F.J. NANIĆ: Kuća duhova

19 Juli 2015

Villa Rifka, kuća duhova, preko puta Sedam Braće. Tu smo nekad slušali ploče. One što se vrte dok ih igla para, i onda se čuje muzika. Ploče su još uvijek tu, zastrte starim čaršafima zbog prašine. Niko ih više ne sluša. Tu niko više ne živi.

Samo gosti, prolaznici. Uvijek sam htio bar dodirnuti sve te ploče, al’ ih je rođak onda ljubomorno čuvao. Kad je umro, prošao je i rat, mnogi su otišli, prave ljubavi se udale, i sad sam banuo tu, osuđen na tupo sjećanje.

Možda me večeras posjeti Enesov duh.

Otišao sam do Zlatne Ribice. Preko puta je stanovala Hida. Jednom, prije 48 godina, oprala mi je guzicu. Usro sam se u kolicima dok me je mama gurala preko tramvajske pruge. Nekad je tu bio Franjo Kluz. Sad il’ je Beneton, il’ je već nešto drugo. Vrijeme me je pregazilo. Sarajevsko pivo bilo je svijetlo, sad imaju i tamno.

U Zlatnoj Ribici, konobarica je zatvorila pola vrata da nam bude manje hladno. Juni mjesec. Tako je to u Sarajevu, svira La vie en rose. Vječna vatra je tu, iza ugla, ugrijaće nas valjda. Još mi u grudima gori. Prva ljubav. Njen mi je pogled još uvijek u očima. Valjda će mi pomoći u kući duhova. Villa Rifka. Bili smo djeca tada. Mislili smo da smo brži od vremena. Mislili smo da sve stoji, da se vrijeme može kupiti, ubiti, zaustaviti, i... onda te vrijeme pregazi. Pješke. Mislili smo da je život... ma kurac smo mislili. Sanjali smo.

U Villi Rifki nekad je pjevao pravi kanarinac. Sad je kavez pun uspomena. Umjesto njega, dvije plišane papige, žuta i plava, leže na leđima poput mrtvih riba. Napolju, kad ezan zauči, psi zavijaju. Kasarna spava puna novih vojnika spremnih za neki novi rat.

Sjedim preko puta Gvozdena i Gvozdenke, gdje sam nekad čekao tramvaj poslije škole. Tramvaj broj 3. Trojka. Isti stari krug zavinta mi oko srca, od Čaršije do Ilidže, čini se da plešemo valcer. Al’ to je samo fazon. Srce stoji na sred ceste, a mozak ti se oko njega vrti kao mladi mjesec.

Prolazim pored pospane katedrale, Evropa je još budna. Gledam kroz prozor slavnog hotela i ne vjerujem: ljudi piju kafu i puše. Njih dvoje, i konobar. Donio im kolač. Svi se nečemu smiju. Dim im se provlači kroz uši, a oni ga lagano guraju kroz nos. S ove strane stakla pusti je mrak. Samo čujem sebe kako dišem.

Gazim prema Latinskom mostu. Na uglu, kod apoteke, brdo smeća. Pune kese. Nešto se okolo mrda. Ima nekog. Priđem bliže: čopor pasa. Gladni, grozničavo raskopavaju one crne kese ko da su humanitarne pakete dobili. Lutamo, psi i ja. Ja na dvije, oni na četiri noge. Tačno mi došlo da popričam s njima. Izgledali su mi merhametnije od ljudi. Repovi im uljudno podavijeni, u očima neka poslušna tuga. 

Prošao sam ko u transu pokraj Muzeja Mlade Bosne, prelazeći preko uklonjenih Gavrilovih stopa. Pomislio sam nesvjesno kako malo treba da se izazove rat.

Preko mosta, naspram kasarne, u mraku me je čekalo Sedam Braće. Šute i broje neuslišene molitve. Vratio sam se u kuću duhova, Villa Rifka. Stare stepenice su škripale kao da neko u snu šapuće. Možda je to Enesova duša htjela nešto da mi kaže... 

 

Top