F.J. NANIĆ: ISTOČNO OD ISTANBULA, JUG ― ÜRGÜP

05 Oktobar 2015

U Tursku dolazim otkako sam napunio dvije godine i najistočnije što smo otišli bili su Brusa i Yalova. Moja familija je bila zainteresovana više za kožne kapute, mesingane ramove za ogledala i mermerne svjećnjake. Trebalo ih je naći za povoljnu cijenu, i onda to sve fino zapakovati i zaštekati u zadnje sjedište i gdje god se još moglo maknuti s očiju. Uz to su naravno išle i šteke Marlbora i Dunhilla, kafa, bamija, orasi, itd.

Kad sam prvi put otišao u Istanbul sam bilo mi je oko 16, i tada se umalo ne ukrcah u jedan veliki engleski Bedford. Sjećam se jedan je od njih imao pravu garnituru bubnjeva pozadi. Uzduž karoserije bila su poredana sjedišta iz nekog autobusa. Na njima su sjedili dugokosi putnici za Indiju. Izgledali su malo previše ozbiljno za mene. K’o oni furaju neki fazon, a neće tebi da kažu, nego se samo povremeno češkaju k’o zamišljeni majmuni.

Ja sam, brate, uvijek bio makar za minimalnu čistoću. Nismo još svu vodu ovog svijeta popili. Operi se kad ti je bog dao bar jednom dnevno. Za njih je to valjda bila neka vrsta furke, da smrde k’o tvorovi.

Kojih dvadeset-pet godina kasnije evo sam se probudio u Ürgüpu, u srcu Cappadokie. To je oduvijek bilo jedno od mjesta na mojoj bucket list. Sinoć smo stigli oko ponoći poslije duge vožnje kroz anadolska sela. Mislili su da su napravili kraticu, hipotenuzu, kako su je nazvali, mada je put bio toliko loš da vjerujem autoputom bi stigli brže. Ali bilo je slikovito. Ponekad smo samo mi postojali na cesti, a oko nas polja zelena, žuta i narandžasta. Vidjeli smo i pravo stado krava. Gonio ih je čovjek na magarcu. Morali smo se zaustaviti i pustiti ih da nas progutaju i onda nas ostave iza kao apstraktni izmet. It was biblical. Magarac, pastir, i stado krava. Kuće od pečene cigle i blata. Negdje iza horizonta bio je autoput za Ankaru. A mi kao da smo se vratili u prošlost. Nakon Midine pećine, našli smo se u poljima što se iz godine u godinu rađaju i umiru. Kao vremenska kapsula nabadali smo od rupe do rupe dok nam je sunce pržilo leđa.

Došli smo bili noću uskim ulicama tako da nismo vidjeli gdje se nalazimo. Prvo na umu je kao i uvijek bio jeftin i ugodan smještaj, udoban krevet, čista postelja, dobar doručak... Da je tako Isus razmišljao nikad ga ne bi razapeli, niti bih ja ikad spavao na ulicama Amsterdama, ali onda bi se malo šta i dogodilo. Ljudi bi ostali kući i gledali kuda sunce hoda.

Mada to isto rade i na kraju, kad prođe sve i pete im se izližu od lutanja. Onda ostanu samo uspomene da blijede u sjećanju. Sretan si tada ako pored sebe imaš neko drago biće, makar to bio i pas. Izgledaće ti kao da se osmjehuje dok dahće na vrućini, jer nema znojnih žljezda.

Ujutro sam se probudio u sobi punoj pospane familije i namah sam se digao i istuširao. Ostavio sam ih da hrču i prde iza zatvorenih vrata. Ko bi se budan nosio s time ako ne mora? Samo kad si mrtav umoran onda se sve podrazumijeva.

Čekao me je jedan od najradosnijih momenata cijelog putovanja što se vjerno ponavljao svakog jutra. Bogovski doručak. Kad bi mi neko ponudio besplatno spavanje i jutarnji obrok do kraja života u Turskoj, ne bih se mnogo dvoumio. Život je ionako jedan veliki bed & breakfast, a ono između je ili san ili java, kako se ko postavi. Ali ako dobro doručkuješ onda se sve oko toga vrti: mladi sir, masline, krastavice, paradajz, med, frišak hljeb, jaja, kafa, čaj, lubenica, jogurt, trešnje...

Treba ti najmanje sat vremena da sve to deponuješ, a ako to činiš s uživanjem, onda i dobar sat i po, a pravi znalci će rastegnuti i na dva. Ako si počeo u sedam, tek je devet. Neki još spavaju. Spreman si za velika djela i mahinalno se uputiš nizbrdo, jer nizbrdo se i govno kotrlja, kako reče moj rahmetli babo, rugajući se autima koja bi nas preticala. Uzbrdo bi stari Taunus potegao kao magarac i ostavio ih sve iza. Ja se otkotrljah sve do ravnice nišaneći prema jednoj staroj usamljenoj ruševini.

Nismo valjda samo zbog ovoga potegli čak ovamo?

Škljocao sam kamerom dok nisam primijetio da neko trči prema meni sa druge strane. Kad se primakla bliže, oznojena, imala je dugu plavu kosu i nosila majicu Lorna Jane. Sjetio sam se da je to australska marka još od onih vremena kad sam isporučivo pakete po Sydneyu. Prošišala je pored mene kao plavi voz i onda je neki pas počeo da laje. Ispostavilo se da je lavež dolazio iz pravca ruševine.

Onda sam ga vidio, velikog i žutog. Iz daljine i on je krenuo prema meni. Sabah, nikog na ulici. Kakve sam sreće, još me je i ker trebao napasti, a nigdje žive duše. Plavuša je već bila zamakla uz brdo, te tako i ja pogledah u tom pravcu. Kad tamo, ima se šta vidjeti. Na vrh brda stajala je stijena izbušena kao švicarski sir.

Bio sam kao obanđijan. Nikad u životu nisam vidio tako nešto. Maštao sam o nedostižnim posjetama Pueblo Indijancima, a ovdje su ljudi živjeli ili se skrivali još mnogo godina ranije. Kad ugledah crkvu veličine dječje sobice i obreh se u njoj kao u kutiji od tena bez poklopca, onda me je nekoliko emocija zveknulo u isto vrijeme.

Kao prvo, ja definitivno ne bih pasovao u to vrijeme patuljaka. Osjećao sam se kao Guliver. Zauzeo sam bio pola crkve. Kao drugo, odakle ja uopšte potičem, toliki konj? A kao treće, nikog tu više već odavno nema, samo poneka ptica. Svi su sada dole, u novom gradu koji izgleda mnogo ružnije i besmislenije.

Kad sve sabereš i oduzmeš, više to i nije neka zagonetka nego čista jednačina. X = Y.

Ili je možda X + Y = Z.

Moć plus pohlepa jednako masovnoj produkciji besmisla. Vjera plus ljubav bi možda bilo jednako milosrđu, ali bez obzira koliko neko pokušavao, nije funkcionisalo. Polako ali sigurno, vrijeme plus prostor postajalo je prašina, i to je ono što se odavna propovijeda: prašina prašini...

Išao sam gore-dole Kayakapi mahalom i Esat Aga sokakom zamantan k’o da je Titova, škljocao, snimao bez daha male prozore i vrata, rupe u stijenama gdje su ljudi nekad živjeli. Ličilo je na kompresovanu Gaudijevu Barcelonu. Osjećao sam se kao jedini jahač u one-horse town.

Da ne zaboravim, prešao sam lanac postavljen na ulazu u to orlovsko gnijezdo, ali poslije sam shvatio da je vjerovatno bio postavljen zbog auta. Nakon dvadesetak minuta ushićenja pohitao sam dolje da podijelim radost sa svojom grupom. Još su spavali. Tada sam čvrsto povjerovao da sam na svijetu sam, ali nije me bilo strah. Gore na brdu čitav jedan stari grad ležao je sam.

A možda i nije...

Drugi put sam se popeo čvrsto riješen da idem do vrha. Bilo je strmo i mnoge stepenice je vremenom vjetar slizao zajedno tako da je jedva bilo mjesta za moje stope broj 46. Ili 12. Dolje, niz brdo, zjapila je dolina puna logički poredanih crijepova crveneći se na suncu kao ljuta paprika.
Nešto me je vuklo gore, samo ja i vjetrić i lastavice i plavo nebo i vjekovni mir i hiljade razloga odavno pretvorenih u prašinu. Ostale su samo stijene izvajane ljudskim rukama i vjetrom da upijaju žedno sunčeve zrake kao davno napušteno ljubavno gnjezdo.

Kad sam došao do uskog procijepa, pogledao sam unazad, prema dole, i naježio se. Samo jedan pogrešan korak i skotrljao bih se kao kamen. Ali kad sam nastavio par koraka naprijed ugledao sam jedan mali plato i iznad njega još izbušenih stijena. Ispred jedne rupe, leđima okrenut, sjedio je čovjek.

Tu smo, pomislih, sigurno je neki čuvar i sa’će mi jebat’ znanje!

Zastao sam da ga za svaki slučaj uslikam i pri tom, kao da je osjetio, on se okrenuo.

Na moje veliko čudo, mahnuo mi je prijateljski da pridjem.

 

Kroz procijep sam bukvalno prošao na drugu stranu i tamo se ukazala još veća dolina sa još više švicarskog sira.

Husein je živio tu. Od milostinje putnika namjernika sličnih meni. Prvo sam mu dao sav sitniš iz džepa i pitao da ga uslikam. Nema problema, nasmiješio se. Bio je mnogo zahvalan, jer sad je mogao kupiti čaja i hljeba dole u čaršiji.

Čaja i hljeba...

Ja se najeo bio k’o lav u kavezu, a on tu, na slobodi, živio je od čaja i hljeba, od milostinje i veličanstvenog pogleda. On i nekoliko mački, a ispred prostrtog veša mu je rasla mala kajsija. Ako to nije bio slikoviti odlomak iz Kurana i Biblije, onda ništa drugo nije.

Rekao je da mu je zdravlje loše, da ima problema sa srcem i da ga bole leđa, i da ponekad siđe dole u čaršiju, koju je gledao odozgo kao na dlanu, da kupi čaja i hljeba, i onda se ponovo penje gore, nazad u pećinu.

Živio je sam, nikog od familije više nije imao, samo nekoliko mačaka, a vidio sam i da je i u pećini sprat niže neko stanovao, jer je ispred njuškao pas, ispod TV antene.

Tražio sam mu da mi vrati sitniš što mu dadoh. Zauzvrat mu pružih crvenu novčanicu od 10 lira. Iako je moj turski bio vrlo slab nekako sam razumio skoro sve što mi je govorio. Bio je izrazito zahvalan i nadasve human. Potpuno pomiren sa sudbinom sjedio je na vrhu svijeta, svog svijeta, a i svijeta koji ga je okruživao. Sve je bilo dolje, pod njegovim plastičnim papučama, a on je jedino silazo po hljeb i čaj. Sve zapovijesti su već davno bile objavljene i sad je ostalo samo vrijeme da se stapa s prostorom u bes-konačnu energiju.

Jedna od njegovih mački odlutala je prema jednoj pukotini u stijeni i tamo nestala. Kad ga upitno pogledah reče mi da je otišla u crkvu. Digao sam se za njom i jedva se zavukao unutra.

Bila je to jednostavna prostorija sa jednim malim uzdignućem koje je ličilo na oltar ili tamo gdje se svijeće pale. Nikakvih suvišnih detalja, nikakvih crteža i slika svetaca.

Podsjetilo me to na priče o jednostavnosti bosanske crkve, koja se ne bijaše podudarala sa papinom vizijom vjere i mira medju ljudima, i sada su sve te neugledne bogomolje zvrjale prazne. Onih što su ih nekad posjećivali više nema. Samo poneka crna mačka zaluta, ili putnik namjernik da se divi čistoti i prostoti ideje nipped in the bud.

Jedna od njegovih mački odlutala je prema jednoj pukotini u stijeni i tamo nestala. Kad ga upitno pogledah reče mi da je otišla u crkvu. Digao sam se za njom i jedva se zavukao unutra. Bila je to jednostavna prostorija sa jednim malim uzdignućem koje je ličilo na oltar ili tamo gdje se svijeće pale. Nikakvih suvišnih detalja, nikakvih crteža i slika svetaca.

Podsjetilo me to na priče o jednostavnosti bosanske crkve, koja se ne bijaše podudarala sa papinom vizijom vjere i mira među ljudima, i sada su sve te neugledne bogomolje zvrjale prazne. Onih što su ih nekad posjećivali više nema. Samo poneka crna mačka zaluta, ili putnik namjernik da se divi čistoti i prostoti ideje zatrte u korijenu.

Ispod Huseinove terase prostirala se je mala dolina uokvirena švicarskim sirom okamenjene prašine. Razumio sam da je još nekoliko siromaha i socijalnih otpadaka poput njega pronašlo sklonište tamo. Pitao sam se kako preživljavaju zimi kad plast snijega pokrije i zabijeli sve i samo vrhovi kula pješčanih još štrče u nebo. Navodno, te pećine su ljeti hladne, a zimi tople. Prirodna izolacija. Bog je i to bio udesio bez mnogo pompe.

Mačke su to najbolje znale, zato su onako mirno žmirkale i drijemale u hladu. Bog je sve bio naštelov’o, namjestio tako da sve štima, samo što u njega nema ništa na štelu, a ljudi prokleti hoće uvijek nešto na guzove ili na lijepe oči. Dođu u kafanu pa kažu donesi nam svega, a uz to traže još i muziku, pa da im pride neko pleše na stolu, trese sisama i smješka se zaljubljeno.

Ali dođe đavo po svoje. Misle ljudi zdravlje vječno traje, ali i ono kao i sve drugo ima rok i onda počne pomalo da šepa i otkazuje. Malo bubrezi, malo leđa, noge, crijeva, srce, ali još uvijek čovjek živi i divi se, čak i uz malo čaja i hljeba, a inače ga nešto stalno gura dalje, vuče ga neostvarena želja, neispunjena molitva, što se vremenom pretvorila u mit pa u slogan, pa onda i u vjeru, jer čovjek najviše vjeruje onima što ga pošteno varaju i u oči lažu. To im je, jednostavno, potreba, i jednima i drugima. Ti me varaš najbolje, kao u pjesmi.

Ne znam da li je Huseina iko prevario, ili vice versa, jer moj turski još nije bio dosegao taj nivo komunikacije niti će vjerovatno ikad, ali zato je postojao onaj drugi: present tense, kao što ga i neki indijanci upražnjavaju. Sve je u prezentu, a daljina se kao i vrijeme mjeri pletenim kapama.

Od Ürgüp do Göreme jedna i po, dok sjediš na magarcu što lagano kaska i uz put brsti trnje kao koza.

Kad sam krenuo da idem pokazao mi je rukom prema čaršiji, ali ja sam mahnuo u drugom pravcu i doviknuo: familija! Još uvijek sam želio podijeliti s njima ovu čaroliju. Na spomen magične riječi: familija, Husein se je skoro poklonio, ili mi se je to učinilo, pošto je već bio pogrbljen čučeći kao babun. Dadoh mu na kraju sav onaj sitniš, sve u svemu oko 17 lira, što je bilo skoro $10. Ne bijaše tako loše za početak novog dana.

U Migrosu, na sniženju, kilo čaja je 12 lira. Ako rastegne, može mu do zime trajati, a valjda će se i još neki putnik poput mene namjeriti u njegovom pravcu, preskočiti preko lanca i krenuti naviše zaboravljenim stepenicama. Možda ću sljedeći put zateći čajanu gore, Tea Room Chez Husein. Bilo bi to krasno, sve dok ne bi počeli točiti alkohol i puštati techno da rastjera mačke i ptice. I ona kajsija bi vjerovatno uvehla, nipped in the bud.

Moja familija i ostala ekipa tek su se bili probudili i spakovali, spremni da idu dalje. Moje uzbuđenje nije se moglo izmjeriti riječima, pogotovo ne onim na koje su oni navikli, tako da je sve opet zvučalo kao san. Dogodilo se jednom negdje, makar to bilo preko puta, prije pet minuta.

Još su mi bili dali da vozim i umjesto da skrenem sokakom naviše, prema Huseinu, ja odoh tamo kuda mi je on bio pokazao: prema čaršiji.

Otamo se njegova špilja nije dala ni naslutiti. Put nas je vodio dalje.

Top