BOBA ĐUDERIJA: Kad vidim kako drugi ljudi žive...
Istaknuto

22 Avgust 2016

Popela sam se na palubu trajekta i krenula put svog omiljenog mjesta u kutu. Tamo je uvijek zavjetrina, a kraj sjedalica ima i pepeljara, ma, kao da je netko smišljao kutak za umornog vodiča koji ima potrebu, na povratku sa izleta, samo sjediti, pušiti, ne govoriti i buljiti u pučinu.

Već izdaleka uočila sam prizor koji me naljutio - preko četiri sjedala razbaškarila se neka žena, glave naslonjene na krilo svog partnera. Koja bahatost, pomislila sam. Trajekt je krcat, traži se stolica više, a gospođa lijepo legla i drijema, zauzimajući sva sjedeća mjesta kao da je sama na trajektu! Na trenutak sam zastala, a onda krenula naprijed odlučna u namjeri da je maknem. Ma vidi ih samo. Muškarac joj drži glavu kao da je neka princeza, a ona uživa, zaklopljenih očiju. Ah, ma zamisli, oni su zaljubljeni, pa sad cijeli trajekt mora u tome sudjelovati! Po izgledu se ne bi reklo da su baš mlađahni, vjerojatno su friško sklopljena, sredovječna veza. Već sve vidim, oboje iza sebe imaju po jedan propali brak, negdje su se sreli i zaljubili, i sad tu glumataju. Ti zaljubljeni u nekim godinama znaju biti gori od mladih.

Približila sam im se na pola metra, stala i uputila im rječiti pogled. Muškarac je prignuo glavu ženinom uhu, a ona je na to skočila kao da ju je zalio vrelom vodom. U sekundi je bila na nogama, ispričavajući se, smeteno i s očitom nelagodom.

- Ajme, skužajte, skužajte, nemam ja običaj ‘vako, nego san baš umorna... Evo, evo sidite molin vas!

Zbunjena, jer je žena bila pristojna i jer se ispričavala, a ja sam htjela biti pravedno ogorčena na nju, samo sam nešto promrmljala i uvalila se na sjedalo kraj njih. Zapalila sam cigaretu, pogleda uprtog u pučinu i kontemplirala. Pazi, molim te, ona je umorna. To kaže meni koja sam cijeli dan vodila četrdeset ljudi po gradu, ispričala im cijelu hrvatsku i splitsku povijest, bila na usluzi i odgovarala na svakakva pitanja, a dan započela u 6 ujutro. Mogla bi ti ja objasniti nešto o umoru... Krišom sam ih promatrala. Ona je sad pričala na mobitel, koji joj je skoro ispao iz ruke jer je istovremeno držala i torbu, i naočale. Muškarac joj je pažljivo uzeo torbu i naočale i položio ih na svoje krilo.

Da, definitivno svježa veza. Vidi samo kako je brižan i nježan prema njoj, na trenutak me ugrizao bljesak zavisti. Gdje, pobogu, rastu ovakvi muškarci... Žena je ustala sa sjedala i počela šetkati gore dolje po palubi, premještala je mobitel iz ruke u ruku, s lijevog na desno uho i obrnuto, pričajući skoro bez hvatanja zraka. Promotrila sam je sa znatiželjom, a muškarac, uhvativiši moj pogled, obratio mi se, kao da se ispričava za njenu nervozu:

- Ma, kolegica s posla je zove, hoće dati otkaz.

- Ček, tko hoće dati otkaz, ona ili kolegica?

- Kolegica. Ne može više izdržati, kaže.

U to je žena završila razgovor i sjela na sjedalo između nas.

- Baš sam gospođi rekao za Mariju...

Žena me pogledala, slegnula ramenima i rekla:

- Marija će dat otkaz. Ne može više. Dođe i meni, ali ne mogu ostaviti na cjedilu druge kolegice.

- A gdje radite? - upitala sam je.

- U kužini, jedan restoran u centru grada. Pomoćna kuvarica. Teško je. Zato sam ja spavala, znate, maloprije kad ste vi došli. Nisam imala slobodan dan od petog miseca.

- Molim?

- Da - opet je slegla ramenima - od petog miseca radim, bez slobodnog dana. Nekad ne mogu stat na nogama pa malo zatvorim oči kad uspijen, ka maloprije - nasmijala se kao da je to bilo smiješno.

U grlu mi se stvorila kugla. Bože. Ne mogu više podnijeti ove priče. Ne mogu. Gledam ženu, ima možda pedeset i pet kila, najviše. I negdje oko pedeset godina. I radi u kuhinji, od petog mjeseca, bez slobodnog dana. A ja sam je osuđivala jer je spavala na trajektu. Malo me je sram. Želim okrenuti temu.

- Vi ste novi par? - pokušala sam saznati ležernim tonom i sa smiješkom razumijevanja.

- Molim?- žena se nasmijala glasno i zvonko - Gospođo moja, skoro trideset godina smo u braku!

- Ha? - blesasto sam se oglasila, osjećajući kako se sve moje predrasude, sve što sam ikada znala o svijetu i o ljudima, polako ruše i povlače pred činjenicom da kod ovo dvoje nevjerojatno simpatičnih ljudi ništa nije onako kako se čini.

U to je ženin mobitel ponovo zacvrčao pa je opet ustala i odšetala.

Muž se okrenuo prema meni.

- A čime se vi bavite?

- Ja sam vam turistički vodič.

- Mora da vam nije baš lako po cile dane sa svim tim ljudima, a? - gledao me očima punim razumijevanja.

O bože. Sve me je više sram.

- Ma, ono... ponekad zna biti naporno, ali sve u svemu je ok. A vi, radite li?

- Radin, radin, fala bogu. Sezonski samo, doduše, ali i to je dobro. Firma mi odavno propala. Plaća četri iljade, žena četri, a živi se, eto, šta ćete. Imamo dva sina, znate. Mlađi nan je... ma, ima problema sa zdravljem.

Stariji je oženjen, nedavno je i on osta bez posla, firma propala, znate kako to danas ide. Onda nas dvoje malo pomognemo, imamo unuku, a za dite uvik mora bit.

Slušam ga i najrađe bi s palube skočila u more. “Za dite uvik mora bit”. Jedan sin bolestan, drugi nezaposlen, ona rinta za četiri tisuće kuna cijelu sezonu bez slobodnog dana, on isto tako za iste pare i kaže “za dite uvik mora bit.” Da, idem se bacit u more nasred Bračkog kanala, neka me pojedu morski psi ili već nešto tako opako, bolje nisam ni zaslužila.

Žena se vratila, on joj je vratio njenu torbicu i naočale, popravivši joj usput pramen kose koji joj je pao preko očiju. Znatiželja u meni rasla je kao iznenadna plima. Nisam je mogla ni htjela sakrivati.

- Pa, ovaj, kako uspijevate... Mislim, sve to... - Sad sam već bezobrazna, mislila sam u sebi. Ali moram shvatiti od kojeg su materijala sazdani ovo dvoje, jednostavno moram, sad sam već napola sigurna da su vanzemaljci.

Muškarac me pogledao vedro i mirno.

- A gospođo moja, nije uvik lako, šta je, je. A opet, ide nekako. I za dite uvik mora bit. Nek’ je zdravlja... Uostalom, kad vidim kako neki drugi ljudi žive...

Zurila sam u to dobro lice, zurila sam u njeno rame koje se s povjerenjem naslanjalo na njegovo i pomislila ček, zar niste vas dvoje ti drugi ljudi, zar može biti teže, zar vi stvarno mislite da vam je bolje nego drugima, nemoguće, ili ste vas dvoje anđeli ili sam ja bahata i nezahvalna, o čemu se ovdje radi?! Poželjela sam da sam moćna i bogata, da imam neku svoju firmu, ne znam, nešto, da ih mogu oboje zaposliti i dati im recimo svakome po deset tisuća mjesečno, poželjela sam...

Poželjela sam da nisam bila ljuta na njih kad sam se popela na palubu trajekta i da nisam imala onako banalne misli. Poželjela sam ustati i zamoliti ženu da se slobodno ispruži i odspava. Sad bi to vjerojatno izgledalo malo čudno, pa sam brzo odbacila plemeniti poriv.

Trajekt je uplovio u supetarsku luku. Ustala sam, rukovala se s njima i otišla s osjećajem da sam upravo doživjela vjersko prosvjetljenje. Neka čudna mješavina srama i zahvalnosti iskrcala se samnom sa trajekta, a ako bude sreće, držat će me bar nekoliko dana.

Valjda dok ne zaboravim kako neki drugi ljudi žive.

 

 

Top