F. J. NANIĆ: PISANJE ILI ŽIVOT

07 Septembar 2015

Ako možete ikako, nemojte pisati. Bolje vam je živjeti, al’ istinski. Živite kao sunce. Sijajte danju, a noću spavajte.

Pisanjem nećete doći do istine, nego samo istinom do pisanja. Do istine se dolazi bolom. Treba ogreznuti u njemu, kao plijesan u vlažnim zidovima. Mnogi, da bi to izbjegli, odu u glumce, ili političare. U početku igraju razne uloge, mijenjaju strane, vremenom se gube izmedju redova, tuđih, pa svojih. Onda se bore za pobjedu, ili za opstanak. Neki to nazivaju istorijom, neki kulturom. Neki krive druge. Neki čak žive u pjesmama, a neki i od njih. Bukvalno. Misle da zlo ne misle, džepova punih zlatne prašine. Kad bi im neko nasuo finog pjeska, začudili bi se. A kad bi upali u živi...

Zato je bolje samo živjeti. Ne brojati zvjezde i godine. Ne mlatiti Kumovu Slamu. Neka zlatni lanci zveckaju oko tuđih vratova. Neka sunce sija kako sija. Neka se mladi mjesec napuni, pa neka ga opet nema. Neka ga Danica za goru zatjera. Neka Mujo konja noću ne kuje, da ga majka ne kune. Neka mu na um ne pada ništa što nije sveto. Neka dan svane kako Bog zapovjeda, i neka rijeke teku kako teku. Sve do mora.

Nema se o tome šta pisati. Samo o bolu. Šum na srcu, žulj na mozgu, rupa u duši, nož u grlu... Ne može umrijeti onaj što ne živi. Ne može se radovati onaj što ne tuguje. Ne može biti sit ko nije gladan. Ne može biti što ne može. Ko nema, ima želju. Ko želi, nema sreću. Ko vidi, ne čuje. Ko čuje, ne sluša. Ko sluša, žmiri, da bolje čuje.

Zato, ako možete, samo živite. Istinski. Žuborite kao potok, pjevajte kao ptica. Male strofe, odabrane. Letite kao leptir, s cvjeta na cvijet, da vam bude veći svijet. Ne zamotavajte vaše prave boje u trobojne zastave. Ne mašite krilima većim od vaših. Ne idite tamo gdje vam mašu s druge obale. Ne sanjajte da je misao veća od srca. Jer onda ćete poželjeti da je zapišete. Izgledaće vam usamljena, pa ćete smisliti još jednu. Onda će njih dvije da se spoje i ona ženska ostaće trudna. Kada rodi zarez i dvotačku, eto vam vječne ironije. Između zapeta, treba ispuniti prostor. A zato vam treba vrijeme. Nećete ga imati dovoljno. Život će prestati kad počnete da ga opisujete.

Samo, nemojte misliti da će vas taj isti život poštedjeti ako ga poštujete više. Onda će više i da boli. Sjetite se kako ste kmečali prvi put kad vam je glava zapela odmah do one rupe na koju sve izlazi. Pa ništa, eto ste izašli i vi. Tako kad se opet nađete u nekoj rupi, a do nje još neka gora, sjetite se kako ste prvi put zaplakali dok niste duboko udahnuli i onda vam se svi sretni obradovali...

Zato i kada vas život zaboli, ne morate da pišete. Zaplačite, pa onda dišite duboko. Opet ćete izaći na neko vidjelo. Neko će vas uhvatiti za glavu, neko za rep, ali neće vas dugo držati. Tek toliko da vas ima na tren. Jer svaki novi dobitak donosi novi gubitak. Možda onaj isti, stari. I zar o tome treba pisati?

Bolje živite kao nikad. Kao da vas nema. A uvijek ste tu. Kao rosa što drijema, kao kiša sto sitno pada, kao more što se pjeni. Završićete često na nečijim usnama, lahki kao pero. Možda i na njenim.

Top