HARUKI MURAKAMI: ŠEHERZADA, 3. DIO
Istaknuto

09 Februar 2016

Šeherzadina sljedeća posjeta bila je nakon vikenda, tri dana poslije. Kao i uvijek, došla je sa papirnim kesama punim namirnica. Pregledala je hranu u frižideru, zamjenila stvari isteknutog roka, provjerila konzerviranu i flaširanu robu u špajzu, pregledala zalihe začina, i napravila novu listu. Stavila je par flaša kisele vode u frižider da se hlade. Na kraju, poredala je nove knjige i DVD-ove na sto.

„Ima li još nešto da ti treba?”

„Ne bih rekao”, Habara je odgovorio.

Onda su, naravno, otišli u krevet i vodili ljubav. Nakon prikladne predigre, Habara je stavio kondom, ušao u nju, i isto tako prikladno svršio. Pošto je profesionalnim okom odmjerila sadržinu kondoma, Šeherzada je započela sa zadnjim nastavkom svoje priče.

Kao i prije, bila je srećna i ispunjena desetak dana nakon druge provale. Gurnula je ukradenu značku u pernicu i s vremena na vrijeme čačkala je prstom za vrijeme časa. Grickala je njegovu olovku i lizala joj gumicu. Neprestano je razmišljala o njegovoj sobi. Mislila je na njegov radni sto, na krevet na kojem spava, komodu sa složenom odjećom, netaknute bijele bokserice, tampon i tri vlasi svoje kose koje mu je sakrila u fioku.

Izgubila je interes za školu. Na času bi se zabavljala sa ukradenim stvarima ili bi se izgubila u snovima. Kad bi došla kući, nije bila u stanju da se koncentriše na zadaću. Šeherzadine ocjene nikad nisu bile problem. Nije bila među najboljim đacima, ali je bila ozbiljna učenica koja je ispunjavala svoje zadatke. Kada je nastavnik prozvao da odgovori na pitanje i nije znala odgovor, bila je više zbunjena nego ljuta. Na kraju, pozvao ju je u zbornicu za vrijeme ručka. „U čemu je problem?” upitao je. „Nešto te muči?” Ne osjeća se dobro, izvlačila se. Tajna je bila previše teška i tamna da bi je podijelila s bilo kim ― s tim se morala nositi sama.

„Nastavila sam provaljivati u njegovu kuću”, rekla je Šeherzada. „Bila sam primorana. Možeš i sam zamisliti, bio je to jako rizičan posao. Čak sam bila i svjesna toga. Prije ili kasnije, neko će me uhvatiti i pozvati policiju. Nasmrt me je plašila ta misao. Ipak, stvari su se kretale i ja ih nisam mogla zaustaviti. Deset dana nakon druge ‘posjete’, otišla sam opet. Nisam imala izbora. Mislila sam da ako ne odem totalno ću puknuti. Kad se sad prisjetim toga, vjerovatno i jesam bila malo ćaknuta.”

„Nisi imala problema u školi zbog izostanaka?” Habara je pitao.

„Moji roditelji su imali svoj biznis, tako da su bili prezauzeti da bi obraćali pažnju na mene. Nikad prije nisam pravila neke probleme, nikad im se suprostavljala. Zato su bili ubjeđeni da je slobodan pristup najbolji. Falsifikovanje isprika za školu je mačji kašalj. Objasnila sam razrednom starješini da imam zdravstvenih problema koji zahtjevaju da povremeno provedem pola dana u bolnici. Pošto su nastavnici bili i previše zauzeti djecom koja su jako rijetko pohađali časove, to što sam ja ponekad izostajala nije ih baš brinulo.”

Šeherzada je bacila pogled na sat pored kreveta, i onda nastavila s pričom.

„Uzela sam ključ ispod otirača i ušla po treći put. Bilo je tiho kao i prije, ustvari, iz nekog razloga, još i tiše. Preplašila sam se kad se frižider uključio ― zvučalo je kao kad neka velika zvijer udahne. I telefon je zvonio dok sam bila tamo. Bio je tako glasan i grub da sam mislila da će mi srce stati. Bila sam sva u znoju. Naravno, slušalicu nije niko podigao, i zvonjava je prestala. Kuća se nakon toga još više utišala.”

Šeherzada je provela mnogo duže ispružena na krevetu tog dana. Ovog puta, srce joj nije lupalo tako divlje i mogla je disati normalno. Zamišljala ga je kako spokojno leži pored nje i kako bdije nad njim dok spava. Imala je osjećaj da, ako bi samo posegnula, mogla bi pomilovati njegove mišice. Ali on, naravno, nije bio tu. To je samo ona bila izgubljena u izmaglici svojih snova.

Osjetila je neodoljiv nagon da ga pomiriše. Digla se iz kreveta, otišla do komode sa njegovim vešom, otvorila jednu ladicu, i provjerila majice unutra. Sve uredno oprano i složeno. Kao netaknuto, bez tjelesnog mirisa, baš kao i prošli put.

A onda je došla na ideju. Strčala je niz stepenice do prizemlja. Tamo, u sobi pored kupatila, našla je korpu za veš i skinula poklopac. Pomješana odjeća tri člana porodice ― majke, kćerke i sina. Zaprljana u jednom danu, izgledalo je. Šeherzada je izvukla bijelu mušku majicu sa okruglim izrezom. Pomirisala je. Nepogrješiv miris mladića. Osjetila je taj bajati miris prije, kada bi dječaci prošli kraj nje. Ne baš lijep osjećaj, to je sigurno. Ali činjenica da je ovo bio njegov miris, Šeherzadi je činila neograničeni užitak. Kad je pomirisala mjesto pod pazuhom, imala je osjećaj kao da je on drži u zagrljaju, rukama čvrsto umotanim oko nje.

S majicom u ruci, Šeherzada se vratila u njegovu sobu i ponovo legla u krevet. Zagnjurila je lice u majicu i nezasito udahnula. Osjetila je malaksalost u od struka naniže. Bradavice joj se ukrutiše. Da nije opet perioda? Ne, previše je rano. Seksualna požuda, je li to ― to? Ako jeste, šta da radi? Nije imala pojma. Jedno je bilo sigurno: u ovakvim okolnostima nema šta da se uradi. Svakako ne ovdje, u njegovom krevetu.

Na kraju je odlučila da uzme majicu sa sobom. Bilo je rizično, naravno. Njegova majka će vjerovatno primjetiti da mu nedostaje majica. Pa čak ako i ne shvati da je ukradena, čudiće se gdje je nestala. Svaka žena koja tako opsesivno održava kuću mora to primjetiti. Pretražiće svaki kutak, kao policijski ker, dok ne nađe izgubljeno. Otkriće tragove Šeherzade u sobi svog sina, to je bez sumnje. Ali, iako je Šeherzada dobro razumjela situaciju, nije se kanila odvojiti od majice. Razum joj je bio nemoćan spram srca.

Upravo suprotno, razmišljala je šta svoje da ostavi. Gaćice su svakako bile najbolji izbor. Obične i jednostavne, gotove nove, čiste, to jutro ih je obukla. Mogla ih je sakriti skroz duboko u ormar. Šta bi drugo bilo ravnopravnije za razmjenu? Ali, kada ih je skinula, bile su vlažne. I to dolazi sa požudom, pretpostavljala je. Teško da bi išta narušeno njenom žudnjom mogla ostaviti u ovoj sobi. Ponizila bi samu sebe. Navukla je gaćice i razmišljala šta drugo da ostavi.

Šeherzada je tu prekinula priču. Dugo nije rekla ni riječi. Ležala je i tiho disala zatvorenih očiju. Habara je nestrpljivo čekao da nastavi priču.

Napokon, otvorila je oči i progovorila. „Hej, gospodine Habara”, rekla je. Bilo je to prvi put da ga je prozvala po imenu.

Habara je pogledao.

„Šta misliš, je l’ bi mogli još jednom?”

„Pa mislim da bih mogao”, odgovorio je.

Vodili su ljubav i po drugi put. Međutim, ovaj put bilo je posve drugačije nego prije. Nasilno, strastveno, dugo. Njen vrhunac je bio apsolutan. Niz snažnih grčeva koji su je ostavili u drhtajima. Čak joj se i lice transformisalo. Habaru je izgledalo kao da je provirio u njenu mladost: žena u njegovom naručju bila je sedamnaestogodišnja djevojčica koja se nekako zarobila u tijelo srednjovječne domaćice. Habara ju je vidio tamo, kako zatvorenih očiju, u drhtavici, nevino udiše aromu znojave majice jednog dječaka.

No, Šeherzada mu sada nije pričala priču poslije seksa. Niti je provjeravala sadržinu njegovog kondoma. Tek, ležali su spokojno jedno pored drugog. Oči su joj bile širom otvorene, gledala je u plafon. Kao zmijuljica što zuri u svjetlost na površini vode. Kako bi divno bilo, pomislio je Habara, kada bi i on mogao ovako naseliti neko drugo vrijeme i prostor ― napustiti ovo jedinstveno, jasno definisano ljudsko biće po imenu Nobutaka Habara, i postati bezimena jegulja. Zamišljao je sebe i Šeherzadu, jedno pokraj drugog, zalijepljeni pipcima za kamen, kako im tijela lagano njiše struja dok čekaju da im se poviš glava ukaže zadovoljna, masna pastrmka.

„I... Šta si ostavila u zamjenu za majicu?” Habara je prekinuo šutnju.

Nije odgovorila odmah.

„Ništa”, rekla je najzad. „Ništa se nije moglo porediti sa njegovom majicom. Ukrala sam majicu i iskrala se. Tako sam postala lopov, jednostavno i bez isprike.”

Kada se, dvanaest dana kasnije, Šeherzada vratila dječakovoj kući po četvrti put, brava na vratima je bila promjenjena. Njena zlatna boja blistala je na suncu, kao da se hvali svojim stoicizmom. Ni ključa nije bilo pod otiračem. Jasno, nestanak majice izazvala je sumnju njegove majke. Mora da je pretresla čitavu kuću, i tako opazila i druge znakove koji su ukazivali da se nešto čudno dešava. Instikti su joj bili besprijekorni a reakcija brza.

Šeherzada je, naravno, bila razočarana ovakvim razvojem, ali u isto vrijeme osjetila je i olakašanje. Kao da su joj skinuli ogroman teret s leđa. Ne moram više provaljivati u tuđu kuću, mislila je. Jer, bez sumnje, da brava nije bila promjenjena, ona bi ovako mogla dovijeka. I njene krađe bivale bi intimnije. Prije ili kasnije, neko od članova porodice bi je uhvatio na djelu. Ne bi bilo izlaza niti načina da se izvuče iz nevolje. To je ono što ju je bez sumnje čekalo, a ishod bi bio poražavajući. Izbjegla je dramu. Možda bi čak trebala i zahvaliti njegovoj majci.

Šeherzada je njuškala majicu svaku noć prije spavanja. I spavala je sa njom. Zamotala bi je u papir i sakrila svako jutro prije škole. Nakon večere bi je opet izvukla, milovala i mirisala. Brinula je da će miris s vremenom izlapiti, ali to nije bio slučaj. Njegov znoj bio je kao utkan u majicu.

Sada, pošto provale više nisu dolazile u obzir, Šeherzadino stanje svijesti se vraćalo u normalu. Sanjarenje na času je prestalo i gotovo pomno je pratila lekcije. Ipak, koncentracija joj je bila usmjerena više na svog školskog druga nego na glas nastavnika. Istrenirala se da ga posmatra diskretno, pokušavajući otkriti neku promjenu, bilo kakvu naznaku da nešto nije u redu. Međutim, on se ponašao kao i uvijek. Zabacivao je glavu i smijao se nesmetano, odgovarao je na pitanja kad bi bio prozvan. Na fudbalskim treninzima bio je glasan, trudio se i znojio se jednako isto. Ništa neobično nije primjećivala ― jednostavno regularan dečko, koji je naizgled živio sasvim rasterećeno.

Ipak, Šeherzada je znala za jednu njegovu sjenku koja mu je visila poviš glave. Ili tako nešto. I izgleda da niko drugi to nije primjećivao. Samo ona. (Dobro, možda i njegova majka). Pri svojoj trećoj provali, ugledala je nekoliko porno-časopisa brižno zašuškanih u najdaljem predijelu ormara. Bili su puni slika golih žena koje su širile noge i velikodušno nudile pogled na svoje genitalije. Neke fotografije su prikazivale čin seksa: muškarci guraju penise kao štapove u ženska tijela, i to u najneprirodnijim položajima. Šeherzada nikad nije vidjela nešo slično. Sjedila je za njegovim stolom i pregledala magazin, proučavajući svaku fotografiju sa velikim interesom. Pretpostavljala je da je masturbirao uz ove slike. Ali joj se to nije činilo posebno odbojnim. Prihvatala je masturbaciju kao savršeno normalnu radnju. Baš kao što djevojke dobijaju menstruaciju, tako je i sva ona sperma morala nekad da izađe. Drugim riječima, bio je tipični pubertetlija. Ni heroj ni svetac. Ta spoznaja joj je došla kao olakšanje.

„Kako sam stala sa svojim provalama u njegovu kuću, tako je i moja strast počela da iščezava. Bilo je to postepeno, poput plime kad se povlači sa duge, strme plaže. Jednostavno, sve sam rjeđe mirisala njegovu majicu i sve manje se igrala njegovom olovkom i značkom. Groznica je prolazila. Ono s čim sam bila zaražena nije bila iluzija, nego prava stvar. I sve dok je trajalo, nisam bila u stanju razmišljati trezveno. Možda svako prolazi kroz takvo ludo razdoblje nekad u životu. Ili se to možda desilo samo meni? A ti? Jesi li ti nekad iskusio nešto tako?”

Habara se pokušavao sjetiti, ali je bio prazan. „Ne, ništa tako ekstremno, mislim”, rekao je.

Šeherzada je izgledala pomalo razočarana njegovim odgovorom.

„Bilo kako bilo, dok se škola završila ja sam ga i zaboravila. Tako brzo i jednostavno, stvarno čudno. Šta je to bilo tako posebno o njemu da se zacopam u tim godinama? Koliko god da pokušavam, ne mogu se sjetiti. Život je čudan, zar ne? Možeš se totalno oduševiti nečim jedne minute, čak i žrtvovati sve u životu da bi to posjedovao, a onda nakon nekog vremena perspektiva ti se promjeni i odjednom se šokiraš kako je dojučerašnja opsesija postala tako nevažna. U šta sam to gledala, pitaš se. Eto, to je moja priča o provaljivanju u tuđe kuće.”

Govori kao da se radi o Pikasovom „Plavom periodu”, pomislio je Habara. Ali je dobro razumio šta je htjela pričom poručiti.

Pogledala je na sat pored kreveta. Skoro je vrijeme da krene.

„Istinu govoreći”, rekla je naposlijetku, „priča se nije završila tu. Nekoliko godina kasnije, kad sam bila na drugoj godini škole za medicinsku sestru, čudan splet okolnosti spojio nas je opet. Njegova majka je bila uveliko zaslužna za to; zapravo, bilo je nešto jezivo oko cijele stvari ― kao da se radilo o nekoj priči o duhovima. Događaji su uzeli prilično nevjerovatan tok. Hoćeš da čuješ?”

„Naravno”, rekao je Habara.

„Bolje da ostavimo to za sljedeći put”, rekla je Šeherzada. „Morala bi kući, spremiti večeru.”

Ustala je iz kreveta i obukla se: gaćice, čarape, bluzhalter, i konačno ― suknju i bluzu. Habara je iz kreveta neopterećeno posmatrao njene pokrete. Pomislio je kako žensko oblačenje može biti interesantnije od svlačenja.

„Neka knjiga koju bi posebno želio pročitati?” pitala je dok je izlazila.

„Ne, ništa posebno,” odgovorio je. Ono što bi stvarno želio je da mu kaže priču do kraja, pomislio je, ali nije ništa rekao. Time bi ugrozio šansu da je ikad čuje.

Habara je to veče otišao ranije u krevet. Mislio je na Šeherzadu. Možda je neće više vidjeti. To ga je uznemirilo. Mogućnost je ipak bila realna. Ništa osobne prirode ― ni zavjet ni poseban ugovor ― ništa ih nije obavezivalo. Priliku za njihovu vezu je stvorio neko drugi, i tom voljom bi se isto tako mogla i raskinuti. Drugim riječima, hodili su po tankoj niti. Bilo je gotovo sigurno da će ta nit jednom puknuti i sve čudne i nepoznate priče koje bi mu možda ispričala biće zauvijek izgubljene. Bilo je pitanje samo vremena.

A bilo je moguće i da u jednom trenutku u cijelosti bude lišen slobode, što bi značilo da ne samo Šeherzada nego sve žene nestanu iz njegovog života. Nikada više ne bi bio kadar ući u toplu kupku njihovih tijela. Nikada više ne bi osjetio njihove drhtaje. Za Habaru bi vjerovatno od prestanka seksualne aktivnosti bilo mnogo teže da ostane bez tih intimnih momenata. Ono što mu je vrijeme provedeno sa ženama nudilo je da poštuje stvarnost, s jedne strane, a s druge ― da je u potpunosti negira. To je nešto što je Šeherzada pružala u izobilju, zapravo, njen dar je bio neiscrpan. Vjerovatnoća da izgubi to činila ga je najtužnijim čovjekom na svijetu.

Habara je zatvorio oči i prestao misliti na Šeherzadu. Umjesto toga, mislio je na jegulje. Na jegulje bez čeljusti, zakačene za kamen, kako se skrivaju u vodenim halugama i njišu kako ih struja nosi. Zamišljao je da je jedan od njih, i da čeka na pastrmku da se pojavi. Ali pastrmke nije bilo, koliko god da čekao. Ni krupne, ni sitne, nikakve. Tako je i sunce zašlo, a njegov svijet je obavila tama.

 

Prevod sa engleskog: Elvis Hadžić

 

http://hadzicelvis.blogspot.com/

Top