NERMINA ZOLJ: BOSNO MOJA, putopis - drugi dio

03 Septembar 2015

Dan 2:
ne pamtim, kad sam kraće a slađe spavala, prve me sunčane zrake škaklje, budim se dok sunce nad prelijepim brdima mog Blagaja izlazi... pristavljam kafu, gledam sunce i brda.. sjednem, zapalim, prvi gutljaj mi legne ko budali šamar. Sreća je u sitnicama, a zahvalnost i zadovoljnost nisu neka velika nauka i filozofija... srknem jedan fildžan sa mamom, pita me čisto radi reda: kuda češ? Odoh, šta ću i u kući?

Prvi cilj mi je mezar babe rahmetli, evo deset godina će od njegove smrti a boli kao da je jučer umro.

Stojim tako kraj mezara, sjetim se nekih sitnica, nekih situacija pa mu kroz suze fatihu proučim a sa svakom suzom mu halal tražim dok mu istovremeno rahmet duši želim...

Krenem prema Tekiji, mojoj dragoj svetinji. Mom mjestu mira, spokoja, mom izvoru snage. Mogla bi sad ovdje nabrajati sve istorijske podatke, ali neću – kao prvo, google to sve bolje od mene zna a kao drugo, Tekija se ne opisuje kao neka zgrada istorijske vrijednosti sagrađena od bla bla bla, godine te i te. Ne, Tekiju možeš samo osjećajima opisati a čak je i to teško, dok sam ne odeš i ne vidiš, ne osjetiš. Ona je za mene dokaz da Bog postoji, ne samo da postoji nego da je i umjetnik, koji voli ljepotu a plava voda izvora Bune i ona sila od brda nad Tekijom baš tom svjedoči. Idem pješke, posmatram turiste, stižu tri autobusa iz Turske, ide i jedna porodica iz Njemačke, dijaspora na odmoru. Stižemo tako na ulaz i u jednom momentu razumijem onu jednu negativnu sliku o nama ovdje.

Momak na ulazu lijepo objašnjava: 2 KM za strance/dijasporu, 1 KM za domaće, kad će ovaj iz dijaspore: pa i ja sam domaći i krene u raspravu, kako država narod dere, kako dijaspora para daje itd. momku pravo neugodno a meni na vrh jezika da mu kažem: imaš sigurno 10 KM da platiš kilo jagnjetinje u Jablanici, halali brate dragi onda i ovo 8 maraka što češ platiti porodici ulazi ili ne ulazi nikako. Ne branim ja ni dijasporu ni domaće, nego navodim ovo kao odličan primjer, koliko jedne druge ne razumijemo, ne poštujemo a htjeli bi u Evropu. Helem nejse, momak im po marku naplati, oni uđoše a u meni neki osjećaj gorčine, muke i ono pitanje: zar nam je ovo potrebno?

Ulazim u avliju i u startu se isključim iz sve dunjalučke frke, trke i stressa. Sjednem se u hlad, naručim sebi kafu i čistim misli dok u Bunu gledam, smijem se momku, što je skočio u nju, valjda ne znajući da je malo hladna za kupanja pa se prepao. Mujezin zove na podne namaz a ja dišem, slušam, osjećam, ja sam... ja sam od života umorna ali zahvalna, puna pitanja ali sretna, jer sam stigla, gdje mi je mjesto... Uđem u tekiju, svaki kamen, svaki zid, pa i onaj ćilim na podu priča priču davnih vremena, kad su ovdje dobri ljudi živjeli, narodu a stime i Bogu služili i dok iz sobe u sobu ulazim samo osjetim mir, koji mi je toliko potreban. Siđem ja opet dole u avliju, čeka me kafa i padne mi Rumi na pamet:
Dođi! Dođi ko god da si, ne mari i ako si nevjernik, ne mari i ako si posrnuo hiljadu puta. Dođi! Dođi ko god da si. Jer ovo nisu vrata beznađa, dođi! Takav kakav si!

Dan 3:
Sjedim kod dajdže u bašti a on bere grozđe, smokve na stolu a dadžinica napravila palačinke sa pekmezom. Šta no rekoh neki dan za sreću u sitnicima?

Dan 4:
Sitnica, koju sam usput zapazila a vrlo dobar primjer za nas neodgovoran način ponašanja sa okolinom i prirodom: nosim smeće a momak iz komšiluka prilazi kontejneru sa kontra strane, baci onu vreću i promađi kontejner, ostavi je on nako da leži i ode. Tri prazna kontejnerna a ona kesa nako osta i ostat že kao i one ostale naokolo da smrde i navuku štakore. Duša me boli, kad prodjem kraj onako lijepe Neretve a uz vodu smeće, kese, gume. I opet onaj osjećaj gorčine, muke i ono pitanje: zar nam je ovo potrebno?

Top