HUSNIJA CRNJAK u epizodi: KAKO SAM DOŠ’O U AMERIKU ― SUDBINA U PLASTIČNOJ VREĆICI

29 Septembar 2015

Juče mi je bilo 17 godina kako sam došo u Ameriku.

 Nemam pojma kako mi je prošlo ovo vrijeme. U mojoj memoriji sve su to samo momenti, poredani po nekoj svojoj vrijednosti, i po njima se orjentišem kad me neko upita za nešto iz prošlosti. Uglavnom, osim podočnjaka i trbuščića koji mi konstantno rastu, u mene se sve drugo umanjilo, mogo bi, meščini, tih 17 godina strpat u u plastičnu vrećicu.

Recimo, znam kad sam došo da je gorivo bilo oko dolar! Sjećam se da su mi u onoj humanitarnoj organizaciji naredili da idem na časove engleskog, a od tih časova engleskog sjećam se jedino Zije i Truhle i njihovog engleskog na brčanskom akcentu, da plačeš od šege: Eskjuzmi, tićer, hau mać is akšuli tu finiš dis klas, we hav to smok cigret, maj hends ar šejking? Hehehe... Stalno smo pušili iza škole, sakrivali se isto tinejdžeri, jer niko osim Bosanaca nije pušio. Ta moja škola trajala je 2-3 mjeseca al u mojoj glavi je to ko da sam imo jedan čas i onda otišo na lanč-brejk, i nisam se vratio. Inače sam te prve 3-4 godine sa Amerikancima pričo uglavnom njemački. I sve su me razumili, vjerovatno što moj njemački nije nikad ni bio njemački. Često mi je onda pado na pamet dedo Aziz što mi je u Njemačkoj u hajmu jednom reko: “Moj, Huso, kad bi svi pričali njemački tako ko ti, ja bi sve razumio!”

Eto, na Njemačku sam skroz zaboravio. Iz Njemačke se sjećam prvog dana kad sam došo, sa nekoliko majica i par gaća u plastičnoj vrećici, i intervjua u američkoj ambasadi kad sam trebo krenut. Prvog dana su mi odma rekli da ne planiram kod njih ostajati. Od tih 5 godina u Njemačkoj najviše se sjećam sobička u hajmu i salame i jogurta kad smo radili na crno. Glavna je briga bila đe ćemo sjest da se pojede sendvič a da ne upadnemo policiji za oko. Kad mi je dojadilo da me stalno kontrolišu i drže na oku, isto ko Židove u Poljskoj, ispunio sam papire za Ameriku. Ja sam prošo, jer sam na svako pitanje odgovorio sa JES. Oni što su dobili odbijenicu za Ameriku, nisu znali da samo treba vikat Yes, Yes. Jedino ako te pitaju jesil bio u komunistima, onda moraš reći NO, sve drugo je JES. Na pitanje jel vjeruješ u boga, nije bitno kako i u kojeg, morao si reći JES! Tu ako kažeš NO, onda je isto ko da si bio u komunistima! E to je bila tajna nepoznata mnogim našim naivcima.

Iz prve godine u Americi sjećam se još nekoliko stvari. Sjećam se one plastične vrećice u kojoj su mi uručili uputstva i papire od kojih mi je budući život ovisio. Mislio sam, jebote život, sva moja sudbina je u ovoj vrećici. Sjećam se i kad me je socijalni radnik, naš tip, Ruzmir iz Šamca, odveo da izvadim ličnu, pa smo morali one formulare popunit... Ispituje on mene, i piše: ime i prezime, datum rođenja, nacionalnost, seks... Šta, reko? Sex, kaže on, i smihulji se. Daj, reko, nemoj me zajebavat. Jest, veli, vidi, ako ne vjeruješ! Ja pogledam, fakat tamo stoji: sex. Kontam, to oni vode naku evidenciju radi side il tako nešto. Reko: NIŠTA! Smije se Ruzmir. Kaže, kako ništa, bolan, Husnija? Ništa, reko, nisam umočio otkako su one budale potpisale Dejtonski sporazum! Hahahahaha, plače Ruzmir od smijeha, fakat mu suze na oči idu, neću to nikad zaboravit. Ja gledam okolo, nezgodno mi, ništa mi jasno nije, čekam da se smiri i utihne, pa da mi objasni što se smije... Kaže, bolan, sex ti znači jesil muško il žensko! I opet u smjeh. Šuti, reko, nemoj nikom pričat i deder stavi tu da sam muško! I dan-danas kad se toga sjetim bude mi smiješno, sam se sebi za volanom smijem ko da mi je neko kakav vic ispričo. A Ruzmira se, i to da je iz Šamca, bezbeli ne bi sjećo da nije bio sex u pitanju. I dugo poslije toga, kadgod ga vidim neđe na koncertu il druženju, on meni dobaci: Husnija, ima li šta?! A ja njemu ― NIŠTA, moj Ruzmire, NIŠTA!

I onda se sjećam da sam dobio poso, pa mi bilo drago što neću više morat ko hinja krast rođaku pivu iz frižidera. I sjećam se kako me je on preko volje vozio na poso dok nisam položio vozački i kupio auto. Auta se isto sjećam i imigranta Turčina koji mi je to na veresiju uvalio. Kaže, ko tebi, vi are braders, inšalah! Bila je to Corzika i na njoj je neko, preko cijelog auta s vozačeve strane, velikim slovima bio sprejom išaro: FUCK YOU. Meni to uopšte nije smetalo, a nisam imo para ni da farbam auto, pa sam se tako čitavu godinu sa tim FUCK YOU vozo po gradu. A od posla se samo sjećam da sam 12 sati dnevno skido deterdžent sa pokretne trake i slago na palate i da sam tu prvu godinu stalnu jebavo mater i Americi što me je primila i Karadžiću što me je otjero. A znao sam često i promrznute guzice čekat na autobuskoj stanici, i toga se isto sjećam. I sad mi se stražnjica naježi kad se toga sjetim.

To je to. Kuća –poso, poso-kuća, ko što pjeva onaj... ne sjećam se kako se zove. I tako, šta ja znam, desetak godina. U tih desetak godina jedino se sjećam onih aviona što su se zabili u nebodere u Njujorku i rata u Iraku što je non-stop išo na televiziji, Buša i njegovih ispada, generala i analitičara što pokazuju na karti strelicama strategiju uličnih borbi, isto realiti šou. To mi je u memoriji sve jedno te isto, povezano i neraskidivo, u dvi-tri slike stane.

Tamo neke 2005. sam počeo vozit kamion. Život sam provodio na točkovima, obišo sam Ameriku uzduž i poprijeko, sjećam se da sam svugdje bio, ali bi se morao posebno nategnut da se sjetim šta sam sve tamo radio, osim što sam radio. Znam da sam upozno dosta našeg svijeta, al mi ih je većina stvarala naku šuhvu, pa sam ih uglavnom zaboravio.

A onda sam 2008. upozno Džemilu. Toga se moram sjećat, sve i da neću. Džemila je bila drugarica od žene u mene rođaka, odnosno drugarica od drugarice žene u mene rođaka. Upoznali smo se na koncertu Šerifa Konjevića. Taj meni Šerif što se preziva Konjević nikad nije išo u uho, niti mi je išlo u glavu ko je bio tolko blesav da svom djetetu dadne ime Šerif kad se preziva Konjević. Biće da je volio kaubojske filmove. Možda se radi tog Šerifa i sjećam kako sam upozno Džemilu... Al haj, nejse, naperili su oni meni Džemilu, a bezbeli i mene njoj, i ja sam ti tako išo na Konjevića isto ko da idem drito pred matičara.

Odma se ona meni svidjela, bila je dobro mlađa od mene (a i sad je), pa sam zagrizo ko somčina, na prvu. Nemam pojma šta je imala na sebi, ni kaku je frizuru nosila, al znam da sam namigo rođaku čim sam je vidio, i to je bilo to. Onda su oni tamo đuskali uz Konjevića a ja sam svog konja svezo za šank, ko pravi Šerif, naručio Džemili piće, i odma joj prizno da nisam došo radi muzike već zbog nje radi. On se zacrvenila, pa rekla da je i ona došla zbog mene. Otvorili smo karte u startu, al je ona odma izvukla keca iz rukava: kaže, sjeća se ona mene od prije, vidjela me je dvaput, i to joj je bilo dovoljno da me nikad ne zaboravi. Čuj to, reko, ugodno iznenađen. Prvi put me je vidjela, veli, kad sam tek došo u Ameriku. Ona bila curetak, trebala krenut na koledž, pa je počela raditi u Smitsu, preko ljeta, da zaradi kakav džeparac. Kaže čim me je ugledala u liniji na kasi, odma je skontala da sam naš! Ja sve zagledam u nju nebil mi se kaka sijalica upalila, al kaki ― totalni mrak. Njen je poso bio, veli, da stavlja ljudima namirnice u kese. Tako, mlijeko, vrhnje i jaja su se srolali dole niz kasu i ona taman da ih stavi u vrećicu, ja skočim i povičem na svom engleskom: “No, no! Dac majn!” To joj je bilo pravo smiješno, pa mi je rekla na našem: “Ne brinite, gospodine, ovo ja samo slažem za vas.” Ja sam onda uzvikno: “A ti si naša? Ma meći, nosi sve ― kad si naša!” I onda smo se oboje nasmijali. I tu se ja sjetim nje! Sjećam se isto tako da sam tad konto kako mi je sudbina opet u plastičnoj vrećici. “A drugi put?” pitam ja nju. Drugi put me je vidjela prošle godine kad sam na derneku kod Nidže pjevao na karaokama, onu “Zbog jedne divne, crne žene”, svidio joj se moj preformans, kaže, isto ko da je bilo na plejbek. I tako, malo po malo, oženim se ja i napravim dva pravo fina i hairli sina.

Tek kad sam otišo jednom da kupim malom sirup za kašalj i apotekarka me pitala njegov datum rođenja pa sam morao izračunat kolko je prošlo od Njujorka, pa kad sam se zaposlio, pa kad sam upozno Džemilu, te sljedeće godine mi se rodio onaj stariji, znači 2009., razlika između njih dvojice je 3 godine, znači 2012! ― e, onda sam skonto da fakat imam problema s memorijom. Ovih zadnjih 20 godina moglo bi mi opet u plastičnu vrećicu stat, a sa onih 20 godina prije rata mogo bi i Titanik natovarit! Odem kod doktora da mi dadne kake pilule il savjet kako da potopim taj svoj Titanik, pa da napravim mjesta barem za datume. Reče mi to su posljedice rata, a možda sam dobio i u glavu koji put više dok sam bio u logoru. Jesam, reko, 634 puta.

I tako... odsad sve pišem. Barem ono čega se sjećam...

 

 

balkancoexist.blogspot.com

Top