F. J. NANIĆ: Grad koji teče

16 Juli 2015

Skoro sam bio u Rijeci. Čudno je uopšte da čitav jedan grad nazovu Rijeka. Ne znam nijednu rijeku da se zove Grad. Doduše, ima Novi, ima Stari, ima i Beo, ima čak i mjesto što se zove Rupa, u Sloveniji, al’ nigdje nema samo Grad. Neki veseli stihoklepac reče: „Grad koji teče.”

Kad ponovo sjedneš u isti autobus, nakon trideset godina, cesta još vijuga pored mora, poput pospane zmije. Čak su i mnoge zgrade iste, stare austro-ugarske, u Opatiji još uvijek svježe ofarbane. Što se više približavamo Rijeci, oronule su i sumorne. Putnici su većinom obanđijani svojim telefonima, ili tupo zure u zamišljene daljine. Kao neka vrsta nesretnih životinja...

Ovi naoko nesretni putnici, što se voze iz Opatije u Rijeku svaki dan, kao da nemaju blage veze da su nagrađeni jednom od najljepših obala na svijetu. Čak i kad dobro sažvačemo njihovu neusiljenu oholost, i dalje ostaje tajna zašto su baš oni dobili tu nagradu. Ako zato postoji neki “viši” razlog, manje-više je nevažno, jer sad su se svi razlozi pretopili u nagon za samoodržanjem. “Asti gospe, a ča ćedu ‘judi jist’, aaan? Nemamo ni za mudante!” grinta Šime. “Zimi ti ni posla! A od čega će se živit’?” Od have iz borovih iglica, pomislih u sebi. Sretan bi čovjek bio sa tanjirom friganih papelina dnevno. Ovdje, na Zapadu, ih nema ni da ih zlatom plaćaš...

Sad ni to više nije važno. Već sam u Rijeci “maznuo” (pojeo, ne ukrao) burek sa sirom i širokogrudo objasnio ljubaznoj prodavačici tankih pluća da je burek inače samo sa mesom, da su sve pite pite, a samo on pitac. To je njoj prošlo kroz uši kao neki izjahani istočni fazon, ali ničim to nije pokazala, osim hladnim bljeskom u očima, koje sjevernjaci upotrebljavaju u samoodbrani, kako bi na trenutak zbunili protivnika.

Ako si već prošao pola svijeta po šavovima narezan u komade, ili polomljen poput saksije gurnute s nečijeg prozora — ponovo sastavljen i zalijepljen dovoljno si jak i šupalj da upiješ taj nordijsko-sibirski hladni bljesak i pohraniš ga u najvećoj rupi svoje duše. Ti je zoveš crnom, tu rupu, mada je ona rumena iznutra ko cvijet divljeg maka izvrnut naopako. Otkriješ brzo da to nije slučajno, jer odmah do pekare, gdje si sirnicu zalio jogurtom, nalazi se Dnevni Boravak, kao da ulica prolazi kroz neki otvoreni stan, a ne grad koji teče.

U Dnevnom Boravku vidiš VRISAK, lijepo piše crveno na crnom. A Rumena se zove i autorica što čita odlomke iz svoje knjige o lezbejkama koje mrze da peglaju muške košulje. Rumena prkosno čita i jebozovno puši u isto vrijeme. Haljina joj je zadignuta u dimu baš koliko treba da se pogled tu zaustavi i zaboravi na riječi, spreman da ih plati krvlju. Na tren, sve je crveno. Možda se zato i zove Rumena?

Ispostavilo se da sam došao u Rijeku nakon trideset godina da saznam kako je Muris umro, Dragan nepokretan, a Adil redovno ide na džumu. Svakog petka klanja u “najljepšoj džamiji u Evropi”. Neki im hadžija iz Katara dao devet miliona eura, a oni dodali još svoja dva. Pa što nije on sve platio kad je toliki hadžija? htio sam upitati, ali nisam. Zaustavio sam riječ na vratima. Iščačkao sam je jezikom iz one šupljine koja je ostala da zjapi otkako mi je desna dvojka ispala.

Nisam htio Adilu da poremetim ravnotežu, a ni sebi. Bio mi je vaga s druge strane ogledala života. U proteklih 30 godina postigao je sve što ja nisam i obratno. Ja sam dosegao krajeve svijeta za koje on nije ni slutio da postoje. Bili smo kao dvije strane novčića bačenog u zrak, i tura i jazija. Imao je dvije zdrave merhametli ćerke, ja nijednu. Ja sam imao majku i sestru, a njegove poginule.

Imao je Adil i obućarski zanat i radnju koja rijetko radi, ali radi. „Bili smo zatrpani cipelama onda," nasmijao se s nevjericom. Tada su mnoge žene svako malo lomile visoke pete i svraćale u radnju ko na kafu. Sa osmjehom lice bi mu iz sjete sinulo ko zvjezda što tjera mjeseca, pa bi ga onda ponovo prekrila neka sjena, koju sam možda i ja nosio na licu, a nisam je mogao vidjeti.

U Americi sam jednom pročitao negdje da svi hodamo ispod svojih nevidljivih sjenki, onih iznutra. Do tada sam znao samo za one spolja, s kojim sam se rodio, one što tačno u podne izgledaju ko Snježanini patuljci. Tek sam se u Americi suočio sa duguljastim, tamnim sjenama što iznad nas lebde poput letećih, olovnih cigara. Neki kažu da su ih vidjeli. Ja sam ih samo osjećao zakopane duboko pod kožom. Obično bi odatle izlazile nečije ruke i lica tako neprepoznatljivo blizu smrti, kada sam između jave i sna, bez ikakvog oslonca, polubudan mjesečario nabadajući po labavo zategnutim konopima, iznad same površine zemlje.

Nisam pitao Adila za njih. On je sa njima davno raskrstio. Sa sjenama. Nekad je pumpao sklekove po pariškim zatvorima, a sad je klanjao skoro redovno, ali predano. Nisam poznavao nikog tako smirenog. Nakon što je sreo Belkisu, život mu je krenuo porodičnim tokom. Mimoišao ga je i rat, al’ je njegovog brata usrećio sa izbjeglicom iz Banja Luke. “Kako je nju oženio, sve mu je propalo. Potrošila mu je sve pare, a onda mu svezala sihire. Počeo je da ludi. Prvo je rezao vene, jednu ruku, pa drugu. Onda se objesio kaišem...” Pokazao je na svoju izrezbarenu toku. Obrazi su mu bili upali, oči i dalje zelene. “Trzao se i bacao na koljena. Kaiš je bio kratak. Nije bilo dovoljno visine. Kao da je žurio da umre...”

Nikako nisam mogao zamisliti Murisa u toj pozi. Na koljenima, mrtav visi na kaišu... u nekom zapišanom parku.

Bila mi je čast klanjati sa Adilom u “najljepšoj džamiji u Evropi”. Njena kupola iznutra je ličila na nebo presječeno napola, ofarbano u bijelo. Ljudi su tu izgledali kao nevažni mali mravi. Čuo se samo strogi glas imama iz modernih zvučnika. Jedan dječak igrao se sa svjetlom što je izviralo iz poda, pored njegovih nogu. Onda je skinuo svoj plastični sat, položio ga na svjetlo i nestašno mi se osmjehnuo. Brzo sam skrenuo pogled. Još uvijek me je bilo strah sveprisutnog strogog glasa. Negdje sam bio pročitao da je Bog ljubav. Još uvijek sam se nadao da neće gromko uzviknuti i onda nas sve oduvati vjetrovima i isprati kišom.

Dragana nisam imao vremena vidjeti. Čuli smo se preko telefona. Ležao je nepokretan na nekom Riječkom brdu. Stradao je u saobraćajnoj nesreći nekoliko mjeseci prije toga. Pisalo je i u lokalnim novinama. Nekim je čudom ostao živ. Jedva mi je prepoznao glas.

“Čuvaj kičmu,” rekao je. “A i glavu”.

Top