ADAM EHRLICH SACHS ― NAŠ SISTEM („FILOZOFI”)
Istaknuto

09 Februar 2016

Filozof je proveo cijeli život razmišljajući o prirodi saznanja i naposljetku je bio spreman zapisati svoje zaključke. Izvadio je papir i hemijsku olovku. Ali, čim je podigao olovku osjetio je blago podrhtavanje u ruci. Nekoliko sati kasnije bio je dijagnosticiran sa neuromuskularnim poremećajem, koji mu je rapidno počeo pustošiti tijelo, ali očito, po riječima doktora, ne i njegov um.

Gubio je funkcije mišića postepeno, prvo u prstima na ruci, pa prstima na nozi, a onda u rukama i nogama. Ubrzo je još samo prigušeno šaputao i micao jedino desnim očnim kapkom. Neposredno prije nego što će u potpunosti izgubiti moć govora, uz pomoć svog sina, dizajnirao je sistem miganja i treptanja, kojim mu je bilo moguće diktirati sva slova abecede.

Filozof je onda utihnuo.

Sin i filozof se tako upustiše u pisanje knjige o saznanju. Otac bi trepnuo ili mignuo desnim očnim kapkom, a sin bi upisao odgovarajuće slovo. Napredak je bio izuzetno spor. Nakon dvadeset godina napisali su sto stranica. Jedno jutro, kada je podigao olovku, sin osjeti blago podrhtavanje u ruci. Dijagnosticiran je sa istim neuromuskularnim poremećajem koji je imao i njegov otac, što je, naravno, bilo nasljedno, pa je i on počeo gubiti funkcije u mišićima. Uskoro je mogao samo prigušeno šaputati i praviti zvukove jezikom. Onda je i on, zajedno sa svojim sinom, osmislio sistem klikanja jezikom o zube, kako bi mogao diktirati abecedu, da bi potom i on potpuno utihnuo.

No, pisanje se nastavilo, iako je tempo, odveć neopisivo spor, još više usporio. Djed bi trepnuo ili mignuo desnim očnim kapkom, sin bi kliknuo jezikom o zube, a unuk bi zapisao odgovarajuće slovo. U narednih dvadeset godina ispisali su još deset stranica o prirodi spoznaje.

Jedno jutro, unuk primjeti blago podrhtavanje u ruci. Znao je odmah šta to znači. Lijeva obrva mu je bila jedini preživjeli mišić, pa ju je spuštao i dizao kako bi mogao diktirati abecedu svom sinu. Tempo je opet abnormalno usporio. Mogućnost za pogreške se množila. A onda je i njegov sin obolio, i sin njegovog sina, i od sinovog sina sin, i od sinovog sina sina sin, koji je bio moj otac.

Svi smo se, zajedno sa našim precima, nagurali u jednu bolesničku sobu. Tu je hladno i mračno: roletne držimo spuštene a grijanje smanjeno, a radi naše urođene osjetljivosti na svjetlost i nasljedne netolerancije ka toplini, što u stvari nema nikakve veze sa našim nasljednim neuromuskularnim poremećajem. Neko se pokušava iskašljati, bezuspješno. Ja sjedim za stolom i čekam na sljedeće slovo, što može potrajati mjesecima. Filozof trepne ili migne desnim očnim kapkom, njegov sin klikne jezikom o zube, onda njegov sin spusti ili digne obrvu, njegov sin pak sisa donju ili gornju usnu, njegov sin širi nosnice, moj djed migne ili trepne lijevim očnim kapkom, moj otac klikne jezikom o zube, i onda ja zapišem slovo. U proteklih jedanaest godina, zapisao sam sljedeće:

KKKONCEPPTKKKKKAAAAKKKKKKKKKKPPKKKKPKKKKKKKPKKKKKKK.

I šta sad da zaključimo iz ovog? Možda je filozof poludio. Možda se poremetio naš sistem miganja i treptanja, klikanja o zube i sisanja usana, kojim se prenosilo pismo iz njegove glave do moje olovke. A možda sam ― ovo svakako ne isključujem! ― ja poludio: jer, možda, šta god da moj otac jezikom klikne, ja vidim samo „K”, i poneko „P”. A možda i naš sistem perfektno funkcioniše, filozofov um radi besprijekorno, njegova teorija saznanja stiže do papira baš kao što namjerava, ali ja jednostavno nemam dovoljno intelekta da bih ga razumio. To, takođe, nije isključeno.

Sljedeće slovo je na putu k meni. Starci prave grimase i sisaju, trepću i klokoću, migaju i dahću. Moj sin, ovdje da posmatra, gleda sa sažaljenjem i terorom, još uvijek nesiguran kakve veze sve to ima s njim. Mrzi dolaziti u ovu sobu. Samo da ga vidite kako na kraju dana željno ljubi svoje pretke i istrčava preda mnom u hodnik.

Prevod: Elvis Hadžić

 

http://hadzicelvis.blogspot.com/

Top