HUSNIJA CRNJAK u epizodi: DIJASPORO, I BOGU SI TEŠKA

11 Novembar 2015

Hoće žena da idemo nagodinu u Bosnu.

Kaže Džemila, vakat je, ako djeca sad ne odu postaće pravi Amerikanci i onda ih više niko neće natjerat da idu. Vakat je, kažem i ja, al đe su nam pare tolke, jebote, možemo na put oko svjeta za tu lovu. Ništa se ti ne sekiraj, veli, stavićemo na karticu i laganice. Haj, reko.

A onda kontam svu noć.

Majko draga, ko će vraćat te pare... Jel to fakat Bosna vrijedi tolko? A mogli smo spičit i za London, pa da iz Engleske ufatimo onaj voz što ide ispod vode za Francusku, da vidimo taj Ajfelov toranj. Odatle se samo spustimo u Španiju, Barselona i Granada folovi, pa ufatimo neki jefin let do familije u Holandiji, odvedemo djecu u muzej Van Goga... I onda iz Amsterdama laganice nazad... A ne mora bit ni Evropa; imaju ona ostrva po okeanu, uplatiš, pa se klatiš, jedeš, piješ kolko te volja, i opet nam sve to jeftinije od Bosne iziđe! Koji ću ja đavo tamo? Da mi obiju iznamljeno auto? Da me podsjete u kojem sranju žive? Da me bacaju u depresiju? Da li fakat vrijedi tolko para, nasikirat se i vratit se nazad ko popišan? Skupo se danas plaća ta jebena nostalgija...

Onda mislim, žao mi djece. Nek djeca, bolan, zagrizu pravi paradajz, nek namažu sebi paštetu na hljeb iz pekare, nek vide kake su boje prava jaja... Kolko para bi vrijedilo, kontam, da mi djeca probaju pravi paradajz, paštetu, hljeb iz pekare... Ono, da stavim to na vagu: na jednu stranu lova i materijalni troškovi, a na drugu stranu ćeif, nostalgija i duhovna nadgradnja. Pa, to bi možda moglo pokrit avionske karte... Za nas četvero karte ispadnu oko 5.200... U jebote, puno je to! Al ako onda dodam tu i našu salamu i sudžuk, pa pržene paprike s pavlakom, vruće kifle... Uh, vruće kifle, somun... Pravi ćevapi... Pokrije to, bogami, avionske karte, skontam, čak možda i kusura ostane...

Dobro to, a šta sa ostalim troškovima? Ne isplati se ić i vucarat djecu na dvije sedmice, znači, mora bit tri hefte najmanje. To ti odma dođe da sve račune moraš pokrit kad kreneš i moraš imat isto tolko kad se vratiš, jer valja zaradit te pare. Trebaće nam mjesec dana da ufatimo korak. A kad je već tako, onda moreš uzet i četiri sedmice, da rahat odišćiliš, što znači treba pokrit troškove za dva mjeseca... Pa računam mjesečne troškove: jedno auto, drugo auto, kuća, parking za kamion, kartice, voda, struja, komunalije, kad zaokružim: 2.500. Puta dva, za dva mjeseca ― 5.000! S čim sad to izjednačit i izvagat, šta bi nam vrijedilo 5.000, a da toga niđe na svijetu nema?

Hmmm... Ima onaj zrak, brate, niđe ga takog nema! Kad udahneš onaj miris, meščini, po sata ne moraš dihat... Imaju i oni vodopadi, planine, rijeke, zelenila ko u Ivici i Marici... Pa Mostar, možemo spičit malo do Mostara, do Jajca, otić u Visoko na piramide, to bi se djeci svidjelo garant. Al nekako mi to ope nije za 5.000... Dodam onda tu slastičarne u Sarajevu, bašče ispred kafića, ćevabdžinice, muziku na svakom ćošku, hodanje po gradu umjesto sjedenja u autu, pa malo na voz, djeca nemaju pojma šta je voz osim u crtanim filmovima i kad proleti neki teretni, a onaj mlađi je lud za vozovima... Dobro, skontam, valja 5.000! Možda čak i kusura ostane...

Znači, pokrili smo karte i troškove u Americi. Izvago sam bosansku hranu, zrak i ćeif sa 10.200 američkih dolara. A onda opet kontam: nisam još ni kreno, a već sam spičko 10.000!

I da je samo to... Ne možeš otić bez banke u džepu. Spavaćemo kod rodbine i raje, al i to se plaća. Neće oni reć, al plaća se, budimo realni. Đe god dođeš moraš malo pogurat, takav je red, ne možeš pustit ljude da te doniraju, da im se na grbaču natovariš, ionako su se povili svi od sebe sami, još im samo ti fališ... Plus, ne moreš se stalno vozovima vozikat, možda odletimo i do Makarske il Dubrovnika, ko će stalno plaćat taksi, znači treba nam auto... Kažu, najbolje je nekom našem dat šta para i iznajmit njegovo auto, rentacar je skup do đavola... A i onaj ćeif što sam ga virtualno izjednačio s materijalnim troškovima valja iskeširat. Ako se tome još dodaju hedije, jer bez toga ne more, pa izlasci, pive, što za nas, što za raju, hrana i večere, biće tu garant i Džemilinog šopinga, nakupi se, brale, haman isto ko i američki troškovi! Valja nama četiri sedmice tamo biti nonšalantno, rahat i bez ustezanja. Bogami, trebaće nam 5-6 hiljada, ko da gledam. 6+10 = 15! Uh, jebote, nije 15, već 16! Potroši ja hiljadu dolara samo misleći na to... Jebote, 16 hiljada dolara!!! Za 16 hiljada dolara smo komotno mogli otić u Tajland na ljetovanje! I još da nam dobrog kusura ostane... Plaže ko iz snova, dnevno masiranje, hrana boli glava, kako Jajce, tamo voda ko mlijeko ― sve te češka po jajcima... I svi lete oko tebe, isto da si Donald Tramp.

Au, jebote, s čim sad da izjednačim višak? Moram potrošit 6.000, a da fakat vrijedi. Ono, da mi nije poslije žao što sam tolke pare spisko... Šta sad da stavim na vagu, majko draga, ščim još da opravdam tolku lovu? Za 6.000 moreš komotno otić dvije hefte na Bahame. U najbolji hotel. O Meksiku da i ne govorimo... Moreš i otić i vratit se na još koji dan... Pa kruz! Moreš na kruz sa najvećim brodom, koji samo u filmovima vidiš. Djeca ti se po vas dan brćkaju u bazenu na palubi, a ti po vas dan ločeš, samo ti donose piće, i sve viču „Ser, Ser...” ma ko pravi dingospo! Meščini, da nekom od njih zatražiš ženu da bi ti je uračuno u cijenu. I još kusura ostane. Kusur daš za bakšiš, i svakom potaman. Majko mila, ne isplati se Bosna nikako!

E, a onda se sjetim svoje avlije, kuću smo prodali, al bilo bi mi milo pružit korak niz mahalu, da vidim na šta sad to liči. A čika Fudo je još živ, mogo sam svratit, odnijet mu šta, bilo bi mu garant drago da odigra sa mnom partiju šaha ko nekad s mojim babom. Hamid i Hamidojca su još živi... I njima bi bilo sevap navrnut. Sestra pazi na babin i mamin mezar, al nije to-to, duša bi mi bila rahatnija otić prozborit koju sa svojima, odvesti djecu da stave cvijeće, neka znaju da bez babe i mame ni njih ne bi bilo...

Pa raja! Ima još jarana dole, fala bogu, čujemo se i vako, al jebeš Skype, ne mogu se naša djeca preko Skajpa upoznat i družit... Mogo bi se čut i sa Šiljom u Holandiji i sa Vedranom u Njemačkoj, dogovorimo se da naperimo godišnji u isto vrijeme. Njima to nije nikakav problem, ućeramim, oni stalno idu dole, mogu svrnut i na heftu. Svi su čeljad izrodili, a ja jedva imena da im svima pohvatam vako, preko Skajpa. Neki dan sam pito Vedrana đe mu je Leo, kakav je u školi, a on će ti meni, „Leo ti je Šiljin, papak, u mene je Damir!”

Svu noć nisam spavo. Izredaše mi se pred očima i Samir i Tarik i Juriša i Bajči i Budo i Aco i Srle i grobovi i mezari, svi živi što umiru sa mnom i svi mrtvi što žive u meni... Sjetim se onda svega što sam u ovom američkom ludilu zaboravio: u Bosni ima još uvijek što niđe na svijetu nema! A tome nema cijene. Šta je 16 hiljada? Za našu punu dušu, pa makar i na dvi-tri hefte ― sitnica! Čak mi i dobrog kusura ostane. Držaće mene taj kusur kad se vratim nekoliko mjeseci, da se smješkam i da mi milo bude dok za volanom buljim u onaj mrak ispred sebe...

Smirim se napokon, pa se prilijepim uz Džemilinu guzu, poljubim je i kažem joj: „Idemo!”

Džemila se trznu izasna, veli:

― Šta, ba, idemo?! Mani me seksa u gluho doba!

― U Bosnu, ljubavi, u Bosnu idemo...

― Jah, budale, sutra ćemo o tome, moramo se sabrat, pusti me da spavam, bolan, valja djecu u školu...

― Nemaš se šta sabirat, sve sam ja to sabro i oduzeo, računica čista ko suza, čak nam i kusura ostane.

― Kakog kusura, bolan, jesi puko? ― Odmaknu Džemila guzu ljutito.

 

http://balkancoexist.blogspot.com/

Top