ELVIS HADŽIĆ: SPAVAJ, DUŠO, SPAVAJ

13 Septembar 2015

Ne znam kako vi, ali meni ona slika dječačića na turskoj obali ne izlazi iz glave. A pravim se da to nikad nisam vidio.

Da budem iskren, toliko me pati taj nadrealni prizor da se uhvatim često kako se tjeram da zaboravim. Jednostavno mi se nešto desilo u tom momentu, samom sebi sam nekako bio mrzak što živim u svijetu u kojem taj dječačić nije imao pravo života. A onda uđem u dječiju sobu i zateknem svog malog, spava isto tako: zarobio dušek obraščićem, pružio ručice niz tijelo, dlanovima okrenutim prema nebu, guzu podupire koljenima, zaronio u dubine snova. Djeca valjda vole spavati tako, vragolasto i bezbrižno.

Prošli smo mi, Bosanci, svega i svačega, vidjelo se i proživjelo svakakvog zla, malo je ružnog na ovom dunjaluku što nas može iznenaditi. Ali je to valjda bilo naše, naša bol, naša nafaka. Kad se insan sa svojom sudbinom pohrve onda mu to nekako dođe ko odbranbeni mehanizam: da se pretvori u gromadu, da ide za životom kao dinosaurus za plijenom, veći i od smrti i od nepravde, vodi se instiktom, bez vremena i snage da se stvarno uhvati u koštac sa emocijama. Nekako i one onda dođu nestvarne ko i sudbina što te zadesila, samom sebi se čudiš, isto ko da neko drugi prolazi kroz belaj koji je tebe zadesio. Tek kad se situacija ohladi, onda se gromada pođe rasipat i krunit, puca i odranja se na rođene oči. Na kraju od onolikog golijata ostanu samo mrve, same sebi neshvatljive i nepovezane, pa se s tim valja nositi, skupljati na kamaru i sastavljati od toga nakog čovjeka.

Stvari se drukčije doživljavaju u ulozi posmatrača. Evo, ja sad po prvi put znam kako je bilo građanima svijeta gledati šta se dešava u Bosni: othukneš, nasekiraš se, opsuješ, a sutra djeca u školu, ti na posao, neko u bus, neko u tramvaj, neko u auto, pustiš muziku, jedeš, smiješ se, večeraš za hastalom, izljubiš djecu i pročitaš im slikovnicu, pomaziš se sa ženom, i onda sutra sve ispočetka. A upravo su mi sve ove stvari najviše smetale u ratu; ta spoznaja da drugi žive normalno dok se mi gasimo ko svijeće. I eto, sad sam ja tu gdje su oni bili nekad a oni su tamo gdje sam bio ja. I jedino što im od sebe mogu dati je to da ih niko ne razumije kao ja. A to možeš mačku o rep objesiti.

Ipak, ima tih imidža koji te toliko zgroze i ganu da se podjednako i gadiš samom sebi, jer bezbrižan gledaš u tuđu nesreću, a i sažaljevaš samog sebe, jer živiš u svijetu i vremenu u kome je takav sunovrat ljudskosti još uvijek moguć i prisutan. Ko može zaboraviti avione koji se zabadaju u njujorške nebodere i ljude kako iskaču kroz prozore, ili onu crno-bijelu fotografiju vijetnamske djevojčice kako gola bježi od napalm-bombe, ili ovog dječačića kako spava na obali pokraj mora?... Ništa u tim slikama nije vrijedno riječi. Dovoljno je samo pogledati u ogledalo.

Top