TOM MCCARTHY: OSTATAK

26 Juni 2015

Tom McCarthy napisao je jako dobru knjigu. Zasigurno, jednu od najboljih u ovom stoljeću. Iako, naravno, treba uzeti u obzir da smo tek na početku stoljeća...

Misao da će ovo stoljeće biti stoljeće književnosti zahvatila me je prije neki dan. Učinila je to nenadano kako i dolikuje jednoj misli, možda u trenutku dok sam ubrzano prelazio cestu kako bih se sklonio ispred jurećeg tramvaja, ne znam. Bit će da sam ovako mozgao u glavi: 'ozbiljno' slikarstvo započinje s renesansom, zatim se proteže po prosvjetiteljskim stoljećima (šesnaesto, sedamnaesto i osamnaesto), u devetnaestom napokon doživljava kulminaciju, dok u dvadesetom polako zastranjuje i napokon se gasi. S glazbom, kao umjetničkom formom, dogodila se manje-više ista stvar, jedino što je sa svojim razvojem, čini mi se, krenula nešto kasnije. O smrti glazbe pisao je i Milan Kundera pa iako i danas možemo uživati u Novogodišnjem koncertu, a 'ozbiljni' glazbenici poput Philipa Glassa i danas žive i stvaraju u svijetu, iako, ne možemo se oteti utisku da je riječ o pokušaju oživljavanja starih tema, prežvakavanju već poznatog, kao što se to već dulje vremena događa u slikarstvu. K tomu, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, u sve se to se još umiješala i postmoderna kojoj je pošlo za rukom, na svoj opće poznat „plitak“ način, iskoristiti glazbu za stvaranje samo sebi svojstvenih glazbenih formi poput rocka, popa, rapa ili takvog glazbenog smeća poput dancea, ili u slikarstvu slikarskih pokreta poput pop arta, umjetnosti stripa i slično.

Ovdje shvaćeno glazbeno zastranjivanje bi bila glazba John Cagea, dok je rock samo postomoderni glazbeni izraz koji s istinskom (a koju nazivamo 'ozbiljnom') glazbom i nema prevelike veze. (No, druga je stvar što rocku, odnosno glazbenim izrazima postmoderne, ipak daleko bolje polazi za rukom dočarati muku vremena u kojem živimo; toga ćemo, prema mišljenju autora ovih redaka, ponajviše pronaći u glazbi grupe Radiohead). Ali s pravom književnošću stvari stoje drugačije. S njom se krenulo puno kasnije. Ako ćemo pravo, ne mogu ozbiljno uzeti književnost napisanu prije 19. stoljeća. Gargantuu i Pantagruela, Don Kihota, pa čak i eseje Micheale Montaigna ne mogu svrstati u književnost u pravom smislu riječi, u onaj svima znani oblik koji je poprimila tek u devetnaestom stoljeću u romanima Dostojevskog. Tek romani ovog vizionarskog ruskog pisca su pioniri one književnosti koju cijenim. I onda dolazi književnošću prebogato dvadeseto stoljeće s piscima poput Franza Kafke, Thomasa Manna ili Williama Falknera. U 20. stoljeću žive i pišu James Joyce, Jean-Paul Sartr i Albert Camus. Iza drugog svjetskog rata književna scena se nije smirila, naprotiv, pojavili su se novi žanrovi, primjerice – znanstvena fantastika. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća pod pseudonimom piše i od kritičara izuzetno hvaljen - Thomas Pynchon, a tek 1990-ih, u posljednjim godinama svog života, svoje najbolje stranice stvara i Charles Bukowski; pisac kojem se dotad osporavalo pravo svrstavanja među velike pisce uglavnom zbog svojih ranijih romana koji su se mahom svodili na pisanje o seksu. Naravno, mnoge druge izvrsne pisce sam preskočio i kada bi ih htio samo poimence navesti za to bi mi trebalo vjerojatno daleko više prostora od mjesta predviđenog za ovaj prikaz.

A onda u dvadeset prvom stoljeću dolaze na red pisci poput Michaela Houellbecquea ili Harukija Murakamija (počeli pisati još u dvadesetom) koji svakom svojom napisanom riječi, prema mojem mišljenju, bez problema mogu stajati uz bok sa svojim slavnim prethodnicima. Definitivno, i dvadeset prvo stoljeće će biti stoljeće književnosti. Iako se čini da knjige izlaze iz mode, to se neće dogoditi i s književnošću. Već sada se piše više nego ikad. Zapravo, svi pišu, blogerska zajednica je u neprestanom porastu. Dogodit će se samo profinjenije filtriranje koje sada možda izostaje i kvalitetni pisci će biti u mogućnosti lakše isplivati na površinu. Jedan od nadarenih pisaca novije generacije je i Tom McCarthy koji predstavlja primjer pisca koji je jedno kratko vrijeme trpio posljedice izostanka „filtracije dobrog pisanja“. Svoj prvi roman Ostatak objavio je kod nezavisnog pariškog izdavača. Tek kad su kritičari i publika rekli svoju riječ započeo se tiskati i u domovini, a potom i diljem svijeta.

Roman je to o čovjeku koji uslijed vrlo neobične i zagonetne nesreće u kojoj ga je nešto doslovno „pogodilo s neba“, slično krhotinama, dobije nezamislivu novčanu odštetu – osam i pol milijuna funti. Zaplet nam se čini jasnim već nakon čitanja prvog odlomka romana koji svi provedemo onako, oslonjeni na jednu nogu, dok stojimo u knjižarama pored štandova s knjigama. Iako smo neupućeni, pomislimo da će se stranice koje slijede uglavnom baviti uzrokom zagonetne nesreće odnosno mozganjem glavnog lika na način „tko mu je i zašto mu je napravio to što mu je napravio“ kako i dolikuje svakom dobrom, dosadnom krimiću. Međutim, ovaj roman nas odvodi u drugom smjeru, a što predstavlja posebnu zanimljivost - pojašnjenja uzroka nesreće se više ne dotiče nijednim slovom! Zašto smo dopali u stanje u koje smo dopali, time se Tom McCarthy ne želi baviti, ali ono što je uslijedilo na stranicama ovog romana predstavlja autentičan opis zbilje postmodernog čovjeka o kojem su nadugačko i naširoko razglabali i mnogi kritičari u pohvalama ovog djela.

Najprije shvatimo da s neimenovanim glavnim likom romana koji proživi nesreću nešto nije u redu. Njegovo fanatično fotografsko bilježenje zbilje kao da je izuzeto nečeg važnog i inherentnog ljudskoj prirodi, a što je najlakše opisati gubitkom određene vrste osjećaja koji su vezani uz uobičajeno osjećanje zbilje oko sebe, a zbog kojih se glavni lik romana više ne osjeća stvarnim. Te izgubljene osjećaje koje možemo samo iz daljine pretpostaviti (a radi se o osjećajima koji naše postojanje mahom čine podnošljivim poput ljubavi, duhovitosti i slično), kao ni uzrok njihovom gubljenju, Tom McCarthy uopće ne želi tematizirati. On samo dopušta da mu junak shvati kako mu život nakon nesreće nije više isti, da u njemu nešto bitno nedostaje te mu nameće osjećaj u kojem se zbog tog gubitka osjeća manje stvarnim.

Jedna od najdubljih scena nekog romana koju sam ikad pročitao i zbog koje su me prošli trnci (a možda će i vas; ako jesu, kontaktirajte me pa da se družimo i razmjenjujemo misli o lijepoj književnosti!) bavi se osjećajem glavnog lika na platou ispred postaje podzemne željeznice kada ga na stotine ljudi mimoilazi a on, de facto bogat čovjek s osam i pol milijuna u džepu, dobiva nezaustavljiv poriv da prosi. To na koncu i čini, pruža ruke i zapomaže „Pomozite...pomozite... pomozite...“, ali rijeka ljudi oko njega nastavlja teći ne primjećujući ga. On samo osjeća da želi „biti na točno tom mjestu, u točno to vrijeme i činiti točno tu radnju“. To ga čini koliko smirenim toliko napetim da se osjeća gotovo stvarnim! Glavni lik romana, zapravo, zapomaže da mu udjele „ono nešto“ što modernom čovjeku nedostaje, što je usput, tijekom povijesti, nekako izgubio (dakle, novac je najmanji problem!), a što naravno Tom McCarthy nikada eksplicitno ne dovodi u svijest svog junaka. Sebi sam to preveo na način, ne prejudicirajući neku pompoznu interpretaciju djela, da je moderni čovjek usprkos ostvarenog materijalnog bogatstva, postao, s druge strane, sirotinja duha.

Ne mogu a da se ovdje ne referiram na jedno drugo djelo koje me podsjeća na McCarthijev uradak a riječ je o britanskoj seriji Život na Marsu (Life on Mars) koja je nedavno završila s prikazivanjem na jednoj od naših televizija i u kojoj se policijski inspektor Sam Tyler nakon komatoznog stanja kojeg, na opće čuđenje, proživi na istom poslu u 1973. godini i koji vjerno uprizoruju epizode serije, u posljednjoj epizodi ponovno vraća u svoj stvarni život. Indikativno, u sjećanje mu se urezao odgovor barmena lokala u koji je često zalazio iz te famozne 1973. na njegovo pitanje koji si je često postavljao u ektaplazmičnoj stvarnosti - „Kako znam da sam živ?“. Barmenov odgovor je glasio: „Ako ništa ne osjećaš, onda nisi ni živ.“ Ono što se dogodilo Samu Tyleru kada se napokon probudio iz kome i dospio natrag u svoj stvarni život bilo je upravo to - više se nije osjećao živim. Za vrijeme sastanka s kolegama s posla porezao se a da to nije ni primijetio. Ovaj metaforični doživljaj ga ubrzo dovodi do čudovišne odluke da svoj život policijskog inspektora u Manchesteru u 2000-im koji se iz dana u dan sastoji od bezosjećajnih etičkih dvojbi oko postupanja s pritvorenicima prema raznoraznim uredbama i pravilnicima, dosadnim forenzičkim detaljiziranjima u istragama, prekine ili ga nastavi jedino u svom svijetu koji je izgradio u svojoj glavi.

Za razliku od serije Život na Marsu, zaplet Ostatka realizira vrlo sličnu ideju samo na drugačiji način. Zapravo, briljantnost McCarthyijevog spisateljskog dara dolazi do izražaja upravo u toj realizaciji. Glavni lik romana se iznenada dosjeti na koji način će povratiti izgubljene osjećaje stvarnosti. U nevjerojatno bizarnoj odluci odluči pare potrošiti na rekonstrukciju događaja iz njegove pretpostavljene prošlosti, a koji, nekim čudom, nisu još izgubili aromu izvornih osjećaja. Nakon što mu se u mislima javi nekoliko slika njegova pretpostavljenog života iz prošlosti (tko zna, možda je riječ o scenama filmova koje je nekad gledao ili njegovim čistim izmišljotinama) u nekakvoj zgradi ali koje su popratili stvarni osjećaji, odluči ih doslovno uprizoriti kako bi te iste osjećaje mogao uvijek iznova iz sebe izvući van. Uz pomoć iznimno sposobnog menadžera angažira gomilu ljudi, glumaca, glazbenika, građevinskih radnika i drugog osoblja da za njega priređuju i uprizoruju scene prema njegovu sjećanju, a u kojima bi se on, moderni čovjek, sirotan duha, mogao osjetiti, pa barem za trenutak, stvarnim. Što na ovo reći osim veselo ustvrditi kako se radi o snažnoj satiri i groteski kapitalističkog potrošačkog društva koja prelazi sve granice.

Scene uprizorenja su prava majstorska književna „remek-djelca“ a ono koje predstavlja epilog romana ostavljam, naravno, izvan ovog prikaza. Osim toga, nevjerojatno minuciozno razrađena struktura romana s nizom zanimljivih detalja (ponavljanje uprizorenja), kratkih epizoda (seciranje ulaganja na tržištu kapitala), misli (tok svijesti glavnog lika), a za koje jednostavno nema mjesta u ovom prikazu, „ostavit će vas bez daha“ kako već i stoji na jednom od osvrta uglednih tabloida na koricama romana. Zašto je roman dobio naziv Ostatak – još nisam odgonetnuo iako odgovor možda i naslućujem. Možda ćete mi vi pomoći svojim komentarima. Što se mene tiče, doći do odgovora na to pitanje radosno ostavljam za drugo čitanje u doglednoj budućnosti. Naravno, svaka dobra knjiga zaslužuje da je se pročita nekoliko puta u životu, a to se neizostavno odnosi i na ovaj genijalni McCarthijev prvijenac.

 

A.TREPŠIĆ, Lupiga.Com

Top