DARJAN BILIĆ: ŠAKA U GLAVU!

18 Avgust 2015

Ma daće Bog, biće za kotizacije... daće i da bude hotel, autobus, da budu patike, teren i lopta da budu i šta sada... daće Bog, nećemo izgubiti puno ili po onoj staroj narodnoj znam ja nas ‒ j... ti nas.

Prvaci smo Europe, košarka je u pitanju, a uzrast do 16 godina... da ponovim: prvaci smo Europe. Volio bih da budem sažet, da napišem koju pametnu na tu temu i da pri tome ne gutam slova i rečenice. Kako bih to postigao, počinjem sa kraja. Pod hitno se raspitati gdje treba đuturuma i njihovih klonova da rade i hamale i tamo onda poslati sve ove naše, sve proćerat! Vidjet traži li Njemačka takih ko što hoće medicinsko osoblje, Švedska il Austrija možda... Onda spakovat im i odpremit sav režim, svu administraciju, svu javnu upravu, one iz javnih preduzeća i kulturnih institucija, ministre sve i sve skorojeviće i mediokritete koji samo glavama klimaju i sa njima malog Dinu K., kojem fali još samo da postane sarajevski Muftija i da onda sam može da mijenja svijet.

Poruka koju sam ja dobio jučer putem televizije je bila toliko nabijena emocijama da sam bez kontrole pustio suzu. Djeca ničim izazvana i uprkos svima nama postala su prvaci ne Europe, ne Svijeta već Svemira. Naravno da karikiram ali nudim i pokušaj argumentacije u prilog tom karikiranju. Nudi im se haos namjesto stabilnosti, nasilje i mržnja u sepetima od strane onih koji se od sinoć takmiče da prisvoje zasluge ili barem da se masno očešu o medijski prostor. Nudi im se korupcija na račun talenta, droga umjesto sporta, nudi im se strah umjesto ljubavi, nudi im se cesta umjesto dvorane, nudi im se pun parking umjesto terena, nudi im se siromaštvo umjesto mogućnosti i na kraju ‒ nudi im se azil mjesto ostanka ovdje i uprkos svemu tome ta djeca su od sinoć na krovu starog kontinenta... Kako se ne upitati kako je to moguće?

Na putu ka zlatu izgubili su samo dvije utakmice (Crna Gora i Finska), a pobijedili su košarkaške velesile poput Italije, Francuske, Španije, Hrvatske, Srbije... i na kraju Litvanije. Uz domaće prepreke na putu do zlata su im bili njihovi vršnjaci iz tih zemalja u koje se ozbiljno ulaže... vršnjaci koji imaju sve najbolje uslove treniranja, priprema, koji iza sebe imaju svu potrebnu logistiku... vršnjaci, na kraju krajeva, kojima je na vrijeme bila plaćena kotizacija za samo učešće na prvenstvu kako se ne bi brinuli već igrali košarku... kotizacija, koju su pretpostavljam na vrijeme uplatili košarkaški savezi tih zemalja (kalendar/plan/program), a ne neke merhametli privatne kompanije...

Za to vrijeme i u jeku priprema za seniorsko košarkaško prvenstvo starog kontinenta obavezna uzrečica predsjednika našeg saveza je „ako Bog da...” (ii daće Bog) samim tim, mali Dino se unaprijed oslobađa bilo kakve vrste odgovornosti, jer uplatu kotizacije i/ili bilo šta što se tiče logistike oko reprezentacija/igrača prebacuje u sferu duhovnog i neopipljivog... mističnog ali autoritativnog, ako Bog da, recimo, desit će se i prvenstvo... pa i mi na njemu... vaki kaki smo (dodao je).

Mali odklon od kadeta odnosno budućnosti ove zemlje sam morao da napravim samo da se vidi kakav svijet njima nude stariji i oni koji će puniti dnevnike do sutra/prekosutra i koji će obećavati korijenite promijene u pristupima.. ali sve uz onu čuvenu ogradu... „ako Bog da”....mi će mo već odsutra mijenjati svijet... (na gore, u sebi zaključiće).

Budućnosti nam ima, ona je svijetla, djeca su nam čudo, uprkos svemu što se dešavalo (i dešava) oko njih... oni su kulturni, maštoviti, uljudni, lijepo vaspitani, marljivi, vrijedni, borbeni su, hrabri, talentovani, složni i svašta su još nešto pozitivno i oni, kao takvi, sušta su suprotnost od ove države, od nas i svega onoga šta ona danas predstavlja. Dok nju i nas predstavlja režim sačinjen odnaoko suprotstavljenih, a u suštini dobro uvezanih i umreženih političkih hoštaplera i njihovih medijskih i drugih satelita... Ti su hoštapleri podivljali od beneficija (DŽ.K) i kao takvi prosto su zaboravili da, eto, trebaju tamo neki kadeti u košarci da uplate 10.000 EUR na ime tamo neke kotizacije za tamo neko prvenstvo jer daće Bog, uplatit će se... Njih je zlato i zbunilo, kontam, jer kako je moguće da smo ga osvojili, da Njegoš uopšte igra sa Musom i Vedranom košarku kad sve su učinili da se to ne desi... Uglas pomisliše od kud nas na prvenstvu, od kud, kad se ne sreću njih trojica, ne druže se, otkud, kad učinili smo sve da nema sporta, da nema kulture, da nema perspektive, da nema nema nema... Da, daće Bog.... da nema, al da mi vječito vladamo...

Odjednom, prvaci smo Europe i sad će se javiti mali Dino i veliki Haris da nam raščlane, da nam rastumače kako se to i zašto desilo i kako su baš njih dvojica u biti najviše doprinijela tome... prvi kiflama, a drugi izrečenim i neizrečenim genijalnostima... znači, svako na svoj način... i u svom domenu.

Djeci se treba pomoći, treba protjerati hapajuće đuturume, zaplijeniti i na licitaciji prodati sve njihove audije, kuće, vikendice, umjetnine, sve pohapano i sve to uložiti u djecu... Cijene obrazovanja i sportskih dvorana, bazena, atletskih staza, ledenih dvorana, žičara, bob staza, skijališta, ledenih ploha, svega što treba manje su od cijene koju smo do sada platili (i koju ćemo tek da platimo ako ih ne maknemo) da bi nam priučeni difovci i nadri umjetnici skupa sa ginekolozima, granapdžijama, priučenim ekonomistima i filozofima tumačili stvarnost i nudili agoniju pod izgovorom „daće Bog”... Djeci treba pomoći sada i odmah, djeca nemaju više vremena za frustracije njihovih roditelja i za njihove promašene decenije koje su pojeli skakavci. Nemaju djeca više vremena da čekaju da se ukinu dvije škole pod jednim krovom, da se ukine entitetska/kantonalna segregacija u obrazovanju, da se entiteti ukinu il otcijepe, da se unaprijedi sistem zdravstvene ili socijalne zaštite, pogotovo ne da čekaju restruktuiranje javnih preduzeća, 100.000 radnih mijesta i ulazak u EU, nemaju djeca vremena da im Dino objašnjava kako nije samo on upropastio KK Bosna i kako je dopustio, kao predsjednik košarkaškog saveza, da nam ne igraju tri glavna igrača... na predstojećem Europskom prvenstvu za seniore...

Djeci trebaju njihovi roditelji, komšije, deke, bake, tetke,amidže, dajinice, kume, svi mi trebamo da spustimo lobanje i da im se izvinemo što ih je dočekala ova zemlja kao šaka u glavu, kao štangla u glavu... kao malj za sve njihove maštarije, potrebe, snove, nadanja... za sve ono što bi voljeli biti/postati... Poslije izvinjenja, mi svi skupa na barikade a oni na treninge i u škole...

Zapamtimo svi da ne bi mi bili prvi da nije bilo goleme ljubavi tih dječaka prema košarci, da nije bilo njihovih roditelja koji su im možda i jedini davali podršku i koji su finansirali sve što su i samo mogli, da nije bilo nekolicine sportskih entuzijasta iz nekoliko klubova (širom BiH) i da nije bilo trenera i stručnog štaba reprezentacije U16 ‒ ništa se ovo ne bi desilo. Mi ko mi, ne bi ni primijetili da nismo bili prvi, ma šta ‒ da nismo prvi ne bi mi skontali ni da djeca, eto, zbog kotizacije nisu imala pravo učešća/takmičenja, jer nas je režim navikao na život sa stalnim porazima i vječito lošim vijestima. Mućnimo malo glavom i okrenimo se oko sebe; zar je ovo svijet, država, civilizacija u kojoj hoćemo da rastu djeca i zar su ovo ljudi od kojih mi očekujemo da im stvore perspektivu vrijednu ostanka u ovoj zemlji.... vrijednu njih samih.

Nije režimu dovoljna bila moja generacija, nije ni ona prije moje il netom poslije ili one divne generacije 74/73/72... sve su nas založili za rad vitalnog nacionalnog interesa. Ma oni bi nas sve pod zemlju ili iz zemlje samo da mogu vladati vječito, da nam mogu poturati Dinu Konakovića (i njemu slične) kao talenta koji kao u doba najgoreg mračnog komunizma obavlja nespojive funkcije... koji je istovremeno politikant i premijer “katuna sarajevskog“ (šef katunske partije) i koji je predsjednik košarkaškog saveza Bosne I Hercegovine... i koji ima kapacitet da spoji nespojivo... ako Bog da. Evo ja samo još molim na ovaj način da mu se dâ da bude i Muftija Sarajevski (bar na jedan dan) da fakat može reći da bio je sve i ako se baš nema s čim pohvalit osim da je prvi unio kifle u skupštinu Kantona Sarajevo. (Mislim da će mi mediokriteti i skorojevići zamjeriti i da će me pitati pa zar ima iko bolji, a ja im zbog djece koji su tema neću odgovoriti ovaj put.)

Za kraj, ponoviti suštinu: protjerati đuturume i njihovu nakaradnu i nazadnu logiku iz ove lijepe zemlje kako bi talenat, mašta, volja, rad, trud, ljepota i humanizam opet došli do izražaja. Napisat im lijepu preporuku, sjebali su iđe išta ima, sa njima rukovati oprezno, po mogućnosti ih u ograđeni prostor metnut, ne vole radit al vole puno zajebavat i protiv svakog od njih ima bar jedna nekakva prijava, potreban ozbiljan nadzor stručnih lica i mjere opreza jer brzo korumpiraju okolinu i loše utiču na djecu. A, brate, i prljaju previše!

Top