F.J. NANIĆ: ŽELJEZNIČKA
Istaknuto

28 Mart 2016

Kad vidjeh ovu sliku, prodje me neka davna, stara jeza. Sa ove stanice sam krenuo u svijet, preko Zenice, Doboja, pa sve do Zagreba. U kupeu, samo ja i... lopov. On poš’o u Italiju "na pos'o."

Nije još bio rat. Raja dernečila po Sarajevu, govorili mi da sam levat što idem. Kažu da je ta godina pred rat bila najbolja, što se tiče provala, mislim onih metaforičkih, ne fizičkih. Helem, ovaj u kupeu zauzeo cijelu stranu, proba da zaspi, stavio kaubojke pod glavu. "Ovo sam," kaže, "ponio da izgledam k'o papak, da me u Trstu ne skontaju... Tamo ću kupit’ tene, da se brže krećem, a ove ću čizme poslat' kući poštom..."

Ja klimam glavom ko dvogrba kamila, nemam pojma o njegovom zanatu. Odužilo do Zagreba, pa mi svašta "lopov" napriča. Tada još nije bilo ni rata ni Karadžića, bar ne na televiziji i na ovome, kako se zove... Lice-Knjiga... Vesela Sveska, šta li...

"Pola ti Sarajeva, burazeru ide vani da krade," nastavlja haver, "ali dogovor je da se, kod kuće, u našem gradu, ne 'radi'... Tamo se vratimo na 'odmor,' da podmirimo familiju, žene, djecu... onda se tako nalazimo po kafićima i zajebavamo, prepričavamo kako smo koga izdigli... Jedan zemo dovuk'o cijelu jahtu iz Holandije... Piš'o se gore ženi po kući pijan, vidio zidovi od cigle, mislio da je u bašti..."

Dok je on tako divanio, prolazili smo pored natronke u Maglaju, ko neki zmaj u noći bljuje dim, bez vatre. Ja poš'o u bijeli svijet go k'o pištolj, sa sto maraka u džepu. Preš'o pješke u Italiju, a u Francusku autobusom kroz tunel, ispod Mt Blanc-a. Ni slutio nisam da će tako isto, nekoliko godina kasnije, kroz mnogo manji, tješnji tunel, neki sretnici izaći iz opkoljenog Sarajeva. A među njima i moj, sada već pet godina, rahmetli babo...

U Parizu osvanuh jedno rano jutro, još se ulice sive bude, oljušteni zidovi, smrdi pišaka iz pisoara, oblaci ružičasti ko šećerna vata, ja gledam ko da sanjam. Jel’ ovo Pariz il’ sam ja u nekom svom lošem snu? Potrefilo se još da prolazim baš ulicom Svetog Denisa, gdje je par žena stajalo i pušilo, svaka ispred drugih vrata. Kako sam prolazio, povuče me jedna za rukav, onako blago, samo vrhovima prstiju. Ja je gledam, oči joj u mraku svjetle zelene, pa žute, ko neka divlja mačka, meso od nogu joj propada kroz poderane najlonke. Meni na um dođe ona pjesmica što bi moj rahmetli babo recitovo kad popije: “Dobar dan, dobar dan, poderan mi kišobran...” Ali kad vidjeh nju, zastade mi nešto u grlu. Nema više ni babe, ni pjesme, nego je ovo sad onaj svijet o kojem smo sanjali, pa se probudili malo, ko biva, ranije... Još san traje, onaj ružni pred zoru, dok ažbahe svijetom vladaju, a dobri ljudi spavaju...

Ona žena ko da je čula moje misli, pusti mi rukav i nestade u mraku. Ostah ja na ulici sam ko i prije, ali već se mogao naslutiti zračak sunca i nade iznad starih krovova, preko krvavog neba, sada skoro željezno-plavog. Dok sam prolazio kroz kapiju Svetog Denisa stadoh da je dodirnem. San ili ne, bilo je nečeg magičnog ili u zraku ili u tom drevnom kamenu. S druge strane kapije čekao me novi dan.

Top