BOBA ĐUDERIJA - JUTRA
Istaknuto

02 Oktobar 2015

Jednom sam negdje pročitala ovo:

„Kupite ovo auto da biste mogli ići na posao, idite na posao da biste mogli platiti ovo auto".

Godine prolaze, ustaješ svako jutro, posao, kuća, krevet,posak, kuća, krevet...Sretan si što radiš. Sretan si što možeš kupiti auto kojim ćeš ići na taj posao. Sretan si što se autom voziš na posao na koji ideš da bi mogao plaćati taj auto.

Kao pas kad u suludoj vrtnji oko sebe hvata svoj vlastiti rep.

Čekaš godišnji odmor. Nekih recimo 15 dana, ako ih uspiješ dobiti. Sve tvoje nade i snovi su stisnuti u tih 15 dana. Voziš se svako jutro na posao kojim ćeš platiti to auto koje će te odvesti na posao kojim ćeš platiti...a negdje u primozgu tinja malo svjetlo koje se naziva „Godišnji odmor".

Na tom godišnjem se toliko upinjemo da sve bude kao u bajci da se od njega na kraju umorimo. Zato jer je taj godišnji dio onoga zatvorenog kruga. Zato što nam je i te dane morao netko odobriti. Naš „odmor" je dirigiran.

E, a onda se dogodi nešto vanredno. Recimo, na neko vrijeme ostaneš bez posla.
Kući si. Budiš se negdje oko 9 sati. Izlaziš iz kuće.
Na ulici najednom doživiš...JUTRO.

Najednom shvatiš da već godinama, pazi, godinama nisi pratio buđenje tvoga grada. Primjećuješ pekare. Mirise peciva iz njih. Primjećuješ divnu, lijenu, jutarnju vrevu tvoga grada.

Preneraženo shvatiš da ti u stvari već godinama ne znaš što je to JUTRO. Da ti je netko oduzeo tvoja jutra. Bog ti ih je poklonio, a čovjek oduzeo.

Shvaćaš kako su ta jutra dragocjena. Počinješ se pitati kako trošiš svoj život. Kakav je to život bez jutara? Kakav je to život kada se ne možeš jutrom prošetati po gradu, ne zato što si na nekakvom „godišnjem odmoru", nego zato što si čovjek i što imaš prirodno pravo na slavljenje jutra...?

Kako je to došlo do toga da moramo tražiti dopuštenje za ...postojati u jutrima...?

Top