Đorđe Krajišnik: "Izborna šutnja", Drago Hedl, Ljevak, 2014.

06 Juli 2015

Smrtonosna hobotnica društva

Bez obzira na to što je iz žanrovske perspektive gledano u strukturi ovog romanu sve jasno, Hedl čitaoca nemali broj puta veoma vješto navodi na krivi trag, stvara horizonte očekivanja koje potom u vratolomnom obratu situacije posve ruši.

U više navrata čitaoca zaokupi jedan trag koji, da tako kažem, zagrize i posve je ubijeđen da je to onaj put kojim će pisac nastaviti do samog kraja, da bi baš na onoj lomnoj situaciji koja bi trebala razriješiti roman Hedl uveo novu situaciju koja produžuje pripovijest u nove neizvjesnosti. Ono što posebno krasi Hedlov roman "Izborna šutnja" jeste osjećaj za detalje. Pripovijedajući o istrazi, on nas uvodi sasvim precizno i odmjereno u emotivne odnose glavih junaka, u njihove životne lomove i dileme. Što romanu "Izborna šutnja" daje još autentičniji ton. To se posebice ogleda u činjenici da Hedl topografski ništa ne maskira, već cjelokupnu ovu kriminalističku pripovijest stavlja u kontekst današnje Hrvatske

Živimo u haotičnim društvima gdje sistemski mehanizmi neprestano obezvređuju važnost svake jedinke za sebe. Čovjek postoji jedino kao dio mase kojom se može kvalitetno manipulisati u trenucima kada je to za hranjenje sistema potrebno, sve van tih potreba ostaje kolateralna šteta ili usamljena brojka na nepreglednoj površini svakodnevnih užasa. Da bi opstao kao jedinka i da bi se važnost njegovog života u društvenom smislu shvatala drugačije, čovjek mora uložiti silan napor da bi izbjegao sve opasnosti koje mu neprestano vise iznad glave. Uglavnom u tome ne uspijeva, jer je količina prepreka koja mu se isprečava, da bi društveni konstrukti funkcionisali, toliko zgusnuta da su gotovo sve akrobatske vještine uzaludne. Ostaje stoga da čovjek pokuša kreirati mikrozajednice, kao komune vlastitog preživljavanja, u kojima će sakupiti dovoljno znanja i na taj način stvoriti kakvu-takvu sigurnost da bi se opstalo u prijetećoj vanjštini. Pod time se ne podrazumijeva da kreiranje tog prostora unutrašnje slobode znači novo povezivanje u grupu, već prije svega labavu vezu između pojedinaca koja će omogućavati prostor za međusobnu izgradnju mentalnog imunog sistema kao otpora sveprisutnoj simplifikaciji mišljenja i življenja. To čovjeku, naravno, ne garantuje nikakav mir, ali ga čini sposobnijim da detektuje sve one modele koji potčinjavaju i vode u tamne predjele nemišljenja.

Pripovjedačko majstorstvo

Ovdašnja društva ogrezla su u paralelizmu, za sve što se dešava, postoji čitav niz obmanjivačkih strategija kojima se pažnja društva skreće na posve druge kolosijeke od onih na kojima bi se trebali kretati. Suština problema u kojima živimo proizlazi iz nemogućnosti da se raspetlja ono što je stvarnost od onoga što je kreirana stvarnost. U tom limbu nemogućnosti razlučivanja onoga što zaista jeste i onoga što je samo nametnuto da jeste živi velika većina ovdašnjih ljudi. Iz toga proizilazi sva trusnost ovdašnje situacije, njene neprestane komplikacije i stvaranje vještačkih balona nesigurnosti, koji unose paniku i vrše zgušnjavanja masa, kako bi se one u svakom trenutku mogle pogodno upotrijebiti za ciljeve koje nameće logika sistemskih obrata. U takvim okolnostima strah je primarno osjećanje, atmosfera stvarnosti u kojoj se egzistira do te je mjere premrežena nesigurnošću da pojedincu ne preostaje ništa drugo nego da se ušuška u udobno i toplo gnijezdo gomile. Ako ne pristane na njega, on mora prihvatiti ulogu izopštenika koji će se uvijek prvi naći na udaru. Bez obzira na to sa koje strane duvaju orkanski vjetrovi. Jer takvo društvo ne prihvata štrčanja, nikakav korov koji pruža otpor planiranom haosu.

Uvijek i svagda jednoobraznost, jednomišljenje, jednodjelovanje. Jedno, i uvijek samo jedno. Zašto otkrivati drugo, kad imamo svoje jedno. Ono što prevazilazi jedno za nas je prostor iza Herkulovih stubova, smrtna prijetnja za našu jednom usvojenu, betoniranu i nepromjenjivu životnu strategiju. Sve je danas udešeno tako da se stvaraju uslovi za mediokritetske grupacije koje nisu u stanju da razlučuju bilo šta više od onoga što im se servira kao istina. Da stvar bude još stravičnija, veoma se često u takvim situacijama nalaze i oni ljudi za koje se vjeruje da njihov intelektualni kapacitet prevazilazi prosječna stanovišta pripadnika stada. Snažan je pritisak koji melje današnjeg čovjeka, izvrće ga naglavačke, čineći ga pajacem u igri koju niti je sam osmislio, niti ju je želio igrati, ali je za nju spreman poginuti. Suštinsko je, dakle, pitanje kako ostati sa glavom iznad te baruštine, kako ne dopustiti da nas mulj povuče na dno, da ne zaglibimo u kaši koja naš individualni život poništava, čineći nas atrofiranom masom koja nije u stanju upravljati sama sobom. Već je objekat procesa koji je bacaju iz vrtloga u vrtlog.

Roman "Izborna šutnja" čuvenog novinara Drage Hedla oslikava upravo jedan ovako konstruisan društveni sistem. U kojem postoji niz podzemnih radnji koje upravljaju životima brojnih čovjekolikih bića. Postoje u ovom romanu pojedinci koji se opiru tim gušenjima, ali ni u kom pogledu nije sigurno da će uspjeti ostati netaknuti usljed brojnih prijetećih pipaka smrtonosne hobotnice društva. "Izborna šutnja" roman je žanrovskog tipa, tačnije kriminalističko je ostvarenje u najdoslovnijem smislu. Hedl nastoji ovim romanom ispisati atmosferu jednog posttranzicijskog društva premreženog bahatim političkim moćnicima ogrezlim u nebrojane pervertitnosti, koji kontrolišu sve u životu građana. Roman je to o povezanosti medija, policajaca, kriminalaca i političara u jednu destruirajuću mrežu koja ne preže ni pred najstrašnijim zločinjenjima kako bi došla do ostvarenja svojih nakana. Cijeli splet ovog romana gotovo da nam je opšte poznat iz našeg svakodnevnog života. Svjedoci smo takvih poveznica gotovo iz dana u dan. Neizostavno jedna kriminogena skupina u svoju strukturu uvlači širok dijapazon takozvanih društvenih djelatnika, koji su "za šaku novčanica" spremni pogaziti apsolutno sve.

Središnja tema ovog romana jeste smrt dvije malodobne štićenice Doma za nezbrinutu djecu u panonskom gradu Osijeku. Taj događaj dovodi u međusobnu vezu policijskog inspektora Vladimira Kovača i novinara Stribora Kralja. Obojicu, u njihovom poslu na ovom slučaju, karakteriše društvena pravdoljubivost, i obojica se susreću sa istim problemima. Stribor dolazi u sukob sa svojim glavnim urednikom, gdje se oslikava sva žabokrečina medijskog svijeta ovisnog od političkih moćnika, dok se Vladimir sukobljava sa šefom policije koji takođe podleže pritisku političara Ivana Horvatića, kandidata za ministra unutrašnjih poslova. Cjelokupna radnja romana odvija se u okviru jedne izborne kampanje, što ovoj pripovijesti daje još jednu dodatnu dimenziju. Pomoću koje na još autentičniji način uočavamo sve segmente jednog kriminaliziranog sistema koji svoje krakove pruža na sve životne prostore. Hedl ispisujući proces istrage o sumnjivim okolnostima smrti dvije djevojčice stvara uzbudljivu pripovijest, koju filmski kadrira i stilski veoma uspješno tokom cijelog njenog toka vodi. Iako roman nesumnjivo jeste žanrovski, to autora ni u kom pogledu ne sprečava da pokaže raskošnost svog pripovjedačkog majstorstva.

Bez obzira na to što je iz žanrovske perspektive gledano u strukturi ovog romanu sve jasno, Hedl čitaoca nemali broj puta veoma vješto navodi na krivi trag, stvara horizonte očekivanja koje potom u vratolomnom obratu situacije posve ruši. U više navrata čitaoca zaokupi jedan trag koji, da tako kažem, zagrize i posve je ubijeđen da je to onaj put kojim će pisac nastaviti do samog kraja, da bi baš na onoj lomnoj situaciji koja bi trebala razriješiti roman Hedl uveo novu situaciju koja produžuje pripovijest u nove neizvjesnosti. Ono što posebno krasi Hedlov roman "Izborna šutnja" jeste osjećaj za detalje. Pripovijedajući o istrazi, on nas uvodi sasvim precizno i odmjereno u emotivne odnose glavih junaka, u njihove životne lomove i dileme. Što romanu "Izborna šutnja" daje još autentičniji ton. To se posebice ogleda u činjenici da Hedl topografski ništa ne maskira, već cjelokupnu ovu kriminalističku pripovijest stavlja u kontekst današnje Hrvatske. Pogledamo li sa nešto više preciznosti naš aktuelni trenutak, vidjećemo da se pripovijesti kao što je "Izborna šutnja” veoma često dešavaju u našoj neposrednoj blizini.

(Ne)dodirljivi pojedinci

Iako Hedlov roman ima, uslovno rečeno, sretan kraj - jer u televizijskoj emisiji biva pušten snimak seksualnog čina političara Ivana Horvatića sa maloljetnim štićenicama Doma za nezbrinutu djecu, dok se on sve vrijeme predstavlja kao odgovorni pojedinac koji traži da se utvrde okolnosti smrti nesretnih djevojčica, koje je seksualno iskorištavao i za čiju je smrt odgovoran - pitanje je da li bi se, da imamo mogućnost da zavirimo iza posljednje scene ovog romana, on zaista premetnuo u nešto što je dosegnuta pravda. Poznajući cijeli mehanizam koji je Hedl u ovom romanu obuhvatio, mi smo svjesni činjenice da uprkos brojnim dokazima za nedjela još postoje itekako nedodirljivi pojedinci. To ipak ne znači da ne trebamo pružati otpor, koliko god on bio uzaludan.

 

 

Oslobođenje

Top