ELVIS HADŽIĆ: KO SE BOJI LEJLE ČOLAK?
Istaknuto

27 Oktobar 2016

Lejla Čolak je u dan-dva poljuljala balkanske sajtove svojim Fecebook statusom. Njen lični stav o Bosni i Islamu bukvalno je preko noći planuo regijom.

Naime, Lejla se kritički osvrnula na Islam koji se zadnjih decenija nameće Bosni, SDA, vladajućoj partiji koja se prodaje Arapima, i “šatore” koje žene nose preko svojih glava. Kao novinarka i djevojka kosmopolitskih pogleda, Lejla je odlučila da napusti zemlju Bosnu, jer u takvoj zemlji neko kao ona nema šta da traži. A onda je, u znak pozdrava, napisala jedan oštroumni i dobro usmjereni sastav, školski, u kojem je poslagala sve kockice nezdravog sistema zemlje Bosne, ne skrivajući ljubav prema istoj, da bi čak dotakla i sveto pitanje religije, odnosno nazvala Islam agresivnom ideologijom. Naravno, baš kako to kod nas ide, gomila ruralaca se instantno potrudila da dokaže upravo to ― svoju agresivnost. Lejlin inbox, kao i svi sajtovi koji su javno objavili Lejlin Facebook status, eksplodirali su uvredama, prijetnjama i bezumnim poređenjima.

U čemu je problem? Je li Lejla Čolak vrijeđala nikab i islamsku ideologiju, pa je, samim tim, zavrijedila da joj prijete linčovanjem i silovanjem, ili je Lejla Čolak samo rekla svoje mišljenje? Zar ne bi bilo logičnije pokazati Lejli neispravnost njenih tvrdnji miroljubivošću, saburom, ignorancijom, bilo čim, do agresivnim i krkanskim prijetnjama? Zašto joj dati za pravo da “iskrivljeno” mišljenje o Bosni i njenim muslimanima nosi sa sobom u svijet, kao gorčinu, kao opravdanu sumnju i odmazdu? Jesu li bosanski muslimani uistinu postali nešto što nikad nisu bili ― nasilni i vulgarni? U čemu je razlika onda između njih i četnika?

Koga brine Lejla Čolak, ko se boji Virdžinije Vulf, i kome to, u stvari, godi carevo novo ruho? Ruralcima. Bošnjama koji ne znaju ni sopstvenu historiju. Nekulturnim skorojevićima kojim su rat i genocid nabili takve komplekse da ne vide dalje od svog prsta. Mučna je to borba, borba sa samim sobom. Svi koji smo pretrpjeli rat, nepravdu, poniženja i izgnanstvo znamo to. Čovjeku valja biti veći od sebe da bi takvu bitku dobio. Nikab i burka nisu problem, problem je ono šta se krije ispod toga. A krije se, kao što Lejla reče, Štokholmski sindrom, emotivna vezanost taoca sa otmičarem, iščašena forma ljubavi potlačenog sa gospodarom. U našem slučaju krije se tu još koješta: patrijarhalne navike i šovinistički nadzori, tradicije sumnjivog porijekla, zabrane pozorišnih predstava, nazivi školskih ustanova po fašistima... Ipak, kome je po volji neka hoda kroz čaršiju u kakvom god izdanju on sebe osjeća i želi da ga se vidi. Ili ne vidi. U demokratski uređenim državama to ne bi trebao biti problem, ali kod nas, gdje gotovo ništa nije sređeno i određeno, gdje ne funkcioniše ništa osim nepotizma i nacionalizma, takva moda je definitivno nešto oko čega bi se morali zabrinuti.

Zar dokone i nezaposlene patriote, slijepe debelokošce i tupe beskičmenjake nimalo ne zabrinjava ovakav stav jedne mlade i školovane osobe koja se, u suštini, BRINE kako i u kojem smjeru ide njena zemlja Bosna? Zar se vi ne brinete? Gledate crne spodobe koje prelaze pješački dok vi sjedite u autu, i ne brinete se? Primjetili bi, sasvim sigurno, nekog “s minđuhama, istetoviranog majmuna, kosijanera, hašišara i narkomana”, ali ove sa “šatorima” preko cijelog tijela ― to je OK? Pa dokle da se zatvaraju oči pred opšte vidljivim problemom Bosne? Zar vas fakat ne brine zabrinjavajući odliv mladih u državi koja ima bijednih tri i po miliona ljudi? Smiješna cifra. Tri i po miliona ljudi, sa prirodnim resursima, bezbrojnim mogućnostima, talentima i onim nečim “bogom datim”... i ta jebena tri i po miliona, čija bi cifra bila jedva smatrana nekim odvećim GRADOM na Zapadu, ne može da skonta šta je za njih dobro a čega se valja namah kutarisati?

E, Lejla je skontala!

Cura je rekla jebite se, ja imam jedan život, a vi nabijajte šatore nekome drugom! I, šta sad? Ona ode, kao i toliko drugih, a vi se gužvajte i davite u svojim šatorima. Možda je problem u vama? Da li ste se ikad pitali da je problem u vama? Šutite i gledate kako vam Arapi otimaju srce Bosne, šutite i gledate kako vam se zemlja raspada, kako u nju ulazi guja ljuta, kako ono za šta ste se borili više nikakvog smisla nema... Ali vi još uvijek glasate za kretene koji su vas na sve to nahuškali i koji su vam podmetnuli šarenu lažu umjesto istine... Patriotizam? Kakve veze više patriotizam ima sa vama? Patriotizam je u Lejli, Nagibu, Ragibu, Zoranu... Onim mladim ljudima koji svjesno i savjesno kažu: Jebite se, kreteni, između sebe, mene više nećete!!!

I to vas uopšte ne brine?

Dobro, možda je Lejla patetično i pomalo pretenciozno zazvučala landaranjem svog posta... Pa, šta? Ima djevojka pravo da misli i da kaže šta misli. Pa čak i da nije u pravu! Kome smeta neka ne čita. Ko se ne slaže, ima načina da to i pokaže. Ignorancijom, saburom, razumjevanjem, bilo čim...

Nego, haj’mo mi nju silovat’, majku joj izdajničku! Ona će meni nema Bosne...

Na kraju će od te Bosne ostati šaka jada, u kojoj će svega biti osim Bosne! Problemi koji se danas “rješavaju” virtualnim kamenovanjem, sutra bi olako mogli preći u opipljivu formu i dimenziju. Ako vam to Allah daje za pravo, onda je Lejla bila totalno u pravu.

I ko je sad tu patriota, a ko pravi vjernik?

Što se mene tiče, dijasporca, reći ćete: “Šta tebe zaboli kako je nama?”

Boli, vjerujte mi, boli. Kao i Lejlu što boli. Prvo gledaš kako ti se snovi ruše, pa onda gledaš kako ti se država ruši, pa gledaš kako ti se nada ruši, pa onda gledaš kako ti se ljudi ruše. I onda samo gledaš i gledaš... Zato vam je i napisala onakvo oproštajno pismo - ne može insan više to gledat’.

 

http://hadzicelvis.blogspot.com/

Top