BOBA ĐUDERIJA: Batinati ili ne batinati

11 Avgust 2015

Daklem, da rezimiramo.
Nakon višednevnih rasprava u Hrvata o tome jel batina izašla iz raja ili nije, zaključci su sljedeći:

1. Roditelji koji su protiv fizičkog kažnjavanja samo bezveze PAMETUJU drugim ljudima

Za razliku od onih koji podupiru "tapšanja" po guzi, koji, naravno, ne pametuju nego samo iznose svoje stavove. Oni koji su protiv fizičkog kažnjavanja NE iznose svoje stavove. Oni p a m e t u j u. U svim obračunima koje sam pratila na ovoj mreži, recimo, "pametovanje" je najčešći argument onih koji podupiru fizičko kažnjavanje. Oni, ako sam dobro shvatila, svoju djecu ponekad klepnu ne iz pedagoških razloga, nego da nekažnjavanjem ne bi sebe svrstali među one koji pametuju. Svatko tko se zalaže za mirno rješavanje sukoba je nadobudni pametnjaković, to je jasno, pogotovo na ovim našim nepametujućim prostorima.

2. Majke koje ne kažnjavaju fizički svoju djecu su u stvari nezainteresirane i LIJENE odgajati vlastitu djecu.

Pa da. Sjećam se sebe. Koliko mi je samo puta došlo opandrčiti mog juniora, ali brate baš mi se nešto nije dalo. Te moraš dići ruku, te procijeniti gdje i kojom jačinom ga klepnuti da ne bi ispalo da ga zlostavljaš, te poslije još slušati dernjavu. To me najviše živcira kod klinaca, samo ih malkice opizdiš po guzi a oni se krive ko da si ih zlostavljao. Djeca jednostavno ne znaju procijeniti, ne znaju tu bitnu razliku između zlostavljanja i udaraca punih ljubavi pa se dernjaju okolo ko da si im nešto loše napravio, udario ih ili... ok, jesi ih udario, ali oni naprosto ne kuže da je to bilo zato što nisi lijen i što si zainteresiran za njih. I umjesto da ti budu zahvalni, umjesto da se hvale drugim klincima "Moja mama je jako vrijedna i zainteresirana za mene, svako malo me tresne", oni plaču, jbt. Eto što su ti djeca, to je nezahvalno do bola, čovječe.

3. "Pa što, i mene su moji znali klepnuti, pa sam skroz dobro ispao"

To, kako je netko ispao, valjda bi trebali prosuditi oni oko nas, a ne mi sami. Osim toga, poznajem neke ljude koje roditelji nisu klepali, pa su isto dobro ispali. To mi izaziva zbunjozu. Na primjer, ako ih nisu klepali, a ipak su dobro ispali, da li to znači da bi ispali još boljije da su ih ipak klepali? I da li onda recimo odrastao čovjek, koji teži perfekciji, može doći svojim ostarjelim roditeljima i zamoliti ih da ga retrogradno opandrče koji put pa da tako postane tj. ispadne dobar ko nitko na svijetu?

4. "Žao mi je što me nisu i više udarali"

Da nisam protiv udaranja, takvima bi najrađe rekla "Pa dobro, ako hoćeš mogu te ja nalemati" i možda čak pokrenuti nekakav biznis, ono, "Udaram po kućama, cijena prava sitnica", pomažem ljudima da postanu bolji, jel'te, liječim traume od zanemarivanja, jer takvi vapaji za još udaraca jasno govore da su manjak lemanja doživjeli kao neku vrstu zanemarivanja. Baš se nekako sažalim kad ih obuzme ta čežnja za udarcima, preplave me emocije sućuti i moja altruistička i plemenita narav me skoro navede da ih dobro opandrčim i napravim od njih sretne ljude. Grozan je svijet u kojem živimo. Dok neki ljudi, dovoljno udarani u djetinjstvu, sretno i u svoj svojoj punini žive svoje živote i gledaju Alku drugi hodaju okolo izgubljeni, jer znaju da im nitko ne može nadoknaditi taj manjak udaraca iz djetinjstva. OK, mogu ih ja tresnuti, ali zna se da nitko ne udara kao majčina i očeva ruka, to je neprocjenjivo. I ne stvaraju djeci traume prebrza odvajanja od sise, a ne ne, njih ubije prerano odvajanje od šibe, ili, bože sakloni, potpuni izostanak šiba, malih šamarčića ili tapšanja po guzi.

Ljude koji ne udaraju, koji su sposobni tako nešto učiniti, tj. ne učiniti svojoj djeci, treba zakonom kažnjavati i potrpati ih u ustanove pa nek tamo pametuju kome hoće. Dobro, ne bi ja bila prestroga prema njima, zna se da čovjek ponavlja model ponašanja iz djetinjstva, drugim riječima, ako oni ne udaraju svoju djecu, postoji velika mogućnost da ni njih njihovi nisu udarali, jadničke male, pa bi ih možda u tim ustanovama samo trebalo povremeno natamburati, tek toliko da im pokušamo nadoknaditi ono što im nije bilo pruženo u djetinjstvu i da nakon te rehabilitacije napokon dobiju šansu postati normalni roditelji i uklopiti se u svoju društvenu zajednicu kao i svi ostali, jako dobri, povremeno udarani ljudi.

 

http://nisantetila.blogspot.hr

Top