F. J. NANIĆ: LJUBAV JE...

30 Avgust 2015

Otkako sam prestao da pušim, olovka mi dođe ko cigara. Ne stavljam je u usta, ni za uho, nego ona piše sama. Srcem. Kako su nas nekad učili. A i srce joj je sad iste boje ko i moje. Sivo, pa crno.

Sad kad mi je umrla draga i stoji u sred mašte ko najljepši cvijet, sjetim se onih starih sličica što su se nekad zvale ŠTA JE LJUBAV?

Prvo što mi na um padne... Ljubav je crveni paradajz, pun sunca. Ili... Ljubav je kad skačeš na tri noge, a četvrta ti u džepu. Ili... Ljubav je neko piće jače od soka. Jer, ona nije pila sok.

Prije nego što započeh da pletem ovaj “morski” vijenac, bio sam malo, ko i svi ostali, na našem Svetom Internetu. “A gdje smo mi?” još uvijek je lebdio vrisak sa jedne strane, dok je na drugoj već pisalo: “Mi smo oni koji žele. Igramo igru u kojoj je sve dopušteno, osim ljubavi.” Naravno, u lijevom gornjem uglu osmjehivala se neka pametna seksi koka što ne nosi zlatna jaja, nego da izvineš samo slatko s.... Stari lopovi bi nekad u kinu dobacivali “Poj’o bi’ joj g... ko sarmu!” A mi djeca se gurkali laktovima i smijali ko u nekom bezbrižnom cirkusu.

Kako je to sve sada simpatično i nepovratno. Onda se išlo samo naprijed, vazda je bilo nekih vatrenih hula-hop obruča da se čovjek kroz njih promeće. Izađeš na drugu stranu ogledala ko Alisa u Zemlji Čuda, a tamo Ludi Šeširdžija, pa neki Duško trouško, a treće mu djete muško... A Alisa ko neka dobra vila, za sviju usta puna osmjeha i zdravih zuba ima, u glavi joj amatersko pozorište drvenih lutaka, a u srcu leptir i delfin jašu na plišanom konju.

Nije to onaj konj tegleći, ko ti, nego neki fini, ima jedan rog od šarenog šećera, i inače mnogo ljepše izgleda. Tebi ni magarac nije ravan. Ali zato kad zapneš, ne može ni muha proć’. O leptiru i delfinu da ne pričamo.

Inače, volim ponedjeljke ovdje u Americi. Kad zombiji otfuraju sretni na pos’o, onda ti grad i ja, i ono malo prirode što se još uvijek otima i joguni ko nevina djeva, ostanemo haman netaknuti. Niko nas ne dira. Ni strujom.

Nema ni usiljenih osmijeha, ni kulturnog preseravanja, ni prodavanja magle, ni muda pod bubrege, ni prećutnog mjerenja onih stvari...

Ali nema ni nje, da mi se nestašno ruga kad u lokve propadam. Neke crne rupe me gutaju, a ja ih ne vidim. S njom je sve bilo drugačije. Sve smo mogli mi... a sve je bilo protiv nas. Onda je u mojoj duši neko rušio mostove, neki čudni vojnici s gvozdenim maskama. Jednog dana nemade više ni nje da ih osmjehom rastjeruje ko dosadne mušice.

Taj njen zvjezdani osmjeh privlačio je inače i mnoge druge. I inžinjere i vodoinstalatere, i doktore i konduktere... Silovana je sa nepune tri, pa krenuli svi u “boj” redom, ko da se halva djeli. Počelo prvo s nekim crkvenim orguljašem, kao da je to bogom bilo dano. Ne samo što je išo u crkvu, nego još i sviro u njoj.

A ti kontaš bogata zemlja, reko bi čovjek da se to samo negdje u džungli dešava. Ili kod nas u vrletima, gdje ovcama sapnu sve četiri noge u jednu čizmu, pa onda udri...a ne u nekoj izvikanoj kulturnoj demokraciji, Boga ti.

A vidi mene! Šta ja tu bulaznim? Sjedim s pavlakom u džepu. Pošo u granap bez cekera. Na biciklu čo’jek, ko poštar što zvoni dvaput. Kakav sam ti ja to Amerikanac, nemam ni auta, ni prikolice. Al’ bolje i tako nego da mene vozaju, ko nekog zadnjeg levata iz Podguzova. Od 8 do 5. Puste te da se i ti provozaš malo sam, ko na ringišpilu, dadnu ti džabe lizalo i flašu vode, pa ti onda uvale dugoročni kredit bez povratka, al’ sa osmjehom, onaj od 22 posto, a glava mu ko Cocin bubanj.

Ma i to bi čovjek šutke primio i predevero, ko i sve dosad, pa bi se čak i zahvalio, i još im se malo bolje namjestio. Samo da nju još jednom vidi uživo, onako izbliza, da je dotakne. Al’ da ne bude tu i cijela četa zagondžija, i crkvenih i onih vojnih, što prećutno mjere onu stvar, pa onda ratuju ako im je premala... ljubav prema čovječanstvu.

Poslije narod strada, ni kriv ni dužan. Siluje se i veliko i malo, pali se, ubija. Ratuje se za mir, a u miru se bori za prava, za veće nadnice, za bolja auta, za veće kuće i glavnice. Kad sve staviš na kantar i izvagaš, i dalje raja harač od usta odvaja, samo ne daje se više sultanu, nego nekom pehlivanu iza spuštene zavjese. Kad se prestava završi, odu svi kući da spavaju. Valja sutra na pos’o.

Napališ se onda da nešto promjeniš, misliš pobijediće Pravda, a oni te onda navuku na tanak led, pa ti pruže ruku pomirenja. Prevedu te lagano žedna preko vode ‒ I upadneš u živi pjesak prividne slobode. Pristaneš na sve što hoće, samo da preživiš, i onda zauzvrat dobiješ jedno veliko debelo ništa. Ogromno sjedi kao slon u primaćoj sobi, ne znaš kud bi s njim. Ostaneš s kiselim okusom u ustima; lice ti sprčeno ko suha šljiva. Ko da su i tebe nategli svi oni doktori i inžinjeri.

Ispade bolje ovako, s pavlakom džepu, voziš desnom stranom, čuvaš se prehlade. Poderan ti kišobran i, ko neki ciciban, nikad ne pokisneš kad je vrijemo lijepo...

Eh, još da je i ona tu pored tebe, pa da joj radosni vjetar napne bijela jedra, da joj crne oči zaigraju ko vatrene ptice, da joj mednu rosu pod vratom ljubiš... Al’ ona je sad negdje daleko, prava ljubav u svemiru. Tamo gdje se nebeski tramvaj jednom u sto ljeta zaokreće. Misliš sa njim bi se mogla i vratiti, ali neće...

Top