F.J. NANIĆ: PROFESOR AMIR I MRAK NEZNANJA
Istaknuto

28 Novembar 2016

Mnogi koji su išli u Prvu gimnaziju i kojima je on predavao francuski, sjetiće se druga Amira. Čuo sam da je kasnije postao i direktor gimnazije. Ne pominjem ga zato što je bio bolji ili gori od ostalih, ili što je ove ili one vjere, nego samo zbog jedne njegove mudre šale koju bi nam provukao kroz uši kad zazvoni i kad smo svi spremno skakali da hrlimo na odmor.

Pošto bi ga zvono prekinulo u pola misli ili rečenice, i pošto naravno zvonu nije mogao ništa — zvono je ostalo od davnina kao jedino mjerodavno da obznani kraj i početak, rodjenje ili smrt, oluju, požar, rat, pa čak i poneku radosnu vijest ― Amir bi se onda zagonetno osmjehnuo i rekao: “Ostaviću vas u mraku neznanja...”

Mi bi onda otrčali, kud koji mili moji, neko da piša, neko da sere, neko da zapali ili pojede neki sendvič ili krofnu. Ali u meni bi se ta njegova polu-šala gnjezdila u njedrima kao neka vodena zmija. Pošto smo svi mi bili ‘mudri od rođenja’, jer je to kao i sve ostalo bilo nasljedno što od roditelja što od komšija, odavno sam znao da u svakoj šali ima pola istine. Znači nešto smo znali, nešto nismo.

A šta je to što je profesor Amir znao, a nije nam htio reći — iako nam je rekao mnogo toga — otkrio sam mnogo kasnije, kad sam kao i on živio u Parizu i osjetio na svojoj koži iliti “ispod kože”, kako bi se on stresao, pa se onda narogušio baš ko da mu je u venama još kolala ta atlantska vlaga koju jedino neko vječno ljeto može da istjera. I ne samo vlaga, bilo je tu još te zapadne, kako bi on rek’o ‘oksidentalne’ tjeskobe, što od puste daljine što od Francuza koji bi slijegali ramenima u stilu ‘ça me regarde pas’ ili samo kratko ‘bof’. U nas bi se to prevelo kao ‘ne tiče me se’ ili ‘boli me đon’ ili neka stvar.

Znači nije to samo kod Francuza bilo. Ti što ih je uvijek bolila ‘neka stvar’, jer su đonove mijenjali kad se odvale, te je professor Amir najviše ostavljao u ‘mraku neznanja’. Oni inače nisu volili knjige. Od novina većinom su čitali ‘sportske’ ili ‘veselu svesku,’ a od lektire samo ono što su stvarno morali. Meni su knjige opet bile jedini prijatelji, pored onih nekolko pravih. A i jedan od tih ‘pravih’, kad god bih ga pitao šta misli o nekom problemu, često bi mi samo odrezao: “Čitaj!”

Pa čitam, bolan, nego šta! Ali u tom grmu je i ležao zec, u tom ‘šta’ se čita. Da odmah priznam, moje prve ‘čitulje’ bile su bajke i to one američke. Disney. Fala mu ko bratu što sam zahvaljujući njemu naučio čitati još prije osnovne, ali tek sam u Parizu skontao neke stvari, kad sam prao suđe tri dana u Euro Disney-u.

Kuhinja ko parking, sva u bijelim pločicama, napolju djeca vrište razdragana, a unutra mi čistimo, kuhari kuhaju, brdo hrane. Nakon teškog rada stane čovjek da predahne, pa bi nešto i zagrizao. Na kraju smjene, kad vidiš svo ono meso, pečene krompiriće, kolače i šta sve ne, pođe ti voda na usta. Pogotovo kad 17 šnicli i svi oni slatkiši idu u smeće, misliš pošto tu radiš da imaš pravo i da nešto prezalogajiš, kad ono JOK, burazeru! Izadje neki amerikanac, sav se raspištoljio, i samo nam odbrusi: “Niko neće uživati naš profit!” I sva ti ona lijepa hrana ode u kantu. Bacalo se oko tone krompira sedmično. Baš u to doba bio je i rat u Ruandi, djeca umirala i kod nas i u Africi, što od metaka, što od gladi...

Sad da preskočim dvadesetak godina — evo me u pravoj Americi. Disneyland-a moje oči više nisu vidjele niti će ikad, mada je Disneyland mila majka naspram nekih drugih, da ih tako nazovem, institucija. Ali počeli smo sa profesorom Amirom i o tome ‘šta se čita’. Hajd’ rekoh, sad sam u Americi, ‘zemlji slobodnih’, pa ću konačno pronaći sve one ‘zabranjene’ knjige i izaći iz ‘mraka neznanja’.

Ali moje otkrivanje, kao na primjer, Solženjcina došlo je kasno. U našoj zemlji već je bio prestao rat, a oni jadnici što su bili po logorima: pola ih pobijeno, pola pušteno, polomljeni, gladni, sanjali hranu. Zar je njima bilo do knjiga i čitanja? Sjećam se još u Francuskoj, onaj prvi mjesec kad bi išli u ‘nabavku’, kako su kupovali po kilu-dvije mesa, a oni francuzi iskolačili oči, hoće da im iskoče, jer oni nikad u životu nisu kupili više od sto-dvjesto grama dnevno. Oni su u stvari mislili da smo mi bili došli iz Somalije, pa se čudili kako to da nismo ‘crni’. A naši jadni logoraši krcali frižidere pune, ne mogu da se zatvore, jer su u logorima, mučeni glađu, sastavljali zamišljene jelovnike u bunilu, dok su neke tjerali da piju motorno ulje i pišaku.

Poslije Francuske, putevi me odvedoše na Divlji zapad, gdje se obreh u još većem provincijalizmu nego što je ikad vladao u našoj sad već bivšoj državnoj tvorevini. Da sad ne duljim o starim piscima koji su već pomrli, a pola njih nije nikad bilo prevedeno kod nas (ili sam trebao reći privedeno?), u Americi sam otkrio neke nove glasove i čak ih slušao ‘uživo’. I eto ti isti opet nisu ‘privedeni’ kod nas. Istorija se ponavlja. A znate zašto? Jer neki od njih su već bili u našim krajevima, pa su poslije, kad dodju kući, pisali knjge i sve to fino objasnili svom narodu kojem je mozak već manje-više ispran i koji svoju djecu svake godine i dalje vodi u Disneyland.

A šta su to oni radili kod nas i o čemu su to pisali?

Ako je još živ, sad bi se profesor Amir koketno namješio i rekao:

“Ostaviću vas u mraku neznanja,...”

Vjerovatno je u pravu, da vas slučajno štagod ne ‘zaboli’... A neki možda već sve znaju i mudro šute, mudri od rođenja.

Top