ELVIS HADŽIĆ: NAJVEĆI ANDRIĆEV PARADOKS
Istaknuto

30 Septembar 2015

Neki ga zovu kontroverznim genijem, neki izdajicom, neki hinjom i lešinarom, u crkvi ga zovu Nemanjom, na filmu je Emir, a na ulici ga zovu Kusta. Neki ga uopšte ne zovu ― on sam dođe.

 

Dođe Emir, ili Nemanja, u Višegrad, popne se na onu istu ćupriju koju je legendarni Murat (imenjak Nemanjinog oca) 1992. prijetio da digne u zrak (baš kao sporedni karakter u Andrićevom romanu), pa udahnu duboko i Emir i Nemanja, te vele i sebi i drugima: "Ah, razlike ― drastične!" A Drina dole ispod huči između dvije obale... Naravno, Emir je respektabilna ličnost jednog dijela Bosne i Hercegovine, dijela kojeg je podržavao i intelektualno i spiritualno, pa je tamo vazda dobrodošao. Onaj drugi dio se i ne pita vazda, zauzet je svojim bezumljem, pa samo gleda i cvokoće dok im fabrike propadaju, prisvaja se imovina i poništava identitet.

U onom entitetu gdje je Kusturica rado viđen i ratni zločinci se dočekuju sa cvijećem i zagrljajem. Tu su identitet i entitet jednaki pojmovi. Tu se pravi država mimo države, a djeci se poturaju fikcije umjesto činjenica. A Emir Kusturica je majstor fikcije. Kao takav, odavno fiktivan i samom sebi, na prostoru gdje razumu nema mjesta ― on ima posebno mjesto i maestro je svoj na svome. Odlučio je Nemanja da sebi izgradi grad, kad već nije dobrodošao tamo odakle je otišao. Napravio je naš umjetnik Andrić-Grad da bi odao počast velikom piscu i da bi svom narodu unio malo svjetlosti u mrak u kojem živi. I fino to zvuči, humano i kosmopolitski. Čovjek bi rekao neka nam umjetnik oboji sivilo, neka nam bar neko stvara ljepšu i svjetliju budućnost. Kad mu se ne bi znala pozadina... A Emirova pozadina, ili stražnjica, je tako očigledno samoljubiva da se čak i ona stolica pod njim sramoti njegovog licemjerja. Ovdje Nemanjin hedonizam i oportunizam dolaze do pravog izražaja. Emir bi ustvari da ispravi krivu Drinu, sve do Knina, ako ikako može. A Drina se, nažalost, ne da ispraviti. Ali se zato može snimiti film. Film, o kojem Kusta sanja otkako je pročitao prve stranice Andrićevog klasika, i zbog kojeg je možda i postao filmadžija.

Danas se o Andriću mnogo palamudi. No, jedino šta se Andriću definitivno može nabiti na nos je činjenica da je mnogim našim umjetnicima i političarima (što je kod nas često jedno te isto) nabio kompleks manje vrijednosti. Nemanja bi htio da bude kao Andrić. To je to. Kusturica bi da svoje ime, misao i djelo permanentno priveže za Andrićevu veličinu. To je glavni mehanizam njegovih unutarnjih pobuda. “Na Drini ćuprija” je vjerovatno najveće književno djelo na ovim prostorima, ali paradoks ovog štiva nije u onome šta i o čemu govori, nego šta i kako vrijeme u kojem se ono čita ― gleda na ovu tematiku. Tako, recimo, Andrićevo jugoslovenstvo možda danas izgleda paradoksalno, ali u vrijeme kada ga je ovaj intelektualac ispoljavao ideja jugoslovenstva je bila jedna pozitivna i miroljubiva teorija, koja se, sa više ili manje uspjeha, sprovela u praksu sve do ’90. Upravo zbog toga, zbog čitalačke publike a ne radi samog djela, ova knjiga se nije mogla niti može čitati isto kao u vrijeme kada je nastala, kao u periodu komunizma, ili kao u današnji vakat. Možda bi neki Eskim, koji nema pojma o historiji balkanskih prostora, uživao u ovoj knjizi kao da gleda neki dobar film, ali ne i mi. Ne svi. Više ne. A to nije do Andrića. To je do nas i naših unutrašnjih poriva. Kao Selimovićevom “Dervišu” tako i “Ćupriji”, upravo smo mi oni koji skrnave ili uzdižu ova djela i čine ih paradoksalnim. Velika djela su vanvremenska, a mi smo ti koji se mijenjamo i činimo nedjela radi velikih dijela! Velika djela pričaju za sebe, nedjela za sviju nas. 

No, Ivo je dobio Nobelovu nagradu, pa možda i Nemanja dobije Oskara. Bio bi to filmčina, onako ― silovit i moćan, emotivan, uzvišen i brutalan, kao što je i sama Bosna... Ali Nemanji nije toliko do Oskara koliko mu je do historijske važnosti. On je davno prevazišao ulogu režisera. On bi da bude više, mnogo više. On bi da bude kulturna ikona, div, besprijekorni borac za malog čovjeka velikh ciljeva. On je Don Kihot koji želi biti stvaran i zauvijek prisutan.

Pretpostavljam da su dvije scene iz Andrićeve "Ćuprije" posebna motivacija Kusturici da napravi istoimeni film. Prva je ona sa početka romana, kada majka trči za svojim sinom kojeg odvode Osmanlije na konju, u sepetu, kao vreću krompira, otimaju joj dijete da bi ga obrazovali i navukli na svoje, i uz to ide sva muka i tragedija ovog čina. Andrić je događaj tako slikovito opisao da svakom ko pročita poglavlje jednom ― pamti ga za čitav život. Druga, još slikovitija scena, je drama za sebe. Naime, radi se o Ciganima-poturicama koji po naredbi Turaka nabijaju Vlaha (kako ih Andrić zove) na kolac. Njima je to zanat, uredno izučen, pa je pravovjerno opisana čitava operacija, od ulaska među noge, pažljivog izbjegavanja vitalnih organa, do samog izlaska kolca u vrhu kičme i laganoj smrti na vrućem suncu... Da se čovjek fakat naježi. I stisne guzove. Oskar zagarantovan! E sad, Andrić naravno nije živio u doba Turaka, ali je garant istraživao, pa ne dovodim ni u kakvu sumnju sadističko iživljavanje Osmanlija. Ni krišćani nisu bili ništa bolji. Svi znamo šta su radili Križarski pohodi i inkvizicija i na čemu su Turci učili zanat. Elem, čitava stvar je mnogo kompleksnija:onaj kolac poturice izrodio je posrbice! Taj kolac je mnogima oštetio sve vitalne organe, uključujući i mozak. .

Mi ovdje imamo posla s čovjekom koji u svom krajnje patetičnom filmu “Život je čudo” fokusira bijelog goluba na topovskoj cijevi! Ulaze tenkovi iz Srbije i idu na bosanske čaršije, a na topovskoj cijevi čuči bijeli golub, i sâm, jadan, zbunjen i pod upitnikom šta on traži ovdje... Prije svega, da se razumijemo, bez obzira gdje i čiji tenkovi išli, bijeli golub nikako ne ide na tenk! Osim ako se radi o mirovnim protestima. No, ovdje se radi o bratoubilačkom ratu i takvim kadrovima bi jedino Gebels, kao poznati ljubitelj rodoljubivih filmova, skinuo kapu. Ali Kusta sebe i dalje smatra kosmopolitom... Emir bi filmom "Na Drini ćuprija" opravdao svoju odluku da bude "posrbica", a isto tako bi, navodno, cijelom svijetu dao do znanja da je etničko čišćenje bila neminovna uspostava historijskog balansa i zaslužena karma primitivnih Bosanaca. I zato je Emir/Nemanja Kusturica najveći Andrićev paradoks.

Ipak, kao i svaki drugi umjetnik koji je zbog nečega pobjegao iz Bosne, tako ni Emir ne može bez Bosne i bez Sarajeva. Jer, da može, i da ima imalo obraza, ne bi se više prihvatao ničega što ima pridjev bosanski. Njegova knjiga "Smrt je neprovjerena glasina" je malo patetično djelo velikog patetičnog umjetnika, u kojem on, osim što se pravda zašto je takav kakav je, ogovara Sarajlije i sarajevske mahale i baš kao pravi mahalaš svoj cinizam dovodi do perfekcije. (Nele je ovo kopirao od svog mentora pa je i on izbacio bestseler)

I tako sad naš Don Kihot, paćenik sumnjivog morala, nezasitog ega i osebujne mašte, hodi po vodi, neshvaćen od svojih, i jednih i drugih. On dobro zna da više nigdje nije prispio, pa glumi stanovnika Svijeta, a žrtva je historijskih romana i fiktivnih dijela. Pravi Don Kihot. On živi u vjetrenjačama koje je osvojio na prevaru. Odmetnik i od sebe i od drugih. Zamrsio se maestro u sopstvenim zabludama, donkihotski, ali piči dalje, jer nazad mu nema. On to ne bi sebi dozvolio. Ili kao što to Ivo Andrić veli:

"A opet, naš čovjek je takav da bolje njeguje i više voli svoju priču o stvarnosti nego stvarnost o kojoj priča."

 

 

balkancoexist.blogspot.com

Top