelariju računovodstva njenoga Građevinskog preduzeca ‘Put’. Ona iz koverta uzela onoliko koliko joj je iznenada zatrebalo, vratila mu koverat, i on ga, prema uhodanoj proceduri, spustio na ormarić, spomenuvši kao nevažno i uzgred maminu neuobičajenu gestu. Kad je uvečer Behija vidjela da je Meho novčanik sakrio, metnuvši ga poda se, pa ga upozorila da to ne čini, jer bi se lako moglo dogoditi da se po novčaniku pokaki, on joj odgovorio: Ne mogu se pokakiti ja, kad si se već pokakila ti! Replika dostojna kakvog filmskog dijaloga proizvela je u sobi umirućega kratak grohotan smijeh i odmah za njim – teški muk. U dugoj mučnini, svi su pogledi prešli preko Mehinog lica i vidjeli na njemu neku novu, naročitu vrstu patnje: mišići toga lica nisu imali snage da se pokrenu načinom koji bi ličio na smijeh. Meho je shvatio da više ne može upravljati ni vlastitim licem.

Osamnaest godina kasnije, Avdo će, na povratku iz Dubrovnika, sa mladim režiserom s kojim je napravio jedan i pripremao drugi film o ocu, zanoćiti u gatačkom domu svoga starijeg brata, elektroinžinjera Ekrema Sidrana. Nakon što je ispričao nekoliko anegdota koje podupiru njegovu fabulu o očevom herojskom umiranju, Ekrem je presjekao: Avdo, ne lupetaj, mene je tata stotinu puta plačući molio da ga bacim sa balkona ! Avdo samo zinuo. Trebalo mu kasnije mnogo vremena da sebe uvjeri kako se i očevo ponašanje o kojemu svjedoči stariji brat slobodno može razumijevati kao junaštvo.

Među živima nema više nikoga kod koga bi Avdo mogao provjeriti sjećanje na sahranu svoga oca, ledene i kišne i olujne srijede trećega marta 1965. godine. Zato govori samo ono što u njegovome pihtijastom pamćenju stoji onako čvrsto kako u mekoti Sarajevskog polja stoje diluvijalne naslage planina Igmana i Trebevića.
Drugovi iz Saveza boraca, kao humanisti najširega spektra, nisu imali ništa protiv toga da Meho, u strogo privatnom aranžmanu, bude sahranjen na Partizanskom groblju, ali limena glazba Orkestra Doma Jugoslovenske Narodne Armije kao ni njegova alternacija, Duhački orkestar Doma Milicije – ne dolaze u obzir. Govor nekog njihovog predstavnika, ni zvanični ni nezvanični – ne dolazi u obzir ! Nemamo ništa protiv, u strogo privatnom aranžmanu. Na sahrani se pojavio devetočlani sastav limene glazbe Vatrogasnog doma Bjelave, što nije bilo sasvim bez logike: Meho je tokom prve godine svoga bolovanja, dok se još mogao kretati, mnoga popodneva i mnoge večeri proveo u restoranu i ljetnjoj bašti Vatrogasca, igrajući s novim poznanicima, prema njegovom ukusu i poimanju prilično stupidnu kartašku igru remi, budući da za svoj dragi i pametni preferans tu, u Vatrogascu, ni teoretski nije mogao naći partnere.

Cio je dan, još od ranoga jutra, tukao neki divalj, sirov i oštar vjetar, ljudima iz ruku čupao i prevrtao kišobrane, kiša se, kao da je od metala, poput noža, u tle zabijala nakoso, odasvud naokolo zviždala i zavijala gola i šuplja stabla – i bilo je pravo čudo da se, po tako sablasnom nevremenu, tačno u zakazano vrijeme, 14 sati i 15 minuta, ispod Lava, oko iskopane rake, okupilo tako ozbiljno ljudsko mnoštvo. Neko dade znak da sahrana počne i u tome trenu olujna kiša stade. Nema kiše. Vjetar jauknu i sve cvileći i stenjući poput kakvog ranjenog četveronošca, zavuče se u nevidljive krošnje i šuplja debla koševskog gustog drvoreda. Nema vjetra. Na Koševsko brdo sjede rumenožuta sunčana ploča u liku i obliku avgustovskog punog mjeseca, baš kao da se gore u nebesima zbila neka rijetka vasionska zabuna. Ljudi sklopiše kišobrane i njihove metalne špiceve pozabadaše u mokro tle.

Slušajuci pripremljene govore, Avdo se uzalud trudio da zaplače. Obuzimao ga je stid što od ponedjeljka ujutro, kad je vidio očevo mrtvo tijelo, iznutra ne osjeća ništa, prstima može opipati prazninu, ali ne može i ne umije u oči nagnati ni jednu jedinu suzu ! Nešto poput suza, nešto slično, i sasvim malčice, kao da se njegovim očnim kapcima primaklo tek kad je govornik pomenuo Avdu Sidrana, onog iz Jasenovca. Sjetio se: jedna smeđa fotografija amidže Abdulaha mirisala je na olovo. Misleći da cio skup samo u njega zuri, podigao je desnu ruku i spoljašnjom stranom stisnute šake obrisao suhe i prazne oči. Zvuci Lenjinovog posmrtnog marša miješali su se sa topotanjem zemlje koja u busenima i krupnim grudvama muklo udara po drvenom sanduku lijesa, Avdo je teškom grobarskom lopatom zagrtao raku histeričnim pokretima, hineći bijes i ljutnju, kad već ne umije pokazati tugu. Punom i sleđenom dušom žudio je samo jedno: da se sve ovo što prije završi, da što prije dođe kući, da se što prije skloni i što prije zavuče u mrak dječije sobe, i da spava, spava, spava, spava...

Čim su lopate u ruke preuzela dva sitna i žilava grobljanska profesionalca, da utabaju i zaravne netom naraslu humku, u trenu se ponovo otvorilo nebesko grotlo, na ljude sručila ista ona gvozdena kosa kiša, iz svih kapija, svih svojih skrovišta hrupili svi zemaljski vjetrovi, a mjesecolika sunčeva ploča propala i nestala u bezdanu koševskobrdske masne ilovače. Sat na ruci čika-Rasima Ljubunčića pokazivao je 14 sati i 40 minuta. Dvadeset do tri.

Na Bjelavama, smoren i mokar, zaspao je odmah. Osmjehnut i zadovoljan što je napokon završila jedna teška dionica u njegovom životu, osmjehnut i zadovoljan još više što već od sutra može vlastitom rukom okrenuti njegovu novu i ljepšu stranicu. U tome novom, sada samo njegovom životu, sve mora biti drukčije i bolje ! Sve !

Spavao je sedam i po sati, nepomičan i nečujan, kao da je nekom fakirskom vještinom zaustavio disanje. Probudio se naglo i sam sebe zatekao u sjedećem položaju kao da je u tom položaju i spavao. Ne može da se sjeti kad se probudio i kada uspravio tijelo. Ne. Pod lubanjom osjeća hladnu i zelenu i modru nepodnošljivo snažnu svjetlost ! Ona mu kazuje da mora zaplakati, ona mu naređuje da zaplače, ona mu prijeti da će – ako ne zaplače – eksplodirati i njegova pluća i njegov želudac i njegov mozak. Pao je potrbuške po krevetu, s licem među dlanovima, naredio cijelome tijelu da plače i ono ga radosno i hitro poslušalo. Pod zemljotresnom težinom plača, za kojeg nije znao da i takav može postojati, pomislio je kako više ne zna računati vrijeme i kako više ne zna upotrebljavati svoj mozak. Učinilo mu se da je ruka majke Behije, mamina ruka, iza njegovih leđa, niže njegovih stopala, šumno otvorila, i nekoliko trenutaka docnije tiho zatvorila sobna vrata.

„OTKUP SIROVE KOŽE”

http://lupiga.com/ via Abdulah Sidran

Top