MEDIHA SELIMOVIĆ: SLUČAJ 166,40 DINARA
Istaknuto

06 Oktobar 2015

Otac je umro.
Poslije svakog gubitka dođe vrijeme kad se činjenice postave iznad emocija. Razlog je banalan i prost: ma šta ružno da ti se desi u životu, ako se odmah ne ubiješ zbog toga ili ako te to odmah ne ubije, moraš živjeti. A živjeti možeš samo od nečega. I svi znamo, bez obzira koliko emotivni i socijalni bili, od čega se živi.

Sva bol ovog svijeta neće nahraniti našu djecu, naše suze neće im pomoći da narastu, a naši uzdasi neće nam vratiti one koje smo izgubili. Iako naš život poslije toga nikada više neće biti što je bio, moramo ga pogledati u oči, makar i tim neprijateljskim pogledom, i reći: Živote, Gade, evo me opet, jer nemam izbora!

Moja majka nije imala snage za tu rečenicu. Ne znam ko je koga gledao većim i razgoračenijim očima od straha, ona nas ili mi nju. Ipak, ni ta enormna količina straha nije nas mogla nahraniti, pa su se kućni prijatelji pobrinuli da podnesu zahtjev za penziju iza umrlog joj muža, odnosno našeg oca. Prisutpilo se skupljanju dokumentacije, jer je otac prije dolaska u Zenicu radio u Dubrovniku, tražile su potvrde o odsluženom vojnom roku koji se nije računao u radni staž itd. Procedura je trajala nekoliko mjeseci.

I onda jednog ljetnog dana na naša vrata pozvoni poštar. Ja otvorih i on mi u šake dade plavu kovertu i hemijsku olovku da mu na nekom bloku potpišem prijem pošiljke. Iako sam imala samo 13 godina, znala sam da je to rješenje o penziji.

Unesoh kovertu u kuću i pružih majci koja je u poluležećem položaju gledala ispred sebe. Uze kovertu drhtavim prstima i otvori. Stajala sam sa strane, posmatrajući njeno iscrpljeno i blijedo lice niz koje se u potocima pođoše slijevati suze.

Sačekah mirno. Suze su kod nas postale toliko normalna stvar, da niko više nikoga nije pitao: Što plačeš?

Majka spusti bijeli papir sa kovertom na sto i zajeca.

Još sam malo čekala i onda polako uzela to „rješenje“ u svoje ruke. Pročitah da je moja majka, sada udova mog oca, uživalac porodične penzije u iznosu od 166,40 dinara.

Smotah papir na četiri dijela i vratih ga ponovo u plavu kovertu. Ne izustih niti jednu jedinu riječ, već polako pređoh u drugu sobu. Iz svoje đačke torbe izavadih jednu svesku koja je bila moj mali dnevnik i na novoj stranici pođoh pisati:

– 1 vreća brašna: 37 dinara
– 2 vrećice deterdženta: 32 dinara
– 4 litra ulja: 28 dinara
– 3 kilograma šećera: 21 dinar

Dopisah još mlijeko, poneku pavlaku, tjesteninu i... potroših 166,40 dinara. Nijedne jedine čokolade i bombone na spisku, a o novim teniskama da ne pričam, o plaćenoj struji i vodi...

Sklopih svesku i zažmirih. Dobro došla u pubertet!

Tako je to valjda kad ti otac umre sa nepunih 40 godina i ima malo radnog staža.

No, to mi nije utjeha za spoznaju koja slijedi, a to je: kako izgleda kad se solidan život pretvori u bitku za opstanak ili kako je živjeti po onoj kletvi: DaBogda imao, pa nemao!

Brat je bio mali, nije se razumio u cifre, niti je znao koliko košta jedna vreća brašna. Nije znao ništa.

A ja sam šutila. I svaki dan računala.

Tih 166,40 dinara obilježili su moj život.

Od tog dana nikad ništa nisam poželjela. Išla sam u prodavnicu i kupovala samo ono što nam treba. Sitni kusur poslije kupovine brižljivo sam ostavljala u ladicu sa novcem, ponavljajući ono što je sestra Ilinka govorila mami kad bi joj davala infuziju: Čekaćemo da iskapa i ova poslednja kapljica, može biti da je baš u toj kapljici nafaka.

Sve te dinarčiće i parice sam smatrala svojom nafakom.

Od male mamine princeze sa haljinicama, mašnicama i šnalicama postadoh pubertetski panker sa dvije karirane košulje i farmericama, furajući to kao neki svoj stil. Ošišah dugu kosu i prepustih se novom životu.

Poslije nekih 5-6 mjeseci na naša vrata pokuca isti poštar, ista plava koverta, samo pošiljalac drugi. Preduzeće u kojem je moj otac radio poslalo je takođe rješenje, ali malo drugačijeg karaktera kojim se obavezuje da će kćerku svog umrlog uposlenika, tj. mene stipendirati do kraja srednjoškolskog obrazovanja uz obavezu da imenovanu potom i zaposli. Iznos stipendije na moje ime iznosio je 120 dinara.

Pročitah i ushićeno priđoh majci na krevetu:

- Vidi, mama! Čuda se ipak dešavaju!

Majka opet drhtavih prstiju pročita papir koji joj tutnuh u šake i opet po istoj mustri zajeca.

Ja sagnuh glavu sa dubokim osjećajem krivice. Htjela sam da je obradujem i nisam imala pojma da će i zbog te lijepe vijesti plakati.

– Ne znam kakvi su ovo taksirati! - reče majka - ali vi ničim niste zaslužili da vam se ovo dešava.

– Možda i nisu taksirati! Nemoj mi to govoriti! - odvratih ljutito.

Jer, ja sam se radovala svojoj stipendiji. Nije nam donijela neki posebno dobar život, ali jeste ogrjev za zimu, plaćenu struju i tu i tamo poneku čokoladu.

Stipendiju sam podizala lično, svakog mjeseca u direkciji firme u kojoj je radio moj otac. Nosila sam je kući i davala majci koja dvije godine nije mrdnula ni do WC-a, a kamoli do prodavnice. Mislila sam, biće joj lakše svaki put kad vidi da to nije samo onih famoznih 166,40 dinara. I da ima još odnekud nekih para.

Majka u svojim bolovima često nije bila svjesna onoga što se u kući dešava. Ja jesam, čak i kada spavam.
Jednog dana, kad ni majke više nije bilo, postupak je bio isti: novi zahtjev i novo rješenje za porodičnu penziju, ovaj put umanjenu za još jednog člana porodice.

Isti strah, ista šutnja.

Ali, staro iskustvo.

Naučila sam za ove dvije godine kako se to ništa ne želi, kako od prijateljice posudiš haljinu koja ti zatreba za neku izuzetnu priliku i kako se bez obzira na sve prvo plati struja i voda, pa onda... kako bude. Početkom septembra su se obavezno kupovali ogrjev, knjige i sveske... i tek onda šta može. Koliko često ponešto nije moglo, ne mogu ni opisati.

Kažu da su najmračniji sati oni prije izlaska sunca.

Maturirala sam i otišla u firmu svog rahmetli oca. Direktor me primio, zatražio moju diplomu, pogledao i rekao mi da prvog augusta dođem raditi.

I ja došla.

Zaradila sam svoju prvu platu i unijela je u praznu kuću. Nisam imala tekući račun i isplatili su mi je na ruke. Spustih je na onaj isti sto na koji sam spustila ono rješenje o 166,40 dinara.

Suze su došle same, nisam ih zvala.

- Panta rhei... Sve teče, sve prolazi...! - pomislih.

Sljedećeg dana kupih kafu i šećer, te pokucah teta Fatmi na vrata. Ponosno rekoh:

– Od moje prve plate!

– Ma draga moja Nanalićka Stani Pani... I ono, tako malo, platu zaradilo...!

– Zaradilo, zaradilo... - rekoh.

Nekoliko dana poslije tog kupih u prodavnici „Eva“ u Titovoj ulici jednu haljinu koju sam jutrima gledala u izlogu idući na posao. U robnoj kući Zeničanka našla sam majicu i farmerke za brata. Obukoh svoju novu haljinu, nabacih sandale sa visokom petom, kupih veliki buket cvijeća s kojim prošetah u Crkvice... majci na mezar.

Stadoh i tiho pođoh mrmljati jedan od onih mnogobrojnih bezrječnih monologa:

...Evo me, mama. Napokon onako kako si željela da me vidiš. Ne brini, nisam postala nikakav panker, ja sam tvoja mala princeza.

Zamisli, zaradila sam prvu platu. I potrošila sam je odmah. Ali, ne brini...zaradiću ja sebi novu.

Ti si uvijek govorila da ti je sva nafaka ovog svijeta sa mnom ušla u kuću. Biće nafake i dalje. Potrudiću se da mi nikada više iz kuće ne izađe. A ako mi se opet neka plava koverta umiješa u nafaku, ne brinem puno. Naučila sam kako se živi bez želja!

A sad, izvini na neskromnosti i pusti me da želim, želim, želim...

I da ne računam više koliko košta vreća brašna!

Trideset i nešto godina kasnije, zbog posla koji radim, svakodnevno se susrećem s ljudima kojima je nafaka otišla iz kuće... s ljudima koji na stranicama svojih dnevnika pišu:

– 1 vreća brašna:
– 2 vrećice deterdženta:
– 4 litra ulja:
– 3 kilograma šećera:
– koji litar mlijeka, pavlaka i tjestenina...

I onda zajednički dođemo do minusa koji ne poklapa tekuće troškove.

Na svakom dokumentu koji šaljem na dalju obradu podataka, u svrhu dodjele finansijske pomoći umjesto potpisa stavljam na poleđini papira jedan sitni znak: 166,40.

Pitale su me kolege šta mi to znači.

– Ništa posebno... - rekoh. - To, umjesto potpisa i inicijala MS.

Inicijala koji su u ovom slučaju kratica za „Moja Sudbina“.

Kako da njima, koji nikada nisu osjetili takvu vrstu straha, objasnim slučaj 166,40 dinara, te priču o taksiratima i nafaci?

Ne mogu, a i ne znam.

Ali, znam, dok je svijeta i vijeka, da će postojati ti 166,40 slučajevi koje je na prvu jako teško prepoznati. Ti ljudi nemaju nikavu priču, ne kukaju i ne prebrojavaju se naglas. Iz njihovih usta ne ispadaju cifre.

Oni samo nemaju želja, jer im je neko rješnje iz plave koverte ili rješenje od Nekog Odozgo defininitivno promijenilo život i ukralo nafaku.

Rijetki je sebi vrate.

Hvala ti, majko, što si uprkos 166,40 dinara do kraja vjerovala da sam ti ja nafakali.

Jesam.

Za čokoladu ima uvijek.

Iz kuće mi niko ne izlazi gladan.

Još uvijek znam željeti zavisno od rješenja koje imam na stolu.

I ne prebrojavam se naglas.

Nikome ne dugujem ni cent.

To je valjda ta nafaka koju si mi pripisala.

I ja je nosim baš onako kako sam naučila jednom davno, kad sam shvatila šta znači kletva: DaBogda imao, pa nemao...

Top