ABDULAH SIDRAN: AŽDAHE NAŠE SVAKODNEVNE

12 Septembar 2015

Iz glavne sarajevske apoteke, nasred Titove, izleti nekidan jedna gospođa, samo što mi na cipelu ne stade, a ne vidi me, nit vidi išta oko sebe, nego u potpunom afektu psuje i vrišti, ruke lomi i po zraku uzmahuje ! Zaista je bilo ružno vidjeti taj nesklad između vanjske gospoštine i nimalo gospodskog urlanja i gestikuliranja.

 

Nisam neka raskopuša, daleko od toga, nikad ne zabadam nos gdje ne treba - ali poželjeh da uđem u apoteku i upitam šta se zbilo. Stvar nikako nije normalna. Okrenem unatrag i koraknem ulijevo, prema ulazu u apoteku - pa odustanem. Nešto me, iznutra, opomenu: Kud ćeš, hajvanu, zar ti je malo vlastitih jada i belaja ?

U apotekama, za sve ove godine otkako sa tim svijetom uredno sarađujem, nisam imao nikakvih problema. Ne smijem griješiti dušu. Nisam, da išta drugo reknem, mnogo bih slagao. Često me znali dobronamjerno upozoravati: A zašto ne uzmete recept ? Ovaj lijek je 'na listi', biće vam jeftinije ako u vašoj ambulanti uzmete recept ! Smrsim nešto, štabilo, umjesto odgovora – jer uvijek iza leđa ima neko ko čeka na red, nema u apotekama šupljih minuta i praznog hoda – a kad bi bilo vremena i besposlice rado bih ljubaznim apotekarkama ispričao zašto dolazim bez recepta i plaćam skuplje nego što bih morao.

Tamo, u područnoj ambulanti gdje leži moj zdravstveni karton, da bi se došlo do doktorice, koja izdaje recept, mora se proći kroz prijavno-odjavni tretman jedne crnomanjaste i crnopute sitne ženske osobe, službenice na šalteru. Za takve se kaže ono narodno 'do podne mrzi sebe, od podne cio svijet'. Aždahaka. Način na koji se odnosi prema pacijentima – moja pamet ne može prihvatiti ni moji nervi izdržati.

Razumjela je to svojedobno ljubazna doktorica pa mi – urotničkim tonom i načinom – pokazala kako treba da kucnem u staklo njene ordinacije, izvana, s ulice, pa će ona, prije nego što uđem, od Aždahake sama preuzeti moj zdravsteni karton, ja je neću ni sresti ni vidjeti ! Plemenita ponuda, ali mi se nije sviđao taj način 'ilegalisanja' i stvar je ostala kakva je i bila.

Ali – kad jednog dana, na nekom prijemu, sretnoh Slobodana T., tadašnjeg generalnog direktora svih tih sarajevskih podružnica i domova zdravlja - ne bijaše mi mrsko da mu se požalim na Ažadahaku, s molbom da je ukori, ili skloni na drugu lokaciju.

Auuu, gdje me nađe, Sidrane ! govori generalni direktor. Pa ona nam je najbolja ! Od svih koje imamo po svim sarajevskim ambulantama – daleko najbolja ! Nedavno smo joj dali i našu godišnju nagradu. To ja ne diram ! Nego ću vidjeti - ako je neki nesporazum, da se izgladi.

Izgladio on ili ne izgladio, ja ostao pri svome: u tu 'svoju' ambulantu - ni za živu glavu. Što izgubim u novcu, uštedio sam na nervima.

Ima na svijetu takvih ljudi da možete smatrati lijepim svaki onaj dan u kojemu ih niste sreli !

 

 

Tekst objavljen uz dozvolu autora

Top