Fjodor Mihailovič Dostojevski: O smijehu

22 Avgust 2015

Mislim da je obično neugodno gledati čovjeka kako se smije. Ponajčešće se u smijehu ljudi očituje nešto prostačko, nešto što kao ponizuje smijača, iako sam smijač gotovo nikad ne zna kakav dojam ostavlja svojim smijehom. Isto tako ne zna, kao što i uopće nitko ne zna, kakvo mu je lice kad spava. U gdjekojeg je spavača i u snu lice pametno, a u ponekog, čak i pametnog čovjeka, lice u snu postaje vrlo glupo i zato smiješno.


Ne znam zašto je to tako: hoću samo reći da smijač, kao i spavač, uglavnom nema pojma kakvo mu je lice. Neobično mnogo ljudi ne zna se uopće smijati. Uostalom, tu se nema što znati: to je dar i ne možeš ga steći. Steći ćeš ga jedino možda tako da se preodgojiš, da se popraviš i svladaš svoje niske nagone: tada bi se i smijeh takva čovjeka, po svoj prilici, mogao promijeniti nabolje. Poneki se čovjek smijehom potpuno odaje pa možeš odjednom otkriti sve njegove tajne. Čak i smijeh o kojem nema dvojbe da je pametan biva katkada odvratan. Smijeh iziskuje nadasve iskrenost, a zar su ljudi iskreni? Smijeh iziskuje bezazlenost, a ljudi se najčešće smiju pakosno. Iskren je i bezazlen smijeh radost, a zar su ljudi u naše doba radosni, i znaju li se radovati? (Napomena o radovanju u naše doba potječe od Versilova, dobro sam je upamtio.) Čovjekovo je radovanje značajka koja ga najviše i potpuno odaje. Gdjekoji karakter ne možete dugo prozreti, a nasmije li se čovjek sasvim iskreno, najednom se sav njegov karakter ukaže jasno kao na dlanu. Samo se čovjek koji je na najvišem i najsretnijem stupnju razvoja može radovati zarazno, to jest neodoljivo i dobroćudno.

Ne govorim o njegovom umnom razvoju, nego o karakteru, o cijelom čovjeku. Ako hoćete, dakle, da proniknete nekoga čovjeka i upoznate ga u dušu, nemojte se zadubljivati u to kako šuti, ni kako govori, ni kako plače, pa čak ni kako se zanosi najplemenitijim idejama, radije ga promatrajte kako se smije. Smije li se dobro, znači da je dobar čovjek. Pazite pri tom na sve tančine: smijeh vam se, na primjer, nipošto ne smije učiniti glup, ma koliko bio radostan i prostodušan. Čim zapazite i najmanji trag prigluposti, to nesumnjivo znači da je taj čovjek umno ograničen, sve da se i razbacuje idejama. Ako mi smijeh i nije glup, ali ako je sam čovjek, kad se nasmijao, odjednom postao, tko zna zašto, smiješan, makar i malo, onda znajte da taj čovjek nema pravog osobnog dostojanstva, da ga bar nema u dovoljnoj mjeri. Ili, napokon, ako je taj smijeh doduše zarazan, ali vam se, tko zna zašto, čini malo prostački, onda znajte da je i narav toga čovjeka pomalo prostačka, te da je sve ono plemenito i uzvišeno, što ste prije u njega zapazili - ili hotimice namješteno, ili nesvjesno preuzeto, i da će se taj čovjek poslije bezuvjetno pokvariti, prihvatiti se „korisna posla“, a plemenite ideje odbaciti bez žaljenja, kao mladenačke zablude i zanose.

Ovu dugačku trijadu o smijehu umetnuo sam ovamo namjerno, čak nauštrb toka pripovijedanja, jer držim da je to jedan od najozbiljnijih zaključaka koje sam izveo iz života. A napose je preporučujem udavačama koje su već i spremne da pođu za svog odabranika, ali ga još svejednako zamišljeno i nepovjerljivo promatraju i ne mogu se nikako odlučiti. I neka se ne smiju bijednom malcu što se sa svojim poukama upleće u bračne poslove o kojima nema pojma. Znam samo to da je smijeh najpouzdanija kušnja duše. Pogledajte dijete: jedino se djeca znaju smijati potpuno dobro – zato i jesu čarobna. Odvratno mi je dijete koje plače, a nasmijano i radosno dijete rajska je svjetlost, otkriće budućnosti, kada će čovjek napokon postati isto tako čedan i prostodušan kao dijete. I eto, tako nešto djetinje i upravo nevjerojatno privlačno zasjalo je i u trenutnom smijehu tog starca.

F.M. Dostojevski, Mladac, Znanje, Zagreb 1982, 328 – 329.

Prometej.ba

Top