ABDULAH SIDRAN: Spavam onda kad me smelje nesanica

07 Juli 2015

Sanjao sam noćas ruke Radovana Karadžića. Probudilo me, zatekoh sebe u sjedećem položaju. Ruka mi krenula potražiti cigaretu. A ne pušim, i bježim od pušača, evo sedam godina.

Nije dobro. Nije dobro. Nije dobro. Otvoriću prozor širom, gledati u svjetionik na Humu, u mrak. Trajaće to dvadesetak minuta, dok me ne preplavi onaj kiselkasti drijemež što dolazi od zamora moždane sive mase.

Užasan san. Nije o tome ništa zabilježio nijedan novinar, nije se to pominjalo u sudnici Haškog tribunala: Radovan Karadžić je zubima glodao zanoktice na svih deset prstiju svojih šaka. Ne nokte, nego ono mesište okolo nokata – glodao tako da mu vrhovi prstiju, svih deset prstiju, bijahu nateknuti i krvavi. To sam u snu vidio. Te nateknute i krvave prste Radovana Karadžića. To me probudilo.

U kafani, krio ruke ispod stola. Udvara ženskoj, lice mu se rastapa u osmijesima, ali – šake krije ispod stola, u vlastitome krilu. Sotona se motao tu negdje okolo nas koji ništa nismo vidjeli ni čuli. Mladost ne umije pogledati sebe tuđim očima i mi, pjesnici i dangube koji su u te krvave prste gledali svakoga dana, o tome nismo ni trena razmišljali. Možda jesu njegovi kolege na sarajevskoj psihijatrijskoj klinici, ali, evo, jedan po jedan umiru i odlaze – a zapise i svjedočanstva ne ostavljaju.

Zlikovac sa optuženičke klupe u Hagu govori o istoriji i politici. One mumije u togama klimaju glavama s dubokim razumijevanjem i puni sućuti za nevolje u kojima se našao naočiti 'vođa bosanskih Srba'. Da im zaišće halve – na tacni bi mu je prinijeli.

Jesu, mučni su i teški trenuci nakon što te ošine kandžija ružnog sna. Ali nisu uvijek besmisleni i jalovi. Jednom sam, ovako, s prozora gledajući u mrak sarajevske noći, zapisao grku pošalicu:

Kad ti spavaš, Sidrane ?

Onda kad me smelje nesanica !

 

 

Tekst objavljen uz saglasnost autora, Avaz

Top