ELVIS HADŽIĆ: FACEBOOK SERATORI I FRANCUSKI HOROR
Istaknuto

18 Novembar 2015

Na društvenim mrežama zavladalo je jedno tiho ludilo: svi ga vide i prepoznaju, ali mu niko ne može uspostaviti dijagnozu.

 

Nakon terorističkih napada u Parizu, kao što je to bio slučaj i sa New Yorkom ― svijet se ponovo podijelio. Neki osuđuju muslimane i Islam, neki samo terorizam, neki pravdaju žrtve ignorancijom Zapada, nekima smeta tolika medijska pažnja ovom hororu dok se drugi slučajevi gotovo i ne pominju, a neki čak i likuju nad ovim strašnim činom... Svako ima svoje motive, emocije i mišljenje, i možda bi i dobro bilo što je tako da nije isuviše licemjerno uopšte dovoditi u pitanje ljudske živote, tražiti njihovim smrtima opravdanje i lomiti koplja oko banalnih stvari kao, recimo, jesu li oni, Francuzi, kao i Amerikanci, to ustvari zaslužili?!

Pa dobro, recimo da jesu, da li to onda nas koji stojimo sa strane čini boljim, pametnijim i humanijim? Da li satisfakcija spram tuđe ignorancije i „zaslužene” nedaće nama, pravednima, daje fakat za pravo da vagamo nasilno prekinut život u Francuskoj ili Americi sa onim nasilno uzetim u Palestini, Siriji ili Libanu?

Jedini koji su uistinu zaslužili da budu mrtvi u svom ovom haosu su upravo oni koji su ga i napravili. Oni kreteni što pucaju po klincima na koncertu i dižu se u zrak zaslužili su da ih nema. I samo oni. Jer, njihova je želja bila da umru. Onim drugim nije. Nema dalje. Optuživati čitave nacije za ignoranciju a u isto vrijeme biti ignorantan nema ni logike ni ljudskosti.

O masovnim ubicama treba da se polemiše, a ne o njihovim žrtvama. Zločin nad civilnim stanovništvom je UVIJEK zločin, najgori od svih zločina. A takvi zločini nemaju apsolutno nikakvog opravdanja i tu nema mjesta špekulacijama. Da li je moderni džihad najobičnije sranje, ludost i zasljepljenost, ili neki drugi uzvišeni ili mlitavi kurac, to nek im određuju filozofi i seratori po Facebooku ili njihov Bog koji će, ako ga ima, sigurno imati nešto i da kaže. Njihovim žrtvama nema se šta reći, samo spustiti glavu.

Mi, obični ljudi, smo upravo ti koji su stradali i u New Yorku i u Parizu i u Siriji i u Palestini. Mi, svi zajedno, i dalje stradamo od ludila koje sve više uzima maha. Ludila, koje se budi i jača kao onaj demon iz Gospodara prstenova, i koje je upereno u sve nas, ne samo stanovnike Amerike, Francuske i Sirije. MI smo žrtve, jer u ovakvom ratu svako je potencijalna žrtva. O tome treba da se priča i polemiše. Tu valja tražiti odgovor. Čovjek više nije siguran ni u kinu, ni na koncertu, ni na ulici, ni na poslu, ni u školi, ni u šoping centru, ni na utakmici, ni u crkvi, ni u džamiji, nigdje. Kakav mi to svijet ostavljamo svojoj djeci? To nije zajebancija. Neki ozbiljni smradovi se šire zemaljskom kuglom i više nije bitno ko je zasrao, sranje je tu, i treba gledati kako ga obuzdati a ne pravdati bezdušnom politikom svjetskih lidera i uvjeravati mase kojekakvim zavjerama.

Koga, bolan, treba da boli kurac za manjkom ili viškom medijske pažnje? Hoće li možda nečiji prkos i odbijanje počasti ljudima u Francuskoj usrećiti nedužno mrtve u ruskom avionu? Koliko bi to medijske pažnje jednoj praznoj tintari bilo dovoljno ako bi mu sutra neki smrad uletio u ćevabdžinicu i raznio u ćevape i njega i sve prisutne? Pa jebem mu mater, koji vam je kurac? Je l’ smo to fakat toliko glupi ili smo i mi svi, zajedno sa onim kretenima, poludjeli?

Možemo mi palamudit do sutra jesu li Amerikanci sami sebi digli “Blizance” u vazduh, jesu li Francuzi zaslužili to šta ih je snašlo i jesu li Rusi uletili u Siriju samo radi nafte, ali kad su u pitanju Džordž, koji je taj dan poljubio svoje dijete i uzeo lift do 98-og sprata njujorškog nebodera, ili Žorž, koji je ispušio džoint sa trebom i otišao na koncert, ili Mujo, koji je pretrčavao ulicu da donese ženi vodu za abdesta ― NEMA RAZLIKE! Nevini ljudski životi ŠIROM svijeta od nas trebaju i moraju da dobiju samo sućut i poštivanje. I tu nema nikakve druge teorije. Tu je tačka.

 

http://balkancoexist.blogspot.com/

Top