ELVIS HADŽIĆ: RELIGIJA - OPIJUM ILI SEDATIV?

11 Septembar 2015

Iako mediji uporno nameću tezu kako je religiozni fanatizam produkt 21. vijeka, jedina stvar koja se promjenila je ustvari medija, odnosno fantastična mogućnost i brzina širenja informacija. A religija i fanatizam idu pod ruku danas kao i prije 20 vijekova.

 

Tu se nije ništa posebno promjenilo osim oruđa i oružja kojim se religiozni fanatici služe u odbrani svojih duhovnih stavova. Jer, ono što je zanimljivo za sve religiozne fanatike je da se oni uvijek brane, pa čak i kada su njihovi istupi agresije u pitanju. I to važi za sve religije podjednako. Iscenirane destrukcije i smišljeni teroristički poduhvati, a sve u ime i sa "dozvolom" dotičnog Boga, nisu ništa drugo nego horor ljudske rase koji uvijek ima svoju publiku, i pratioce i izvršioce. I, naravno ‒ žrtve.

Svaka dogma zahtijeva i određenu političku strategiju; to dvoje ide zajedno, jer čim se autoritativno stavljaš iza svoje Istine ‒ automatski se ograđuješ od svake druge dogme, i tim se činom neumitno suprostavljaš drugačijoj mogućnosti. Da bi određena dogma uspostavila autoritet ona mora beskompromisno slijediti zacrtan put ka konačnom ishodu. Znači, da bi odbranio svoju dogmu, moraš biti političar i fajter, nebitno da li se radi o pasivnoj borbi, kao Isus, Gandi ili Dalaj Lama, ili su u pitanju agresivna djelovanja kao, recimo, križarski ratovi, otomanska osvajanja ili izraelsko naseljavanje Palestine. Radi se o istoj stvari: identitetu određenog zajednicom i opstanku ili širenju tog identiteta kroz političko (i militarno) djelovanje. Tako duhovne zajednice postaju političke organizacije koje "posluju" i djeluju na principima svojih duhovnih težnji. Silom ili milom, stvara se identitet i psiha određenih grupacija i masa. A identitet je zajebana stvar. Identitet ja glava na ramenima.

Odsjeći čovjeku glavu i nabiti je na kolac je praksa koju mi, kao ljudska rasa, upražnjavamo ne od onda kada smo izmislili sječivo nego od onda kada smo se počeli izdvajati našim identitetom. A identitet je nešto što malo ima svrhe ako se otuđiš od čopora. Bez čopora, onih koje slijediš i onih koji te slijede, bivaš otuđen i sam, prepušten zvjerima. Identitet je odbranbeni sistem. Tako pojedinci koji predstavljaju mase lako i jednostavno, gotovo mehanički, nasljeđuju snagu i moć manipulisanja masama. Vođi je dovoljno istaknuti ugroženost zajedničkog identiteta (koji proističe iz tradicije, historije ili religiozne opredjeljenosti) da bi se gomile organizovale u jednosmjernom interesu odbrane sopstvenih ideala (koji su im, ovako ili onako, u suštini ‒ nametnuti). No, davati fukari božanstvenu ulogu u političkim i vojnim previranjima za sobom obavezno vuče i individualne ciljeve globalnih sukoba, sa nejasnom pozadinom i dugoročnom opstrukcijom ljudske duhovnosti i intelekta. A Bog s tim nema ništa jer, po prirodi stvari, to je mnogo bliže bogohuljenju nego spiritualnom doticanju sa Svevišnjim.

U filozofiji postoji jedan jako zanimljiv argument oko kojeg se već dugo lome koplja. Argument glasi ovako: Ako svaka religija tvrdi za sebe da je JEDINI ispravni put, onda postoji i mogućnost da nijedan od tih puteva NIJE ispravan. Drugim riječima, ako svi tvrde da su u pravu, sasvim je moguće i da su svi u krivu! Od ovako postavljenog argumenta ne može se odbraniti nijedna današnja religija. Neki filozofi ipak ističu grafičku ilustraciju brda sa jednim vrhom i različitim puteljcima ka istom vrhu. Po njima, sve religije MOGU biti istovremeno u pravu, jer iako su različitih puteva i načina ‒ ishod je isti.

Međutim, različitost i iznimnost naših religioznih pogleda, odnosno identiteta koji su duboko usađeni u korijenu svakog živog stvorenja rođenog sa nekim krovom nad glavom, jezikom i tradicijom, nikako ne ukazuju na jednak ishod, jer su i njihovi ISHODI viđeni na drugačije načine. Time grafički argument potpuno gubi na snazi. Posmatrajući naša ideološka suprostavljanja, sasvim je moguće da neki od tih puteljaka završi na suprotnom brdu, ili se zagubi negdje u šipražju, na putu do vrha...

Religija se tako spoticala bezbroj puta u ljudskoj historiji. Ljudi su nekada vjerovali da je Zemlja ravna ploča na leđima slonova. A bile su svojedobno rasprostranjene i razne druge "teorije". Vjerovali smo u stotine Bogova. Imali smo Bogove sunca, Bogove kiše, munja, vjetra, mora... Onda smo počeli da vjerujemo u Jednog Boga, što je logična posljedica filozofske evolucije čovjeka. I vjerovali smo da je Zemlja u centru univerzuma, da se Sunce (negdašnji Bog) okreće oko nas...

Proganjali smo, zatvarali i spaljivali na lomači i naučnike i vještice i heretike, i svakog ko je vjerovao drugačije.

Ipak, sa religioznim migracijama i ratovima počinjemo upotrebljavati i razmjenjivati pismo, umjetnost, poeziju i filozofiju, matematiku, arhitekturu... Sudari civilizacija postaju tako fabula u priči naše duhovne i intelektualne evolucije. A različite religije su svakako važan elemenat u tom procesu.

Historija nas uči da nas naše različitosti spajaju i čine boljim ljudima, da u našim različitostima ima više sličnosti nego razlike, i da tu sličnost trebamo uzdizati, a ne razlike. Tako se stvaraju navike za međusobni respekt a mržnja gubi smisao. Pošten vjernik nikada ne zastupa agresivno ponašanje i ne pripovjeda nasilje. Kada bi svi bili pošteni, svako u svojoj vjeri ‒ mnogi sukobi bi bili bespotrebni. Pravi vjernik shvata da moralna odgovornost počiva prije svega u njemu i da je to pakt između mikrokosmosa i makrokosmosa, njegove duše i njegovog Boga, da je on sam, prije svega, odgovoran za svoja djela i da će tako, sam, pred svog Boga stati.

Tako iskreno i moralno ljudsko biće uistinu biva Nadčovjek. On ne želi da otima, on dijeli. On ne podaništava, on savjetuje. On ne progoni, nego prihvata. Nadčovjek doživljava ljudske razlike kao svoje osobno bogatstvo. Njegov identitet je planeta Zemlja, pa samim tim i njegovi ljudi su svi ljudi.

Nadčovjeku je jasno da nijedan Bog nema ništa zajedničko sa našom ljudskom izopačenosti. Jebem ja čovjeka koji se mora zamaskirati i pokriti lice da bi pokazao svoj identitet! Sakrivaš se da pokažeš ko si? Gdje je tu logika?

Kada bi svaki pojedinac težio biti Nadčovjek ljudi više ne bi trovali čovječanstvo religioznim ratovima. Njihova slijepa zaluđenost sopstvenim identitetom ne bi više bila opijum za mase. Kada bi svako od nas poštovao druge koliko poštuje sebe (što nam, u suštini, svaka religija i preporučuje) onda bi naša duhovnost bila uistinu dio našeg zajedničkog identiteta, a svakom vjerniku sedativ koji uzima po sopstvenoj potrebi i mjeri.

Top