DAMIR NIKŠIĆ: BOSANSKI TROUGAO

16 Avgust 2015

Znaš kad je Suljo bio kod psihijatra pa mu ovaj pokaziv'o one mrlje, a Suljo za svaku kaže : "sise", na kraju mu doktor kaže: "pa čovječe ti u svemu vidiš sise", a Suljo će: "ne znam ja ko je ovdje navalio da crta sise pa sise...." Na to mi liče rasprave između teista i ateista. Jedni tvrde da postoji radi toga što je tako napisano, radi toga što tako osjećaju, što im se tako čini i pričinjava, ili pak radi toga što im je to posao, a drugi tvrde da ne postoji jer ne postoje dokazi za njegovo postojanje iako ne znaju zapravo ni šta bi to trebalo dokazati da postoji jer svaku pomisao na postojanje istog smatraju suludom.

Ne znam zašto, ali to "nema Boga" mene uvijek podsjeti na ono "nema Bosne": nije da jasno postoji, da je jasno definisana, a nije vala ni da je nema.

Bosna i Hercegovina je više, onako ‒ mitska zemlja.

Postoji takva kakva jeste ‒ otkako postoji. Toliko vijekova postoji zapravo tako što ne postoji i nikako da postane k'o sav normalan svijet, već sve nešto...

I opet se više energije, riječi, love i propagande troši na dokaze da je zapravo službeno nema nego što njeno postojanje u stvarnosti zahtijeva da se kao rezultat toga k'o iz nekog inata povlači po mapama i smeta redu, miru i uređenju Zapadnog Balkana ovih koji ne vjeruju u "vještačke tvorevine", već u "prirodne" plemenske i rodovske zajednice ...

Biće da Bosna i Hercegovina postoji, samo na jedan nekonvencionalan, nenaučan, nehistorijski, nepolitički način. Postoji na nekoj drugoj frekvenciji ‒ na frekvenciji jednog zasebnog mentaliteta, emocije, šta li, koji se nikako ne da uknjižiti, kvadrirati, staviti u registar ovih podijela.

Da je nema ne bi valjalo: đe bi čvor bio svezan u stomaku Zapadnog Balkana?

Da li sada neko treba da dokazuje da je ima samo zato što neko tvrdi da je nema, ili treba da dokazuje onaj što tvrdi da je nema ‒ da je nema ‒ to ne znam, ali znam da se onol'ka SFR Jugoslavija ispilila iz jednog malog bosanskog Jajceta.

Bosna i Hercegovina je porodila nju, a ne obratno. Bosanski kraljevski grad je bio poprište revolucije i svrgnuća kralja sa prijestolja, tj. zabrane njegovom povratku u Jugoslaviju (što je ipak humanije od giljotine). Sjeme revolucije poteklo sa vodopada u Jajcu jeste zapravo sjeme koje, evo, zatiru već decenijama znajući da mu je izvor u Bosni i Hercegovini; znajući da onda kada konačno zatru tu tzv. "jugoslaviju u malom", da su tek onda potpuno mirni i zaštićeni od duhova unitarizma u svom klerofašističkom neofeudalnom partikularizmu.

Bosna i Hercegovina postoji na planu ideje, kao simbol, lebdi iznad pejsaža ‒ kao značenje, kao duh... Duh slobode i duh revolucije, duh oslobodilačke borbe.... Bosna i Hercegovina je to ratište i poprište ispod brda i planina ‒ taj Armagedon na kojem se vodila borba protiv fašizma. Ona se ne može uknjižiti ni na koga. Nešto, neka sila, to uvijek spriječava.

Možda je uklet taj "Bosanski trougao", a možda upravo suprotno. Možda je to zato što je ta zemlja zapravo ničija, a svačija, nekakav kozmopolitski balkanski "commons" koji i može postojati samo kao takav na ovom svijetu.

Možda ona kao takva nije problem, već je problem i zlo je u tome što bi svako želio sebi da je pripiše, pripoji i prisvoji, ekskluzivno, i to sa tri strane, baš kao što je to uvijek slučaj sa svim tim važnijim "svetim stvarima", mjestima, zemljama i tvarima... pa i sa samim Bogom na kraju krajeva.

Ne znam... Ostaje da se vidi...

Nikad robom!

Top