Printaj ovu stranu

ELIS BEKTAŠ: пишат па спават

14 Avgust 2015

микроколумна о вучичевом приедлогу да се успостави заеднички дан сиечања на жртве


Dugoročni, da ne kažem strateški domašaj političara u zemljama reduciranog i dokidajućeg suvereniteta najblaže rečeno tek je nešto veći od ništavnog. Svedeni na rješavanje taktičkih zadataka dnevne politike i na servisere, da ne kažem naložnice krupnog kapitala u vlasništvu oligarhija iz udaljenih centara moći, ovi cirkuzanti mogu jedino da olakšaju posao svojim uredničkim pudlicama koji po nekoliko dana ne moraju razmišljati šta će staviti na naslovnu stranu - imaju jeftine pamflete koje im šefovi serviraju.

Uostalom, narodi veoma lako mijenjaju svoje afilijacije spram ove ili one političke opcije, što znači da politički okvir jednostavno nije odskočna daska za rješavanje pitanja ovakvog značaja. Pitanje pomirenja zahtijeva pregnuće čitavog nacionalnog duha, a političari sa nacionalnim duhom nemaju baš puno veze, izuzev kao njegove dvorske lude.

Međutim, nacionalne akademije, zajedno sa vjerskim institucijama, već jesu mjesta koja mogu više ili manje uticati na silnice koje oblikuju nacionalni duh ili ga usmjeravaju. To, naravno, nije linearan niti mehanički proces, niti postoji ikakva garancija da će biti sproveden brzo, pa čak ni da će uopće biti sproveden, ali može započeti jedino sa pomenutih mjesta. U protivnom neće otići dalje od nasilnog i jadnog pokušaja da se stvarnost žigoše nečijim sitnošićardžijskim idejama, dalje od karikature nasilnog zavođenja ideje bratstva i jedinstva.

Sa žaljenjem moram istaći da su danas, nažalost, vjerske zajednice izlječenije od bolesti što su ih, zajedno sa čitavim društvima, obuzele prije par desetljeća, nego nacionalne akademije. To znači da ćemo morati pričekati još neko vrijeme da se ove uvažene institucije izliječe od gerijatričnog i nekrofilnog duha koji ih prožima, pa tek onda od njih možemo očekivati da stvore preduvjete za započinjanje ozbiljnog razgovora o pomirenju.

Do tada, to se pomirenje može odvijati tek između pojedinaca i, vojnim rječnikom bi se kazalo, manjih grupa. I sve do tad ćemo biti osuđeni na ublehe koje nam političari zdušno serviraju.

ето џецо. него негубите вриеме на будалетине веч фино свак себи нек наџе другара и помири се шњим. ал то чете сутра јер дае сад веч касно. зато топло млиеко, пишат па спават.