ABDULAH SIDRAN: LATINSKE MUDROSTI U IZVEDBI DOMAĆE PAMETI

31 Avgust 2015

Nemoj više da te čujem kako kazuješ: O mrtvima sve najbolje! Zašto bi o nekome trebalo govoriti 'sve najbolje' samo zbog tog što je taj umro? Gdje je tu logika? O mrtvima treba govoriti kao i o živima: onako kako jest i kako su zaslužili!

U latinskome jeziku, odakle smo izvukli tu misao i od nje napravili glupost, kaže se: De mortibus nihil nisi bene ! A to je nešto sasvim drugo, i drugačije: O mrtvima ništa osim dobrog! 'Sve najbolje' i 'ništa osim dobrog' – nikako nisu ni blizu, a kamo li da su slični i da smiju zamjenjivati jedno drugoga. Dakle: mudri Latin je kazao: najbolje je o mrtvima ne govoriti nikako, a ako o njima baš moraš govoriti potrudi se da pronađeš i odabereš 'nešto dobro'. Koja korist od toga da mrtvome čovjeku nabijaš na nos nevaljalštine koje je činio? Bilo pa prošlo, sad ga j.baji. Koja je to domaća budala tako naopako prevela i kako smo to svi mi, domaći budalaši, brzopleto prihvatili – više nije važno. Ponavljam: nemoj da bih te ikada više čuo da kažeš: O mrtvima sve najbolje! To je glupost i tačka.

Zar nije glupost i ona latinska mudrost što kaže da 'O ukusima ne treba raspravljati'? (De gustibus non est disputandum.) Ta se sentenca dade prevesti i drukčije: umjesto imperativno-savjetodavnog: 'ne treba' raspravljati, moglo se kazati: ne vrijedi, dakle: ne vodi ničemu, nema smisla, uzaludno je i sl. A sve je to potpuno suprotno logici i pameti, uz samo jednu iznimku: ako se htjelo reći da ne treba raspravljati sa osobama koje nisu dostojne našeg nivoa razmišljanja, sa hendikepiranim, ometenim u razvoju, itd. Ali nam onda za to nije trebala latinska mudrost, u našim se krajevima, širom Jugovine, o tome lijepo kaže: A budalu niti j. niti kući vodi!

Ukus određene osobe – naročito njen muzički ukus! - govori o toj osobi više nego što joj piše u svim identifikacijskim dokumentima i diplomama. Kao što su se znala graditi, još češće su se na tome znala kidati i naoko čvrsta prijateljstva. Jedared me jedna poznata osoba zvala na neku javnu manifestaciju s posebno angažiranom visoko profesionalnom muzičkom grupom – ali od one vrste i žanra kakvu ja ne volim i ne podnosim. Ovako mu kažem u telefon: Znaš li ti koliko vremena ja tu muziku mogu slušati? Ne znam. Onoliko koliko mi treba da skočim od kreveta do dugmeta gdje se to gasi! Teške riječi. Ali ni mrvice neistine u njima.

Onoga koji je prvi izgovorio glupost da 'o ukusima ne treba raspravljati' uzimam sebi za pravo da smatram budalom i tvrdim ne samo da o ukusima obavezno treba raspravljati, nego da takvu raspravu treba uvesti kao obavezan nastavni predmet, od prvog do posljednjeg dana i sata školovanja ! I još više: raspravu o ukusima treba postaviti kao uslov za pristup magisteriju i doktoratu!
Do tada, ostaje na snazi mudrost podrinjskog seljaka kojemu nije trebao latinski jezik da spozna stvarnost i sroči misao: Nema budale bez školovane budale!

 

Tekst objavljen uz dozvolu autora 

Top