Ivan Supek | Slobodna volja

13 Oktobar 2015

Kad se tko nakanjuje što poduzeti, pretpostavlja da on to i ne mora izvršiti ili da može učiniti nešto drugo. Sloboda volje ukorijenjena je u ljudskim procesima. Pa i tiranin koji zapovijeda podanicima zna da oni i ne moraju poslušati.

Bič i kazne služe prisilnoj poslušnosti ili krnjenju slobode. Ako se od davne Hamurabijeve ploče govori o zakonima koji zabranjuju mnogošta i određuju kazne za prekršaje, to ipak nisu nužni zakoni kao u prirodi nego su tek normirani običaji ili zapovijedi koje čovjek i ne mora izvršiti. Ista riječ zakon ima različito značenje u prirodoslovlju i kodeksima.Slobodom volje odvaja se ljudsko društvo od svemirskih procesa. Zacijelo, u demokraciji zakoni i kazne reguliraju društveno ponašanje, ali ostaje upitno što sve treba normirati i do koje mjere treba ići represija za prekršaje. Moralno i pravno polazište je u načelu jednakosti po kojem sloboda jednog čovjeka ne smije oštetiti drugog čovjeka ili priznatu instituciju, međutim, postavljanje normi nije jednoznačno u preplitanju kulturnih i povijesnih momenata. Kad neko društvo i prihvaća univerzalni moral ili humanističke vrednote, odatle još ne izlazi i kakav će se uspostaviti ustav. Čim jedrimo pod zastavom jednakosti i slobode, odričemo se sigurnih luka i plovimo u moru pluralizma.

Ljudska sloboda sadržana je u nakanama, odlukama, zapovijedima, apelima, dogovorima, maštanju ili stvaralaštvu, a misao o slobodi biva uzdrmana regularnošću prirode kakve se otpočetka očituje u kretanju Sunca i zvijezda, rastom flore i faune, djelovanjem oruđa na vanjska tijela. Budući da je čovjek dio svemira, determinizam prirode ukidao je slobodu volje, toliko neophodnu za čovjekovu moralnu odgovornost. Jer, ako su svi ljudski postupci određeni, gubi se temelj etike. Čovjek je kriv ili zaslužan samo za ona djela koja nije morao izvršiti. Nakon prodora prirodoslovlja u 18. i 19. stoljeću tražit će filozofija svoje vlastito utemeljenje ili polazište koje bi je izbavilo od robovanja determinizmu i afirmiralo ljudski duh.

Sam sljedbenik Newtonove mehanike i tvorac ingeniozne teorije o postanku Sunčeva sistema (ili danas aktualnije, svemirskih maglica), Immanuel Kant pokušao je nadići prirodnu kauzalnost svojom koncepcijom transcendentnosti. On polazi od iskustva ili pojava koje se odigravaju kauzalno u prostoru i vremenu, ali za njega su kauzalitet, prostor i vrijeme tek kategorije uma ili forme zora kojima se sređuju pojave. Iza tih opažanih pojava koje čine prirodu stoji transcendentalna stvar po sebi (Ding an sich) kao uzrok tih fenomena. Aksiomi euklidske geometrije su istiniti a priori jer Kant jednostavno ne može drukčije gledati prostorne odnose. Iskustvo ne može oboriti geometrijske aksiome jer su to forme ili kategorije kojima naš zor sređuje zamjećaje. Jednako tako kauzalitet vrijedi a priori jer ne možemo drukčije shvaćati pojave nego kroz tu umnu kategoriju uzroka i posljedice. Budući da jedino dokučujemo fenomene koje um ili zor 'prerađuje', ono transcendentalno, ili stvar po sebi, ostaje nam nespoznatljivo, pa Kant naposljetku pribjegava praksi ili praktičnom umu da bi utvrdio ljudsku slobodu i moralne vrednote. Tako ta transcendentalna filozofija svršava u agnosticizmu ili svojevrsnom pragmatizmu koji prihvaća kategorične imperative da vode naš život – paradoksalno s obzirom na visoko spekulativno polazište Kritike čistog uma.

Kantova moralna i pravna teorija zapada u teškoće s obzirom na čovjekovo dvojako ponašanje, jedno prirodno, dakle kauzalno, drugo pak upućivano transcendentalnim imperativima, dakle slobodno. Kako može sudac odlučiti je li neko ubojstvo nastalo prirodnim uzrokom (primjerice, nagonom ljubomore, kad muž zatekne ženu u nevjeri) ili je prije smišljeno (primjerice, kad pretendent otruje vladara da bi sjeo na njegovo prijestolje). Samo ona djela koja potječu od slobodne volje, podliježu prema Kantu moralnoj i pravnoj osudi. No pretendent se može braniti da je njegova nakana također izašla iz duboke prisile jer se on nije mogao suzdržati da vladara ne ubije. Kant upada u teškoću jer kopa metafizički jaz između obaju čina, prirodnoga i slobodnoga, dok bi sudac vidio u tome različite stupnjeve iste ljudske volje.

Zacijelo, Kantovo razlikovanje prirodnoga i transcendentalnoga srušeno je Darwinovom evolucijom. Neodrživa je njegova dioba duše na jedan dio podvrgnut prirodnim zakonima i drugi transcendentan i besmrtan. No filozofi su tvrdoglavi u održavanju svojih spekulacija, prema onoj Hegelovoj izreci: ako se činjenice protive mojoj teoriji, tim gore po činjenice! Vjerni Kantovi sljedbenici, neuzdrmani nikakvim znanstvenim spoznajama, zaštitili su se apriornošću u svem našem mišljenju, tako da i misliti evoluciju ne možemo drukčije negoli kroz svoje kategorije uma.

Dok Kant nije poricao postojanje svijeta izvan naše čulne percepcije, Hegel odbacuje njegovu stvar po sebi. Jer, ako su u svim pojavama izražene kategorije uma, kako se može zaključiti da iza fenomena postoji još nešto drugo? Za Hegela ostaje jedino apsolutni um oboružan principima a priori. Taj apsolutni um ipak nije nepokretan, nego iz sebe, dijalektičkom trijadom teza-antiteza-sinteza proizvodi svjetsku povijest. “Ono što izgleda da se zbiva izvan duha, što je djelatnost uperena protiv njega, to je njegovo vlastito djelo, njegova vlastita djelatnost“. I priroda biva tako djelo duha, nastalo alijenacijom ili otuđenjem. Nakon što je 'okušao' sve svoje potencijalnosti ili alijenacije, apsolutni duh vraća se samom sebi; i to je svršetak povijesti. Svakako, jer je na taj svršetak berlinski profesor stavio prusku državu, navukao je na sebe porugu cinika i prosvjed revolucionara. Idealistička ili duhovna interpretacija povijesti nalazila je mnoge sljedbenike, ali je historiografiju lišila veza sa zbiljskim događajima. Hegelov je monizam grandiozni intelektualni pothvat koji je očarao suvremenike, a i još danas, bez obzira na zablude, povijesne događaje i znanost, privlači štovatelje. Ipak razvoj povijesnih istraživanja otkinuo se od apstraktnih shema i usredotočio na činjenice, stvarne prilike i socijalne težnje.

| Ivan Supek, Na prekretnici milenija, Prometej Zagreb, 2001.

str. 52-55

Izvor:prometej

Top