NAĐA DIKLIĆ: Hronologija jednog atentata

19 Juli 2015


Piše: Nađa Diklić

"Mene ne interesuje moje glupo brbljanje od juče", Konrad Adenauer

Nije prošlo ni osam dana kako je Aleksandar Vučić, premijer Republike Srbije bio u Srebrenici, u Potočarima tačnije, na klanjanju đenaze za identificiranih 136 Srebreničana pobijenih u genocidu u julu 1995. godine, "napad", "sporadični incident" u kojem je premijer Srbije izgubio naočare i napukla mu dolja usna, pretvorio se u ATENTAT, a sada su krivi svi!

Od Srba, Bošnjaka, Bakira Izetbegovića, terorista, ISIL-a, SIPA, OSA, pa do porodica žrtava koje je u posljednjim izjavama Vučić hladno popljuvao.

Izgleda da srbijanski premijer, iako je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, misli da Bosanci ne pamte dalje od dva dana i to ako ne moraju, pa ćemo napraviti kratku hronologiju, u koju ćemo smjestiti sve protivrječne izjave Aleksandra Vučića.

Prvi dan, 11. jula, Vučić se u Beogradu, nakon INCIDENTA, zahvaljivao organizatorima na dočeku, Srebreničkim majkama, koje bi u BiH trebale biti institucija veća od Predsjedništva BiH, načelniku opštine Srebrenica i predsjedniku Organizacionog odbora Ćamilu Durakoviću, svoj organizaciji i optužio za NAPAD "navijačke skupine", naglašavajući da "opet pruža ruku pomirenja" Bošnjacima, jer su "nam to susjedi i sa njima živimo".

Nije se htio čuti sa Bakirom Izetbegovićem, bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, koji mu je garantovao sigurnost u Potočarima. Između redova i debilu je jasno da je Vučić direktno optužio Izetbegovića u nešto što će za par sati kasnije postati pokušaj ATENTATA!

Srbija je poslala oštru protestnu notu i zatražila istragu povodom atentata!

Onda su uslijedila izvinjenja.

Prvo mu se izvinio Ćamil Duraković, načelnik opštine Srebrenica, jer valja zanoćiti u ovom podrinjskom gradu koji od Srbije dijeli samo rijeka Drina. Iste one države u kojoj je rehabiitovano četništvo, isto četništvo, kojem je pripadao mlađahna uzdanica četničkog vojvode Vojislava Šešelja. Ista ona ideologija na čijoj je osnovi ubijeno blizu deset hiljada srebreničkih Bošnjaka u julu 1995. godine.

Duraković je napadnut jer je "izdajica". Da, mi smo narod sklon etiketiranju. S obzirom da Duraković nije ništa kriv, šta će mu se izvinjavati? A doista nije. Ali, niko ne razumije poziciju načelnika opštine kojeg zovu nane od po osamdeset godina, a koje žive od Srbije "daleko" 150 metara, jer ne smiju "zanoćiti same", a sve svoje živo su u Potočarju ukopale. Muža, sinove, braću... Strah je taj dan zavladao Podrinjem opet.

Onda se izvinio Bakir Izetbegović. Lijepo od njega, ali on bi se prvo trebao izviniti sopstvenom narodu. Pa tek onda Vučiću.

Potom je Europska unija na BiH pobacala više kamenja u jednom danu, nego što bi se u Hercegovini moglo naći pažljivim skupljanjem danima, jer smo fakat, pokušali ubiti srbijanskog predsjednika!!! Ona ista Europska unija, koja nije uradila apsolutno ništa kada je ubijano, klano u julu 1995. godine 8372 muslimana poimenice (broj utvrdila Komisija Vlade Republike Srpske za istraživanje događaja u Srebrenici u julu 1995. godine), jer je predsjednik Vlade Srbije umalo ubijen!

Za ime Boga, da li iko ima pameti da samo shvati da je masa od 60 hiljada ljudi htjela da ubije Vučića, da ih u sekundi ne bi NATO zaustavio, a ne pripadnici Vučićevog obezbjeđenja?
A onda je Vučić odlučio da pozove u posjetu Bakira Izetbegovića u Beograd, da ga dočeka "pogačom i solju", po srpskoj tradiciji, a ovoga će sada čuvati, prema nazpisima pojedinih medija- tačno hiljadu policajaca.

E kada je Organizacioni odbor, sazvao novu konferenciju za novinare da kažu da se ne namjeravaju izvinjavati Vučiću za nešto za šta nisu krivi, te iste porodice koje je prvi dan Vučić nahvalio do neba, odgovorio im je da su ga trebali "štititi od kamenica svojim tijelima". Valjda onim tijelima koji su "slučajno" preživjeli Vučićevu politiku iz 1995. godine!
Da, nismo baš tako zaboravni.

Sjećamo se izjave- ko ubije jednog Srbina, mi ćemo 100 muslimana (Vučić, poslanik Šešeljevih radikala u srbijanskom parlamentu 20. jula 1995. godine), sjećamo se mitraljeza koje je Vučić ponosno nosao po Bosni i Hervegovini, regrutujući dobrovoljce da dođu da se bore "protiv muslimana i ustaša- Hrvata".
I hajka na Bosnu i Hercegovinu je mogla da počne ispočetka, jer je Vučić ostao bez naočara, ranica na usnici mu je već zarasla.
Ne ni trebalo da iko kaže nijedne pogrdne riječi, niti ko ima pravo, osim onih Majki Srebrenice, jer one koje su izgubile sve imaju pravo da sude, mrze, presuđuju... Ne, one dostojanstveno šute ne ulazeći u polemiku. Poslije njih muk.

Na istražnim organima je da utvrde je li bilo pokušaja atentata, nije... To je već njihov posao.
A što se tiče Vučića, "tragovi mu i dalje smrde nečovječstvom" (Njegoš), kao što su smrdili i u ratu. Medijski linč protiv BiH i dalje traje, a mi se ni medijski, a ni politički ne možemo ujediniti u stavu da se žrtva ne treba izvinjavati zločincu, već se uporno posipamo pepelom po glavi i kada nam to niko ne traži!
Osam dana Vučić dolijeva ulje na vatru, čekajući da se region zapali, ne misleći nijedne sekunde na one žrtve kojima se došao "pokloniti", na one majke pred koje je stao, koje su mu pružile ruku i "srebrenički cvijet".

Ne, nema potrebe sa izvinjavanjem. Vučić, otkako je premijer pravi žrtvu od sebe, zabavljajući cijeli srbijanski parlament i srbijansku normalnu javnost rečenicama "Ne napadajte njih, napadnite mene... "! Više i ne znamo da li je istina ili šala, šega, pošalica njegova izjava: "Ne napadajte Đokovića, napadnite mene!".

Stoga, on je dobio šta je tražio. Ponovo je ispao žrtva.

A šta mu je Bosna i Hercegovina dužna?

Neka nam ispostavi račun za naočare, toliko i mi možemo izdvojiti iz budžeta i "mirna Bosna".

Top