F. J. NANIĆ: Počasni Građanin

13 Juli 2015

Neki ljudi biraju sjećanja s kojim žive, a neka sjećanja biraju ljude s kojim umiru.

Dvadeset godina nakon masakra u Srebrenici, dvadeset i pet nakon što sam izašao iz Juge. Pješke. Srce mi bilo stalo u grlu ko da viri stojeći na prstima. Prelazio sam komad ničije zemlje izmedju nas i Italije. Iz Zagreba smo krenuli autobusom za Pariz, ali smo morali sići u Kozini na kontrolu pasoša i deviznih računa. Ja takve knjižice nisam imao. Tek sad kontam — to nikom od stanovnika svjetskih sila ne traže. To su samo za nas bili uveli da nas drže kratko svezane na ekonomskom lancu snova.

Svu sam lovu čuvao sljepljenu u čarapi. Tri crne stotine švapskih maraka. Crne zato sto sam ih na crno kupio kod nekih šibicara u Sarajevskom kafiću, odmah iza Slatkog Ćošeta. Sad su me žuljale nervozno dok sam poslušno stajao u redu, ko puž se približavajući šalteru. Carinar je bio pravi Slovenac. Nije me ni pogledao. Njegov nadmeni glas kratko i jasno odreza da se moram vratiti u susjedni gradić i otvoriti devizni račun. Ali, otići će mi autobus! To naravno nije bio njegov problem. Samo moj.

Izlazeći napolje šutke, umjesto da dignem frku, složio sam se k’o mehka, poslušna stolica na rasklapanje. Utopio sam se u gužvu s druge strane. Došao je bio autobus iz Italije, iz suprotnog pravca, pun oznojenih švercera. Većinom su nosili farmerke, kafu, najlonke, žilete. Otvarali su širom stare kofere, smrdilo im je ispod pazuha. Niko me nije ni primjetio. Nisam imao ništa da prijavim. Nastavio sam da hodam preko ničije zemlje, kao u transu. K’o da mi je neko bio prislonio pištolj na čelo, mislio sam bio da ću pasti ako pogledam unazad. Očekivao sam da čujem neki grubi glas da vikne stoj, ne mrdaj! Noge su išle same, a ruke su visile mrtvo ne dodirujući mi tjelo.

Vidio sam naš autobus parkiran tamo preko, pokraj italijanske carinarnice. Svi su bili unutra da im udare pečate u pasoše. Trideset, dvadeset, deset metara, i onda sam se došunjao do zadnjih vrata. Srećom, bila su otvorena. Autobus je bio potpuno prazan. Sjeo sam na svoje mjesto dok mi je srce lepetalo u grlu, kao ptica satjerana u ćošak. Kad su se putnici počeli penjati u autobus, jedan po jedan, opet me niko nije primjetio. Putuješ li tiho sam, zamjene te za sjenu, dio nekog gluhog pejzaža. Ako ne privlačiš paznju, visiš kao razmaknuta zavjesa pokraj koje ostali zamišljeno zure u oblake na nebu.

Pet godina kasnije, brojao sam i ja oblake, leteći kroz njih na krilima sreće. Na putu za Ameriku, ni slutio nisam da su tada rafalima, u jednom danu, “pomeli” 8000 duša, što mahluka, što odraslih, onih što jedu iz velike kašike. Taj dan mnogi nisu ručali. Samo su im oči preplašeno zvjerale izmedju puščanih cijevi. Jedni su im govorili da su u “bezbjednoj zoni,” a drugi su ih mamili da pridju slobodno, da se ne boje. Većina je vjerovala. Čiste duše misle nemaju čega da se boje, pa prilaze umireni lijepim rječima koje kao da od srca dolaze i ne vode u jame gdje su mnogi već ležali izbušeni mecima. To su samo tijela izmučena i nedužna, kažu, a duše lete dalje, svjetlo ide svjetlu, tama tami.

Jučer, dvadeset godina kasnije, negdje na divljem zapadu, gdje svi konačno živimo kulturno i slobodno, od plate do plate, obreo sam se ponovo među svojim narodom. Marširali smo tiho prema centru grada, noseći majice na kojim je pisalo DON’T FORGET GENOCIDE IN SREBRENICA. Mnogi Amerikanci o tome skoro i da nisu znali, ali pustili su nas da mašemo zastavama prijateljstva i sjećanja, i da mirno pronesemo kroz njihove ulice bijele panoe sa imenima žrtava nekog krvavog besmisla. Za njih to ovdje izgleda tako nepojmljivo daleko, a nama tako bešumno blizu, u njedrima sklupčano drijema, čeka na konjicu pravde što uvijek kasno stiže.

Prije tog marša gledali smo dokumentovana svjedočanstva nakon kojih se čovjek osjećao kao provučen kroz iglene uši. Neki to zovu “svilen konac.” Oni što su priznali za nedaće žrtava, tražeći oprost od njihovih sjena. Ali neke majke još uvijek nisu preboljele, nisu mogle da govore. Još ih sjećanje ubija, svaki dan, peče ih na tihoj vatri.

Jedan od preživjelih izašao je na binu sa parom vojnih čizama oko vrata. Ironija ili sudbina, čizme su pripadale holandskom vojniku, jednom od onih što izručiše nevine žrtve u “sigurne” ruke. Dan-dva prije sramotne primopredaje, M.S. je ostao bez đonova na cipelama. Na putu prema šumi, put ga je nanio pored UN šatora. Provirio je unutra: u jednom od njih, pored praznih kreveta, stajao je samo par čizama. “Na brzinu sam ih zgrabio i stavio pod pazuh. Spasile su mi život.”

I dan-danas ih čuva, ne odvaja se od njih. Zahvalno ih je bio navukao, i sa jednom grupom ljudi krenuo ka slobodnoj teritoriji. “Kad je zapucalo, zalegao sam iza jednog drveta i osjetio kako padaju po meni. Trajalo je to nekoliko minuta, kao cijela vječnost. Kad je stalo, povikao sam da idemo dalje. Niko se nije pomakao. Svi što su ležali na meni, bili su mrtvi.” Pogledao je oko sebe kao da sanja. Oko vrata su mu visile vojne holandske čizme kao neki nakaradni ular koji ga obavezuje i na zahvalnost i na bolno sjećanje.

Doživio sam jučer bezgranično ponosan i, u isto vrijeme, širokogrudan osjećaj pripadnosti bosanskoj zajednici, noseći tamno-zelenu SREBRENICA majicu. Odlučno smo išli svi zajedno misleći isto. Šestom avenijom prema Pionir trgu. Na neki način, tako sam se i osjećao. Kao pionir. Možda ne više Titov, ili divljeg zapada, nego pionir čovječanstva i humanosti.

Kasnije, na putu kući, nabasao sam na malu familiju beskućnika. Prosili su na uglu slobodne Amerike. Imao sam nekoliko dolara u džepu, malo za autobus, malo za svaki slučaj. Dao sam im jedan. Majka i kćerka zahvalno su me pogledali zabrinutim očima. Podsjetili su me na one iz Srebrenice što beznadežno čekaju 8327 očeva, muževa i sinova da se vrate, kao sa nekog dugog službenog puta.

Dalje niz ulicu, poviše autobuske stanice, još jedan prosjak. Starac. Vagajući u sebi da li da i njemu pomognem, počeo sam prebrojavati i mješati vlastite trudove sa blagoslovima. Još uvijek sam imao dovoljno da se vratim kući. Na kraju, samo to je bilo važno. Dok sam mu prilazio, podsjetio me je malo na mog rahmetli oca. Kad sam mu, umjesto ruke, pružio zeleni dolar, na moje veliko iznenađenje, čovjek tiho uskliknu: “Imam i ja nešto za tebe!” Iz džepa je izvadio...popusnu autobusku kartu. Držao sam komad papira u ruci i čitao te dvije riječi, kao zanesen: Počasni Građanin. Nekom nebeskom milošću, postao sam Počasni Građanin, makar samo na jedan dan.

Top