BOBA ĐUDERIJA: DUŠA
Istaknuto

01 Februar 2016

Ime mu je Paško, ali su ga svi zvali Pajo. Bio je, prije svega, jako tih čovjek. Nije to bila mučaljivost čovjeka koji nema što reći, ili čovjeka koji ne voli govoriti. Njegove su tišine, reklo bi se, proizlazile iz dubokih unutarnjih dijaloga nakon kojih bi svijetu oko sebe obznanio što on o nečemu misli, u jednoj rečenici, a potom bi opet zašutio. Kad bi on stavio točku na kraj svoje rečenice, nitko mudar ne bi niti pokušao od te rečenice napraviti raspravu.


- U mojoj kući niko neće dignit ruku na dite.
Točka na kraju ove rečenice bila je u stvari jedan mali svemir u kojem je šestero djece raslo a da nikada nije osjetilo strah i da nikada, nijedno od njih, nije bilo udareno. Dobro, njegova žena Milka, koju su svi zvali Mika, ipak je potegla par zaušnica; jednom, kažu, za laž, a jednom za malu krađu. Ali je to izvela kad joj muž nije bio kod kuće a djeca mu to nikada nisu rekla, kao da su smatrala da je bilo zasluženo.
Imao je dida Paško još nekoliko svojih izrazito konačnih rečenica koje su s vremenom postale nepisani Ustav tog mnogobrojnog, bučnog domaćinstva. On je, naime, bio jedina osoba u kući koja je govorila tiho, i malo. Ostali su vrijedno bučili i galamili za njega.
- S mog praga niko ne smi otić ni gladan, ni žedan.
Ili jedna koja je zvučala kao stih:
“Uvik san dava, uvik san ima.”
Ta je služila kao objašnjenje na primjedbe tipa “Paško, hraniš sebe i svoje, hraniš bratove, hraniš susidove, a ni sam nemaš puno”. Hranio je on svoje, hranio tuđe, hranio slučajne prolaznike, putnike namjernike, prijatelje i neprijatelje, šutio, radio, pušio, mozgao. Ustajao u 5, odlazio odraditi svoju smjenu u šibenskoj Tvornici elektroda i ferolegura, u 14h završavao pa direktno iz tvornice put polja, šest kilometara dalje, pješke. Visok, žilav i tanak kao jedna od onih šparoga koje je brao uz suhozide na putu prema svom polju. U polju kopao, sadio, brao, pa u vrećama nosio kući, djeci. Bilo je to vrijeme gladi, pa bi nestrpljenje svoje djece varao pjevajući im stare junačke pjesme, da zaborave na muku dok njegova žena spremi večeru. Djeca bi se sakupila u krug oko njega i slušala. Da je bilo fotografirati tu scenu, autor fotografije bi je vjerojatno bio naslovio “Nijemo obožavanje”.
Imao je Paško svojih djetinjih uspomena iz Prvog svjetskog rata, osjetio i nesreću i strah i glad, a da mu te uspomene ne bi izblijedjele, pobrinuo se Drugi svjetski rat kojeg je dočekao kao otac četvero djece i radnik kraj visokih peći u Tvornici elektroda i ferolegura. Osim žene i djece, u kući je imao i staru majku. Odnos između njegove majke i njegove žene bio je za primjer mnogim obiteljima u Šibeniku u to vrijeme. Te dvije žene voljele su se i poštivale više nego majka i kćer iako su razlike među njima bile velike. Paškina žena, kao ni on sam, nije voljela ni crkvu ni popove, a Paškina majka, pak, tjedno je naizmjenično obilazila i molila se čak u četiri crkve. Kad bi Milka vikala na djecu, ona bi se trkom sklonila iza bakinih leđa, i tu im nitko ne bi smio ništa. Nije baš da su se trebala bojati majčine vike, jer dalje od vike nikada nije ni išla, a i nije to, iskreno rečeno, baš ni bila vika. Više neka vrsta upornog savjetovanja malo ozbiljnijeg tona. Međutim, djeca su čula i ozbiljno shvaćala sve izgovorene riječi, valjda zato jer ih nitko nije udarao pa između njih i majčinog glasa nije bilo prepreka sazdanih od boli, straha ili bijesa.
Bilo je to teško vrijeme. Šibenikom su tada harali talijanski fašisti u društvu s nekim domaćim likovima, koji su često igrali ulogu prevoditelja. I tako su jednom upali u Paškinu kuću. Tražili su, naime, one koji su pomagali partizanima. Načuli su bili da su i članovi Paškine obitelji imali prste u tom deliktu, a kazna za taj delikt bila je smrt - strijeljanje ili, u najboljem slučaju, deportacija u neki od fašističkih logora u Italiji. Toga dana kad su talijanski vojnici u crnim odorama upali u Paškinu kuću zajedno s “prevoditeljem”, tamo su se zatekli i njegov stariji brat Ante, te sin njegovog drugog, pokojnog brata Marjana kojeg su fašisti već bili smakli. Taj sin se također zvao Marjan, ali je bio toliko dobar da su ga svi zvali Duša. Upali su fašisti taj dan u sve kuće u tom šibenskom naselju, i u svakoj kući nasumično izabrali po nekoliko “zločinaca”. Nije bilo kuće koja tog dana nije ostala bez jednog ili više muških članova obitelji. U Paškinoj kući fašisti su postavili pitanje koje je je prevoditelj revnosno preveo: “Tko je od vas ovdje pomagao partizanskoj bandi? Priznajte sami, da mi ne bi izvlačili to iz vas!”
Paškin stariji brat Ante, inače čovjek tiranske naravi i bahatog držanja, u ovoj situaciji najednom je drhtao, blijed i prestravljen. Pa promuca, rukom pokazujući na Paška:
- On je, on je skrivao partizane u svojoj kući, nisam ja!
U kući je nastao muk. Kad je potom jedan od talijanskih vojnika nogom u crnoj čizmi zakoračio prema Paški, njegov nećak Marjan, zvan Duša, uzvikne:
- Stanite! Nije istina, nisu partizani bili u Paškinoj kući. Skrivali su se kod mene!
I Paško i njegov nećak Marjan, zvan Duša, tada su odvedeni. U šibenskom zatvoru danima su bili mučeni i prebijani. Prebijani do te mjere da ih Paškina žena Milka nije uspjela prepoznati u koloni koja je nekoliko dana kasnije ukrcana u brod za Italiju. Paško je preživio logor, ali Marjan, zvan Duša, nije. Priča se da je Paško kasnije, u logoru, jednom upitao Dušu zašto je preuzeo krivnju na sebe u situaciji kad se za tu krivicu gubila glava, a Duša je odgovorio:
- Striče, moga ćaću su već ubili, ja san osta sam, neman ni žene ni dice, a ti imaš i ženu, i mater i četvero dice, ko bi ih hranija da tebe ubiju?
Rat je prošao, Paško je u međuvremenu dobio još dvoje djece, i nastavio po svome. Šutio, radio, hranio i štitio. Najslabije, najmlađe, najgladnije. Uvijek istim ritmom, uvijek istim konačnim rečenicama braneći svoja uvjerenja i postupke. Jednako uspravan, tanak i tvrd. Preživio tri izlaženja pred streljački vod, nekoliko fašističkih logora i zatvora, mučenja, bježanja iz logora, čak i spavanja u grobu pri jednom bijegu. Zapalilo mu i kuću, dva puta. On sa svojom Milkom i svojih deset prstiju uvijek iznova gradio. Došla je i penzija, Tvornicu je ostavio iza sebe. Ali prije toga, bila mu je, zbog ratnih dostignuća i junaštva, dodijeljena u Tvornici partijska knjižica. On prihvatio, jer je vjerovao.
A onda je njegova majka umrla. Prije smrti, stara je, glasom koji istovremeno i žali i prašta, rekla Paški:
- Evo će meni kraj, a ja znan sinko da ti ne voliš popove i da mi nećeš nijednog dovest na sprovod.
- Oću, majko - odgovorio je Paško.
Rečenicom s velikom točkom na kraju.
Na dan majčinog sprovoda, nad majčinim grobom opelo su držala četiri popa. Po jedan iz svake crkve koje je majka za života obilazila i u njima se molila. U Tvornici je Paški zbog toga bilo prigovoreno. Ajd’ dobro, jedan pop da je bio, ali četiri...?! Sazvan je partijski sastanak, Paško je odslušao prigovore šuteći, duboko zamišljen. Onda je ustao, iz džepa košulje izvukao partijsku knjižicu i stavio je na stol.
- Moja mater je virovala, i ja san joj doveja pope. Zato šta je virovala. Ako je to problem, evo vama ova partijska knjižica, ne triba mi.
Pa se okrenuo i otišao.
Drugovi su kasnije trčali za njim i vraćali mu njegovu partijsku knjižicu, ali nisu znali da iza Paškinih točaka na kraju rečenice nema dalje. Vjerovao je Paško u socijalizam, kao vrstu uređenja u kojem se njegov duboko usađeni osjećaj za pravdu može najbolje otjelotvoriti, ali, kao ni kod religije, nije više vjerovao u posrednike između sebe i onoga što mu je bilo važno.
Kad je došao i Domovinski rat, treći rat kojem je, htio ne htio, morao svjedočiti, Paško je već bio jako umoran. Sve do duboke starosti, nakon odlaska u penziju, ustajao je u 4h, pješačio pet kilometara do polja, kopao, sadio, brao, pa nosio kući ženi i djeci. Imao je i magarca, tovara Magu, kojeg je volio i tetošio na, za to vrijeme, neuobičajeno nježan način. Njemu njegov tovar Mago nije bio tegleća marva, nego jedan od najboljih prijatelja i njegov mezimac.
Navečer bi sjedio bi u svom omiljenom kutku kraj peći na drva u kuhinji, malo pogrbljen od visokih godina, slušao euforične vijesti na radiju ili na televiziji, pušio i povremeno mrmljao:
- E, dico moja, čemu se veselite...
Kad je njegova duša otišla potražiti malo spokoja tamo gdje je jedna druga Duša, u cvijetu mladosti, otišla davno prije, na njegovom sprovodu, po njegovoj zadnjoj želji, nije bilo nijednog popa. Nije ih doduše pretjerano simpatizirao ni prije onog rata, ali za vrijeme tog Drugog svjetskog, u fašističkom logoru u Italiji, popovi su dolazili dati posljednju pomast zatvorenicima koji su bili osuđeni na smrt strijeljanjem. Paško im to nikada nije oprostio. Pa je tako njegova zadnja želja bila:
- Nemojte dico da mi slučajno koji pop dođe na sprovod.
A njegova dica su znala da, u njegovoj životnoj priči, iza kratkih rečenica s točkom, jednostavno više nema priče.

Top