Ratni dnevnik '92 - Priče o raji i papcima.

30 Juli 2015

Recenzenti general Jovan Divjak i novinar-publicista Ramo Kolar.

Dvadeset godina nakon krvavog i bestijalnog rata, odlučne odbrane Grada od pripadnika l.k. ARBiH i jedinica MUP-a RBiH, nemerljive uloge žena u očuvanju života Grada, Imer Pezo, u knjizi „Priča o raji i papcima“, vraća nas u vreme sukoba Davida i Golijata u kome je poginuo 11.541 građanin Sarajeva.

To je Njegova hrabra i odluka da osvetli, pojasni onaj drugi, većini građana i vojnika u mišjoj klopci, nepoznati deo svakodnevnog života i preživljavanja oko 300.000 građana.
Imer u svom ratnom dnevniku, ratnoj biografiji, priča o svom angažovanju da se pored zla, koje aždajskom vatrom riga s kružne osnovice od preko 60 km, spreči, osujeti, umanji zlo koje je carovalo u utrobi Grada. Odslikavanje stanja u Gradu je, prema mojem saznanju, slično onome u Zenici, Bihaću, Tuzli, Mostaru, Goraždu, Srebrenici...

Dok sam čitao ratne zabeleške vojnika, patriote, dobrovoljca u odbrani Grada i Bosne i Hercegovine, shvatio sam njegovu odluku da napiše knjigu „Priča o raji i papcima“. S obzirom na aktuelnu društveno-političku, ekonomsku i socijalnu situaciju, koja je u mnogo čemu sled ratnih događanja, autor nam preslikava stanje rata – bezvlašća u utrobi Grada, koje je kopija matrica današnjeg, u manjoj ili većoj meri.

Borba vojnika „Ćelo – 3“ protiv zla, protiv papaka, počinje od prvog dana stupanja u jedinice odbrane Grada.
Dok je bio svestan ko mu je neprijatelj na brdima i planinama oko Sarajeva, od prvog dana suočio se s neprijateljem unutar grada, u sopstvenim redovima, u redovima Armije, policije, vlasti, civilnim strukturama.

U „BH Dani“-ma 28.10.1992. je napisano: „Imer Pezo nije upao i uselio ni u jedan stan, nije nikome oteo auto, niti oružje. Kaže da mu strašno teško pada činjenica da je Sarajevo opljačkano, a da četnička noga na našu teritoriju nije ni kročila. 'Meni je najvažnije da svijetla obraza poslije rata mogu svakom pogledati u oči', kaže Pezo.“
Odluka da napiše knjigu je hrabar čin koji može da izazove burne, neočekivane reakcije. Kod građana koji su proživeli i preživeli opsadu Sarajeva, verovatno će izazvati ljutnju i bes prema činjenici da su pojedinci i grupe u raznim delovima grada vršili torturu nad građanima Sarajeva – fizičkim maltretiranjima, upadima u privatne posede, otuđivanjem lične imovine, nasilnim odvođenjima na kopanje rovova na puškometu. Kao da ga je neka viša sila stavljala u međuprostore ovih nečasnih rabota, odlučno se suprotstavljao takvim nevojničkim postupcima.

Na više mesta u knjizi opisuje slična ponašanja pojedinaca iz vlasti – civilne i vojne, od pljačke opšte, društvene imovine do bahanalije. Da li će se ova lica prepoznati u autorovom pisanju i da li će se postideti, nema svrhe. Jer jedan nemoralan gest, bilo od koga, ne može da se opravda desetinama pozitivnih dela.

Dok se „glavni“ likovi nalaze po restoranima, privatnim sēlima, uz viski, vino – iće i piće, dotle u bolnicama medicinsko osoblje vodi bitke da spasi što veći broj dece, žena i muškaraca, a bez neophodne medicinske opreme, zavoja i lekova. Da li će knjiga pomoći da se, ne-mali broj „gospodara rata“ u Sarajevu zastide, posrame?!

Ljudska vertikala, kako doživljavam autora, je izdanak porodice u kojoj stanuju moral, etika, čast, poštovanje, požrtvovanje. To je i u velikom broju bosanskih porodica. Naučeno u kući, a i školi, prenosi se u društvo, na užu i dalju okolinu. Strahote rata kod autora su razvile jednu vrstu odlučnosti da u svim situacijama bude na strani dobra protiv zla. O dobrim ljudima, srećom njih je više, Imer piše s puno ljubavi i poštovanja – u knjizi se redaju imena umetnika, sportista, pevača, lekara, policajaca koji su bili paradigma častoljubivih osoba naspram „papaka“ koji su žarili i palili u utrobi grada.

Ova knjiga, delom autobiografska, je ljudska priča, prepuna emocija Pezinih kada svedoči o ubijenoj deci na ulici, ili na kućnom pragu, kada, uz ludu vožnju, odnosi ranjenu ženu, majku, u bolnicu, da bi njenom sinu morao reći da mu je majka umrla. Ili, kada to mora da kaže supruzi ili prijatelju o pogibiji muža ili njegove žene.

Autor ne krije emocije, on ih ogolićuje u tekstu. I sam se nalazi u dilemama, lelujavi su osećaji prema dnevnim događajima, o sutrašnjem danu. Od opisa surove i mizerne stvarnosti, toplim perom opisuje i gostoljubivost u porodicama kojima pomaže u najtežim životnim situacijama.

Strahovito ga boli krvava bitka za Poljine (nepotrebne žrtve), ushićen je pobedom u Pofalićkoj bici, sretan u uspešnom ulasku u Dobrinju i odbrani ovog dela Sarajeva. S pijetetom se odnosi prema žrtvama, a ogorčen je prema komandirima, komandantima koji nerezonski upućuju vojnike na „klaonice“, a komanduju iz ugodnih kancelarija.
U rekonstrukciji događaja od pre dvadesetak godina, autor koristi belo – crne sekvence života – iz dana u dan, iz meseca u mesec. Red crnog humora, pa red onoga koji tera suze na oči od vrckavosti.

Značaj knjige

Ovo je „žestoka“ knjiga, koja u njenim pojedinim delovima tera na povraćanje zbog opisa tragičnih događaja, ali i zbog nehumanog, neljudskog, lopovskog ponašanja komandirčića, šefića, fićfirića, papaka. Knjiga je višestruko značajna jer je to:
a) autentično svedočenje vojnika, pripadnika specijalne jedinice ARBiH o borbama sa do zuba naoružanim neprijateljem i sa onim u utrobi Grada, čiji je interes bio da opljačkaju grad, terorišu građane i od toga profitiraju;
b) raskrinkavanje pojedinaca i grupa čije tragove nemorala imamo u sadašnjoj vlasti na svim nivoima i koji profiliraju lovorike iz odbrane Sarajeva 1992.-1995.;
c) oda i počast žrtvama troipogodišnjeg rata u Sarajevu koji su stradali od Sarajevomrzaca i od sarajevskih papaka;
d) istinita ispovest o sukobu raje i papaka, u kojoj je sarajevska raja odbranila grad i od spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja. U toj priči Imer Pezo je nasvetliji lik na koga treba da se ugledaju najmlađe generacije.

Sarajevo, 10.5.2015.
Jovan Divjak

...Evo ga s još jednim iznenađenjem na mojim vratima. Kao onih teških ratnih mjeseci i godina s paketima, dok ih se moglo igdje naći, paketima koji su spasavali život i čuvali pamet. Sada knjiga: Imer Pezo: “Ratni dnevnik 92-Priče o raji i papcima”.
Namjesto ratne rečenice „Izvoli haveru...Nije mnogo...Popravi se malo...“, ova u proljeće 2015. veli: „Bi li pročitao rukopis...“.
Uzeo, čitao, pročitao. Vratio me Pezo u prošlost, mada od nje nema ništa. Ali znam, ko nema prošlost, sumnjiva mu je i budućnost. Ko ne pamti, lahko bi mogao i sebe zaboraviti. Oni koji su osjetili sarajevski lager zabetoniran od strane agresora na brdima oko grada, proći će njime i sjetiti se, pustiti suzu, uzdahnuti i zaplakati za prijateljima, oni koji nisu, njima se ne da objasniti...

... I tako, putuju Pezine kese, paketi, cvijet i tegle džema, danima i mjesecima na svakoj stranici dnevnika, trče ispod granata, pretiču snajperske hice, zaglušuju buku topova i bacača, rezignaciju pretvaraju u nadu. Trči dječak od aprila do decembra, sve se stopilo u jedno: i noć i dan, svitanje i sumrak, buđenje i san, Stup i Dobrinja, nezapisan stih i krik, kanisteri i drva, ljekar i ranjenik, auto i raketa. Trči dječak pjesnik pa zastane na tren: zašto se Svemir ljubavi zamračio mržnjom, pita duša u kojoj pjesmu nosi a nema vremena zapisati je. Ne, to nije istina, govori mu Nebeski svod, na dobre ljude rušiti Mrak, okrenuti na njih potop i zvijeri, nije moguće. A bilo je.

Ne plete ovdje zapisivač unaprijed neku kompoziciju pričama koje je uokvirio datumima i danima, koji su vazda isti samo sada gledaju i bilježe apokalipsu, strah, nadu i drhtanje. Ne obrađuje likove ni tada ni naknadno, oni se sami pišu i slikaju omeđeni tek svojim etikama kojih nisu svjesni mada se one odslikavaju u njihovu djelanju. Autor ne moralizira, osim tu i tamo, kad se već umori od sudara s ljudima kojima je rat skinuo masku pa njihova moralna nakaza pokazuje ogoljenost do kosti i bola. Hoću li se pitati, analizirati, odustati, pobjeći od njih, zažmiriti, zaboraviti...pita onaj dječak u čovjeku od dva metra i ne odustaje skicirati crne slike u crnom ramu kojih se malo ko srami, no se divi svojoj tamnoj sjeni.

Ne pristaje Pezo na onu: u ratu i ljubavi sve je dozvoljeno. Nije, kaže jasno i glasno, iako dobro zna da su to bila vremena koja nisu posve presahla, vremena „kada pamet zašuti, budala progovori a fukara se obogati“. Kad ratio se umori i zamuti od takvih trenutaka, neko pukne, drugi zaspi, treći bi otišao tamo „gdje se ne zna za glas roga“, a Pezo će – napisati pjesmu. Isto je i pjevati i umirati, povjerovao je velikom Miljkoviću.

Rat je ljudska nemoć da svlada normalne i proste stvari u miru. U tom paklu isplivaju oni koji se „snalaze“, oni će diktirati živote onima drugima koji bi da se rat završi što prije, jer ili još bolje da ga uopće nema,vide da je rat pakao dok oni prvi znaju da im je rat - brat. O tome se nije mnogo pisalo, tek tu i tamo bi se usput natukni, kako agresor nije ušao u grad, a u njemu je sve pokradeno, opuhano, bande su vodile svoje međusobne ratove za blago i teritorij, dijelile grad, terorizirali koga su stigli i mogli, dok ih je vlast dugo tolerirala. O tome svjedoči čovjek koji je mnogo toga vidio i nerijetko stajao „između dvije vatre“.

Biti pjesnik u duši, u srcu ne odrasti, sanjariti u travi na kraju grada, sastavljajući stihove dragoj koja je otišla i neće se vratiti, povraćati na drskost i bahatost novih moćnika koje je, uz pomoć vladajućih elita, izrodio rat, može samo neko ko nikad nije postao svjestan tamne strane ljudskog uma i podsvijesti.

Ono što ističem u ovim dnevničkim zapisima jeste i novum koji Pezo ne izlaže direktno niti razvija, ali je prisutan gotovo na svakoj stranici. To je nova dimenzija obrane od agresije, dimenzija oslobodilačkog rata koji smo vodili, a u kojemu su nas samozvane patriote i demokrate oslobodile individualne slobode, materijalne baze, mnogih komšija i prijatelja, etike i morala, merhameta, druželjubivosti, povjerenja, empatije, humanizma i renesanse...U retcima ovoga dnevnika ratne devedesetdruge godine, vjeran će čitatelj primijetiti koliko je aktualna Hemnigvejeva misao o ratu: “Nikada nemoj misliti da rat, nebitno koliko bio poteban ili opravdan, nije zločin.”

Pitam se na kraju hoće li sve ove riječi htjeti čuti gluho uho bezosjećajne, postvarene i posve otuđene stvarnosti? Bojim se da neće, jer pogotovu ne mari za velikog Platona koji je prije dvije i pol hiljade godina znao da su „samo mrtvi vidjeli kraj rata“...

Sarajevo, 22. maj 2015.
Ramo Kolar

Top