F.J. NANIĆ: VUK PO HOROSKOPU
Istaknuto

30 Novembar 2015

Došao sam pisati o novom apartmanu, neki turistički blog, reklama za goste sa Zapada. Ispostavilo se da je stan ko bombona, baš po mojoj mjeri. Ko saliven za moju ugruhanu dušu, zamotanu u neku sivu vunu.

Probao sam upaliti TV, ali čim se nađem sa više od jednog daljinskog u rukama, tu je kraj moje upućenosti. TV bulji u mene mrtav, ekran mu crn. Moja jedina veza sa svijetom je moja unutrašnjost. Kao da mi se vena izlijeva direkt u pinkalo, moja “plava krv” teče po papiru ko po sirovoj koži. Prati ritam srca koje preskače u beznožnim trkama na prepone...

Gledam u svoju ruku, kao da nije moja, nešto piše. Riječi se nižu šiljate poput bodljikave žice. Rukopis mi liči na EKG čovjeka koji prebrzo živi, a lagano umire, u nečijem sjećanju, ko crv u truhloj jabuci.

Šta me je dovelo ponovo tu, nakon 30 godina? Dođeš u isti grad, tvoja je prošlost poništena kao karta u nekom zalutalom, crvenom tramvaju. Svuda oko tebe narandžasti autobusi drndaju zahuktani, puni ljudi koji spavaju na nogama. Umorni od čekanja na bolje sutra; umorni od rodbine što ih podsvjesno zlostavlja; umorni od prijatelja što ih ne zovu na večeru, jer jedva pokrivaju svoju gladnu guzicu... Umoran kao da je i zrak dok se bori s kišom što pada iz neba pa u rebra, režući ga na tanke kriške. Ukoso.

A ja ležim u apartmanu mojih snova. Nikad ga tamo vidio nisam, a evo uživo ga sanjam, obasjan portakal lampom. Zavjese su žute, zelene, pa crvene. Stoje mirno poput ispeglane, afričke zastave. Ritam života je stao. Svi spavaju. Čuje se poneki auto, dahće ulicom Maršala Tita, i ja se pitam kako to da još uvijek postoji sve to... Rijeka, ulica, Tito, crna noć, bijel dan, plavo more, poderani kišobran...

TV bulji u mene kockast, mrtav ‘ladan. Mog’o bih do ujutro nizati ove redove kosih slova, kao da su neke okamenjene topole uhvaćene na spavanju. Savio ih vjetar, pa ih onda lava zatrpala. Gubi im se smisao. Gdje si bio juče, šta si radio danas...

Kupio si jednu bananu, 50 grama sira, jednu flašu pive, Staropramen.

“Niste izvagali bananu?”

Pogledao sam je blijedo iza jeftinih, crnih naočara. Samom sebi ličio sam na slijepca što je čudom progledao. Prva slika mi je bila žena s bradom, pred penzijom, još samo stotinjak hiljada otkucaja, dok kasa zvoni u bešćutnom ringu života. Uzela je pažljivo bananu kao da je novorođenče i otišla da je izvaga.

Svi su se nasmijali kad sam bubnuo, “Ma može to otprilike...” Mislio sam da manje-više jedna kuna nema veze. Ali u tome je i bio štos, ili vic. Nema više “otprilike”. Sve je tačno izvagano. Duša ima 21 gram, a tijelo ovisno šta trpaš u njega, jetrenu paštetu ili živa jaja sa malo sira i gnjilom bananom. Kad se sve to zalije češkom pivom, onda život kao da dobije na igri. Zaigraju brci i zarumene se obrazi. Lakše se diše.

Inače, ispala mi je gornja dvojka. Zub. Mislim se da li da pravim novu ili da ostanem okrnjen, radi uroka, ko neka stara, ispijena šolja za kafu. Kod nas se to zvalo fildžan, ili findžan. Nekad. A sad... Pa i sad. Samo što to odavno nisam čuo svojim naperenim, dlakavim ušima.

Ovo je dnevnik jednog vuka, ali ne Karadžića, nego nekog nadri-američkog, mada ponekad sanjam i na francuskom. I tamo sam birvaktile kafu pio, al’ onda krenuh za nervoznim traperima na daleki zapad i tako se prešaltah na engleski.

A sad što se više približavam rodnom kraju, sve više mi naš jezik “glagolji” u malom mozgu. Bosančica, Glagoljica, Staroslavensko pismo. Sad je to sve okrnjeno, izlizano, fale zubi da se pokažu...

Moja otac bi nekad graknuo, “Ma, samo im zube pokaži!” A ja bih naivno, k’o tele, pitao, “Kome, babo?”

“E, jesi levat...” odmahnuo bi on. “Kako kome! Pa njima, šupcima, papcima što nam zauzimaju grad!”

Onda bih ja pogled’o u pod i zagriz’o jezik. To je on mislio na Hercegovce, na Sandžaklije, na moju staru... I obućar Adil je tako mislio. “Zauzeli su pola Sarajeva...” Moj najbolji školski drug reče da su “oni prvi i zapucali,” Sandžaklije, na nekoj svadbi...

A ja sam sanjao kako nam četnici lupaju na vrata, trojke. Dolaze da nas kolju. Vidio sam ih jednom u Beogradu. Gomila. Pijane brade, krvave oči, crne zastave sa mrtvačkim glavama. Budio sam se u goloj vodi. Napolju vruće. Ljeto. Niko mi nije vjerovao. Tako i odoh. Sam. Preko Zagreba. Pa onda u Italiju pješke, preko “ničije zemlje”. U Francusku sam uš’o kroz tunel, autobusom, ispod Mont Blanc-a. U Ameriku sam doš’o onim zadnjim avionom što se u njemu još moglo pušit’. U repu, doduše. Al’ opet avion pun dima ko da se pastrma suši.

Sletili smo u Detroit. Neki ogroman čovjek nam je mahao kuda da prođemo. Ličio je na vepra s naočarima. Skvrčena faca, ko da mu se nešto gadi. Ispod pazuha mu tamne fleke od znoja. Košulja mu plava ko Željina zastava.

Uš’o sam na foru. Kad su pitali kol’ko para nosim, slagah im da imam deset hiljada franaka. Njoj se oči izbečile ko da sam reko deset hiljada ćevapa u nekom svemirskom somunu. Nije tražila ni potvrdu. Malo joj sjaj u zjenicama zamrije kad joj rekoh da deset hiljada francuskih franaka nije ni tri hiljade dolara. Mahnula mi je nervozno da prođem. A meni se nešto baš nije ni išlo dalje kad osjetih taj njen upadljivi nedostatak merhameta. Francuzi su mila majka. Mada sam ja već u Parizu bio navikao na “il faut profiter de la vie,” što bi u nas rekli: uzmi sve što ti život pruža. Samo što je kod nas ipak zaostalo bilo nešto od onog zdravog stida i čednosti, pa bi se oni, što stanuju preko puta finske ambasade, još uvijek kulturno ustručavali. Al’ zato su neki drugi naočiti brđani to bukvalno shvatili pa, umjesto proleteri, postali profiteri. Kako u miru tako i u ratu.

Mene uglavnom niko nije ček’o u Detroitu, te produžih za New Orleans. Nekako mi to bilo logično poslije Pariza. Pričaju i dole nekakav šatro francuski, al’ to samo u filmovima i ponekim pjesmama... Ja se bio pravo sredio, košulja, jelek, samtarice, špicoke od po metra, izaš’o na korzo, kad tamo svi u trenerkama. Neko i u pidžami, donji dio. Gornji, da bog sačuva. Čeko me je neki jaran što sam ga jednom davno upozn’o putujući po svijetu. On i još jedan njegov jaran, ispostavilo se da su pederi, zajedno predaju u školi. Pismeni ljudi. Fini pravo, nisu me dirali.

Odvedoše me u nakav bar sa dva ogromna klavira i tu ti zaglavismo do ujutru. Neka dvojica irskih šaljivdzija odsviraše sve one naše stare pjesme, al’ na engleskom. Tu smo se i slikali. Neka ženska se stvori odnekud te i ona osta na slici. Rekla je bila nešto kako sam ja “wild guy,” nisam cijele noći oka sklopio. A, bogami, ni u avionu nisam spav’o.

Kad me takvog dovedoše u Mississippi, umalo na neku zmiju ne nagazih. Ja mislio drvo leži oboreno. Dali su mi onda da nosim neke cipele protiv zmija, ili ti zmijo-otporne. Ja njima kažem “zmijuga loma,” to vam je mala zmija, a “zmijuga vopra” je ona prava. Al’ oni se samo osmjehuju i klimaju ko neke drogirane kamile. Poslije su me vozali okolo na zadnjem sjedištu njihovog auta, pa onda odosmo kod ovog njegovog jarana na večeru. Njegov stari šerif, prvo šuti, uzima mi mjeru, i onda jedva procijedi ko da mu je stolica tvrda, “A ti iz Pariza doš’o malo kod nas, ha?” Čovjeku se stislo, misli ja pravi derpe. Onaj francuski.

Eto ti, kontam, s kim si takav si. Džaba ti priča poslije. Ne opra se od uroka. Peder ili ne, sutradan ti oni mene fino zaposliše da pomažem ocu od ovog mog jarana. Meni bi drago da se više ne vozam s njima u istom autu. Mali “grad,” jedan konj, jedan McDonalds, gledaju one lokalne trebe u nas. Nikad stranca nisu vidile. Misle da sam i ja topli brat. Bolje ti je među prave zmije, jarane. Trebalo neke posječene borove pokupit’ s puta, pa ih složit na gomilu.

Eh, zato sam ti pravi majstor, obradovah se ja. Dali su mi i pick up da vozim i te čizme za zmije, ili protiv njih, kako to već ide, i ja ti lagano krenem da krčim puteve po Mississippiju. Tako sam ta drva fino nakamaro na gomilu da je se ovaj američki babo oduševio. Htio da tom šumskom putu da moje ime. Eto kako se postaje narodni heroj, pomislih. Ma neka, rekoh, bi mi ga žao. On imo tri sina, a nijednog unuka. Doduše, onaj najstariji sin mu ima tri psa, al’ nikad se ne zna ko će koga klonirat’. Izrodiće se nešto iz svega toga... valjda neko ime za taj drum prašnjavi.

Inače, bila je tu i jedna rijeka što “pjeva.” The Singing River. Ostalo joj to ime otkako se cijelo jedno indijansko pleme u njoj utušilo pjevajući borbene, što bi u nas rekli. Ovi su se držali za ruke i pjevajući u koloni, jedan po jedan, zagazili u mutnu vodu. Nisu htjeli u kandže neprijatelju. Pa zar i ovde toga ima? Ja se pravo razočar’o. Gdje god kreneš ubiše nekog. Zato se kod nas vazda govorilo “Ma šuti, samo nek’ ne tuku.” A ja sam inače bio samac, pa mi je zbog toga valjda trebalo biti lakše, u duši. Nisam imo žena i djece da naslijepo gaze po minskim poljima. Moj bi mi se otac onako kiselo nasmiješio, pa nazdravio nekom nevidljivom ahbabu (ovde se to zove imaginary friend). “Ma najgore je samcu,” poluglasno bi promumlo sebi u bradu. A ja pošto sam se sâm rodio, sve sam mislio sam ću i umrijeti. Nekako mi to izgledalo faktićki ― samo po sebi jasno. Vuk Samotnjak mi u krvi još od osnovne škole. Film. U Americi otkrih da sam to i po horoskopu indijanskom. Vuk. Sad već sivi. A podznak mi soko. Tako se život poigra s nama. Negdje se rodiš ovan, a vremenom otkriješ da si negdje cijelo to vrijeme bio i vuk i sivi soko, najbrža ptica na zemlji.

Top