BOBA ĐUDERIJA: Priča za natječaj

25 Juli 2015

Sve dobre priče za natječaj nalik su jedna na drugu, svaka katastrofalna priča za natječaj katastrofalna je na svoj način. Najkatastrofalnije od svih katastrofalnih priča za natječaj su moje priče za natječaj. Zadnja priča koju sam poslala na jedan natječaj bila je tako loša da sam trenutak nakon što sam kliknula „Šalji“ po kompjuteru očajnički tražila opciju „ Zaustavi slanje“, ali je, na žalost moju i članova žirija, nisam našla.


Kad i kako je točno počeo moj problem s pisanjem priča za natječaje? Ne znam. U normalnim okolnostima, a okolnosti su normalne samo kad natječaja nema, mogu napisati i do dvije priče dnevno. Hiperprodukcija u doslovnom smislu te riječi. Međutim, čim samo i pomislim na pisanje priče za natječaj, u mom mozgu dođe do nekakve čudne kemijske rekacije. Prestravim se. Zanijemim. Sama riječ „natječaj“ dovoljna je da me ušutka. Pojam „natječaj“ kod mene izaziva panični napadaj. Logici i nenatjecateljskom duhu usprkos, jednom sam pobijedila na nekom natječaju za najbolju priču. Priča je bila tako loša da su članovi žirija valjda mislili da se radi o, doduše poprilično osebujnoj, ali ipak uspješnoj parodiji.

Mislim da je problem u mojoj nenatjecateljskoj prirodi. Sjećam se sad djetinjstva i dječjih svađa. Sva normalna djeca su se svađala dok bi igrala na primjer na „graničare“. Obožavala sam tu igru. Podijelili bi se u dvije ekipe i sa svoje strane terena određenom protivničkom igraču slali loptu jakim zamahom koji bi ponekad žrtvi izbio sav zrak iz pluća. Cilj je bio natjerati protivničkog igrača da loptu ispusti na tlo, pa ga zbog toga eliminirati iz igre. Igra bi tekla vedro, u nekim mirnim, ljepljivim šibenskim popodnevima na neasfaltiranoj ulici ispred bakine kuće. To je bio onaj dio dana kad smo mi klinci, još topli i zgužvani od prisilne popodnevne sieste, istrčavali na ulicu s loptom u rukama, dižući graju veću od graje zbora cvrčaka skrivenih u krošnjama smokava u bakinom vrtu. Uzbuđenje, smijeh, veselje. Idila bi trajala najviše pola sata. A onda bi netko iz protivničke ekipe prstom upro u nekoga iz naše ekipe i optužio ga za nemam pojma kakvu besmislicu. Na primjer da je protivnika ozlijedio prejakim udarcem. Ili bi igrač kojem je lopta pobjegla iz ruke tvrdio da lopta nije dotakla tlo, iako smo svi vidjeli da jest. Razlog nikada nije bio posebno važan ni posebno uvjerljiv. Važno je bilo samo posvađati se. Uništiti divotu igre. To sam jako teško podnosila. Ostala djeca obično bi se priklonila jednoj ili drugoj grupi i nadmetala se u optužbama i vriski, a ja bi plakala, tumarala preplašeno od jednog do drugog djeteta i preklinjala: „Nemojte se svađat. Molim vas. Pa šta ima veze ko će pobijedit? Važno da se igramo. Ajmo nastavit igrat. Molim vas...ajmo...“. Nikada mi nije uspjelo izmiriti ih i ponovno pokrenuti igru. Nikada. Ostajali su uporni u svojoj ljutnji i prgavosti baš koliko i ja u mom nastojanju da ih smirim. Kad bi svađa kulminirala, znalo je doći i do tuče. To su bile one bezazlene tuče djece koja će se već sutradan, ako ne i navečer istoga dana, opet igrati zajedno. Ali ja sam te tuče shvaćala ozbiljnije nego što su zasluživale. Ozbiljnije nego ijedno od djece koja su u njima sudjelovala. Na kraju su odlazili kući razbijenih noseva, ali samo sam ja zaista krvarila.

Kasnije u životu sam, s popriličnom dozom razočarenja i čuđenja, otkrila da, odrastavši, ljudi nisu postajali ništa manje skloni prekidanju igre i da nisu ništa lakše ni dostojanstvenije prihvaćali poraz. Još više od toga zapanjilo me saznanje da su ljudi, u slučajevima kad stvarni razlog za svađu nije postojao, takav razlog jednostavno izmišljali. Baš onako prozirno i strastveno kao i kad smo bili djeca. Jednom smo se bili okupili prilikom neke obiteljske fešte i, mamurni od previše hrane i pića, odlučili zaigrati na stolni rulet. Bili smo svi odrasli ljudi, oko stola su se, pobogu, igrala naša djeca. Zajapurena od sreće zbog tog nenadanog bijega iz dosadne svakodnevice u igru, smijala sam se na sav glas, sretna kao dijete. Nepunih dvadesetak minuta nakon toga, oči su mi bile pune suza dok su se nesuđeni kockari nadvikivali lupajući bijesno šakama o stol, psujući i optužujući jedni druge za „varanje“, „namještanje“ stola da bi se kuglica dokotrljala baš na nečije dobitničko crno ili crveno polje... Ne, nisam zaplakala, ali ne zato što me ta svađa pogađala manje nego onda kad sam bila dijete, nego zato što sam znala da bi im svima bile smiješne i infantilne moje suze.

Na prvom sljedećem sličnom obiteljskom okupljanju, nisam željela ništa prepustiti slučaju. Kad je pao prijedlog da zaigramo nešto, spremno sam im na stol servirala kutiju sa šarenim figuricama i kockicama. Na kutiji je pisalo „Čovječe, ne ljuti se!“ i ja sam slavodobitno pomislila – E, sad sam vas! – jer, nema ama baš nikakve šanse, zar ne, da se petero odraslih ljudi posvađa igrajući na „Čovječe, ne ljuti se“? Osim ako su baš sasvim imbecilni. Petnaest minuta nakon početka, usred moje razdraganosti mirnim tijekom igre, izbila je među igračima takva svađa da su u jednom trenutku ozbiljno u pitanje došli čvrsti obiteljski odnosi, veze i brakovi. Netko je optužio nekog za „varanje“, tonovi su se povisili dok sam ja očajnički pokušavala uvjeriti ih, dokazati im da se na „Čovječe, ne ljuti se“ jednostavno ne-mo-že varati! Ali uzalud. Kao i prije, psovalo se, vikalo, lupalo šakama o stol, bijesno bacalo figurice po podu, demonstrativno ustajalo od stola rušeći i igru i moje snove o toleranciji, ljubavi i miru među ljudima na planeti Zemlja. Igra je, naravno, prekinuta, ali samo sam ja zaista izgubila. Oni su čeznuli za pobjedom, a ja za igrom.

Kad je počeo rat u ovoj našoj nesretnoj regiji, nimalo pragmatičnija i nimalo natjecateljskijeg duha nego prije, pokušavala sam uvjeriti svoje sunarodnjake da, k vragu, nije važan jedan gradić više ili manje, da nije bitan nekakav komadićak državnog teritorija, da to nikako ne smije biti razlog za svađu, a kamoli, bože mi prosti, za rat. Uzalud. Osim što sam bila svrstana na listu državnih neprijatelja i izdajica domovine, scenario je bio identičan kao i u svim igrama do tad. Igrači su se izposvađali optužujući jedni druge za agresiju, za otimanje, za prevaru, lupali šakama o stol, psovali jedni drugima majke ustaške-četničke-balijske, demonstrativno ustajali od stola... Na zemlju su nedugo nakon toga popadale mnoge krvave ljudske figurice. I kad su na kraju svi počeli mahati svojim zastavama, kad su svi dobili svoje samostalnosti, svoje jezike, svoje himne i države, u toj euforiji osjećala sam se kao da sam samo ja izgubila - sve. Plazila sam, očajna, na koljenima po tlu i pokušavala sakupiti i sastaviti razbijene, skvrčene figurice zaustavljene u igri, u odrastanju, u voljenju, u radu, u starenju, u životu.

Sve u svemu, definitivno, dakle, imam neki natjecateljski poremećaj. Niti mi je nešto stalo do pobjede, niti mi pobjeda išta znači ako je zbog nje iti jedna figurica morala biti bačena na pod. Natječaji za najbolje kratke priče su najbenigniji natječaji na koje sam u životu naletjela, ali mi ne stvaraju ništa manju tjeskobu u duši. Ponekad, kada negdje ugledam vijest o otvorenom natječaju, jednostavno odlučim ignorirati ga. Ne idem na stranice gdje se takve vijesti objavljuju, ne tražim niti surfam po internetu u potrazi za njima. Međutim, postoji kvaka 22. Moji prijatelji se uvijek potrude obavijestiti me o nekoj novoj mojoj noćnoj mori „Hej, vidi ovaj natječaj, mislim da je k'o stvoren za tebe!“ i zatrpaju mi poštu linkovima koje ja odlučim ne otvarati. Ali, uzalud. Znatiželja je ubila tolike mačke, pa što ne bi i pokoju smušenu spisateljicu. A kad otvorim link, moja golgota počinje. Ja, koja mrzim natječaje, i koja sam, od mogućih tisuću osamstošezdeset i osam sudjelovala na samo dva dvacijata natječaja, u stvari sam temeljito odradila svaki od tih natječaja. Kako? Od onog nepromišljenog trenutka kad otvorim link na neki natječaj, ja svaki, ali baš svaki prokleti dan razmišljam kako bih trebala, a možda čak i morala, napisati priču za dotični natječaj. Ako je, dakle, natječaj otvoren mjesec dana, ja svaki dan od trenutka kad otvorim oči pa dok ih navečer, iscrpljena smišljanjem priče za natječaj i paralelno s tim smišljanjem svih razloga protiv pisanja priče za natječaj, ne sklopim, aktivno i hiperaktivno proživljavam svaki sat i minutu natječaja. Što god radila, gdje god išla, u mojoj podsvijesti kucka, kao neka nabrekla žila natjecateljica, misao o natječaju, o pisanju priče, o nemogućnosti pisanja priče, i tako u krug, perpetuum mobile, sve do zadnje minute, zadnjeg dana, zadnjeg roka za slanje priče. Nikome tko se odluči natjecati sigurno nije lako, ali meni je najteže.

Jer, ja se ne natječem s drugim sudionicima natječaja. Ja se natječem sa - natječajem. Ili on, ili ja. To je borba do zadnje kapi nepostojeće inspiracije. Do zadnje sekunde zadnjeg dana zadnjeg roka za slanje priče. To je, u stvari rovovska bitka. S jedne strane ja, sa druge natječaj. Moje mahanje bijelom zastavom taj ne priznaje. Muči me, puca na mene iz svih oružja. Na svim mecima, osim mojeg imena, piše i „Ti to možeš!“. Uzalud se povlačim, dezertiram, ističem svoj pacifizam. Natječaj me slijedi, ide zamnom kud god da krenem, sve dok ne završi, dok ne istekne rok za slanje. Ne napisavši priču, pomislim kako mogu proglasiti pobjedu, ali, avaj! Već se iza brda valja neki novi natječaj...

Zato sam donijela čvrstu odluku. Jedini način da natječaji i ja proglasimo prekid vatre je taj da na njima počnem sudjelovati. Po principu „Ako ne možete prestati razmišljati o njima, pridružite im se“. Po principu, pametniji popušta. A natječaji su sigurno pametniji od mene. Kad na njima ne sudjelujem, oni ne misle na mene. Za razliku od njih, ja mislim na svaki natječaj na kojem nisam sudjelovala. E pa, dosta je bilo. Od danas šaljem priče na sve natječaje. Više o natječajima neću misliti, samo ću pisati. Natječaji će biti moj omiljeni opsesivno-kompulzivni poremećaj. Moja dijagnoza će biti opsesivno-kompulzivni natječaj. Slat ću priče u Hrvatsku, u BiH, u Srbiju i u Crnu Goru. Kad Hrvatska pristupi Europi, slat ću priče na natječaje svih država članica. Pratit ću natječaje u stopu, every breath they take, every move they make. Pratit ću ih dok svi žiriji iz svih zemalja u propozicije ne ubace točku kojom je natječaj otvoren za sve ljude iz regije i Europe osim za mene. Pratit ću natječaje dok se u očaju sami ne ukinu.

Pa da vidimo onda čija majka kratku priču prede...

 

http://nisantetila.blogspot.hr

Top