HUSNIJA CRNJAK u epizodi: ŠTA S’ TO MIGRIRAŠ, MATERE TI?!

26 Avgust 2015

Piše: Elvis Hadžić

Gledam ove izbjeglice jutros kako ruše barikade ko da im je čopor lavova za leđima. Zbunjeni graničari, naoružani palijama, ne znaju jel bi ih pustili il bi ih tukli, pa malo popuste a malo po bubrezima. Bježe ljudi iz Sirije za Tursku, iz Turske u Grčku, iz Grčke u Makedoniju, iz Makedonije će bezbeli u Srbiju, a iz Srbije ko zna gdje. Nije Mađarska zalud digla ogradu. Al, džaba bodljikave žice. Migranti, kako ih popularno zovu, nemaju straha ni pred žicama, ni pred palijama, ni pred morem sinjim. Biće da ih nako zlo golemo i teška muka goni...

Jašta nego goni! Gone ih oni luđaci u crnim odorama što ruše sve pred sobom, bradati i do zuba naoružani, ne daj, Bože, nikome dopast njima šaka. Znate, to su oni što sijeku ljudima glave pa stavljaju na Jutjub? Eto od čega bježe ti migranti. A malo se i foliraju, bježe od vojske, neće u rat, pa i zato migriraju. Malo se migriraju, malo se foliraju. A malo se migriraju ko da se foliraju. Tako mu to dođe! A koji bi normalan čovjek, s glavom na ramenima, išo u rat da mu odsijeku glavu? Bolje bježat glavom bez obzira nego s obzirom izgubiti glavu... Ima li šta logičnije od toga?

A svijet sjedi i gleda. I pomalo se čudi.

Nisu foliranti migranti već su foliranti oni što izbjeglice zovu migrantima. To su isti oni foliranti što agresiju nazivaju građanskim ratom, genocid etničkim čišćenjem, invaziju oslobođenjem... To su foliranti koji koriste ove krive izraze za očite stvari jer znaju da se danas historija dešava u momentu, mediji su sveprisutni, nema više post-analize i, ako je ima ‒ nikome poslije neće biti bitna! U eteru već stoji šta stoji, a ti poslije pričaj šta god hoćeš. Zato su izbjeglice migranti. Oni ne bježe, oni se migriraju, e da bi foliranti ublažili svoju krivicu i umirili savjest, da se mogu pravdati medijima kako se to njih ne tiče, kako su ti migranti strano tijelo, neko ko bi, kao takav, mogao im narušiti mir i socijalni poredak, razjebati njihov stimulator egoizma, njihovu kuću gdje uredno rentaju sobe sve zapadno-evropske države.

I tako, migranti se iz svrbiguza tuše u moru i preskaču bodljikave žice, pa mu to dođe ko naka utrka s preponama. Sašjošvidit kad i tamo u Pekingu uleti masa Sirijaca i pođe trčat u krug, s preponama ‒ eto, iz svrbiguza! Još za medije izjave kako su izgubili na vremenu kod Izmira i malo zapeli na Đevđeliji, malo su ih pokrali oko Palmire al, sve u svemu, dobro je ‒ nek je samo glava na ramenima!

Izbjeglice niko ne voli. Ne vole ni one sebe same. Nikom nije drago pokupit prnje u naramak i ići moliti se za koru kruha, malo vode i krov nad glavom. Za živog čovjeka nema veće boli od one kad gledaš samo smrt, jad i bijedu oko sebe, kad za sobom ostavljaš porušeno i popaljeno i oturiš se gologuz u svijet kome nisi dobrodošao... Život onda postane goli instikt, poraz kojem se valja pravdati, jer u njemu više nema mjesta za naivnost i polemiku. Insan se osjeti kriv što se rodio, što je to šta jest, što nekom smetaš samo zato što si to šta jesi, što ga je zadesila ta nesreća da se pravda i sebi i Bogu i drugima što je tu gdje jest, što se zadesio živ među mrtvima... Gadna je stvar biti izbjeglica, gadna je stvar biti migrant. Migrant. Migrant. Migrant...

Važno je samo ponavljati riječi, nebitno koliko su istinite ili ne. Ova strategija se zove efektivna frekvencija. Riječi koje se ponavljaju ostaju u nama vezane za pojmove, vrijeme i događaje, duboko urezani u našu podsvijest ‒ one postaju stvarnost kojoj se naša racionalna svijest teško odupire. Tako su foliranti dobro isfurali nama svima poznate izraze: građanski rat, građanski rat, građanski rat, etničko čišćenje, etničko čišćenje, etničko čišćenje, oslobođenje, oslobođenje, oslobođenje, migranti, migranti, migranti...

A ti poslije pričaj da nije to baš tako...

Top